Skip to main content

ANDREJ NIKOLAIDIS: Znam ja vas, j*** ja vas

Stav 29. apr 2022.
3 min čitanja

Sve one silne međunarodne, nazovi ekspertske organizacije koje su plaćene da procjenjuju stanje ljudskih prava i demokratije u tuđim kućama i avlijama, dakle neka vrsta komunalne policije „demokratskog zapada“, mogu okačiti kopačke o klin i početi za život zarađivati baveći se nekim drugim poslom – volja ih kopanjem kanala, volja ih čišćenjem ćenefa, volja ih politikom.

Po procjenama tih organizacija Srbija i Crna Gora su, otprilike, na istom stupnju demokratskog razvoja – ako Srbija nije i koji korak naprijed.

To je isto kao da sa Gajgerovim brojačem 1990. izmjeriš da je nivo radijacije u nekom selu u Keniji – gdje je jedini izvor zagađenja mršava krava od koje čitavo selo živi a koja ima običaj da se posere posred seoske avenije – višestruko veći nego u Černobilu. To je greška u mjerenju koja te trajno diskvalifikuje u poslu kojim se baviš. Kao, na primjer, kada Čomski promaši na Kambodži, pa još pola vijeka nastavi da daje političke sudove. I onda, naravno, promaši i na Srebrenici. Jer logičko-etički instrument baždaren tako da ne detektuje problem sa Crvenim Kmerima neće detektovati ni genocid.

Da nije ničeg drugog, činjenica da je Dritan Abazović premijer Crne Gore kaže da procjenitelji našeg demokratskoga razvoja ili ne znaju šta pričaju, ili su dobro plaćeni da tako pričaju.

U Srbiji je, je li tako, moguće da parlament za premijera izglasa Albanca, a da pritom stotine hiljada ljudi ne protestvuje na ulicama Beograda?

Dakako, nisam ja Dritana kritikovao zato što je Albanac i musliman – naprotiv, mislim da je to najljepše što se o njemu može reći. Albanci su, kako sam mnogo puta pisao, ozbiljan, stari narod prema kojem osjećam poštovanje i komšijsku naklonost. A muslimani – e njih baš volim. Ne zovu me džabe srpski tabloidi – „mula Nikolaidis“.

Ne: Abazovića sam kritikovao jer je povlačio poteze kao da nije musliman i Albanac. I još važnije: kao da nije slobodni građanin Crne Gore.

Neka smo kritični prema sebi. To je jedini način da budemo bolji. Znam ja nas, jebo ti nas. Ali važi i ono: znam ja vas, jebo ja vas. Jedno je samokritika, a drugo da ti neko skače po otvorenom mozgu i ubjeđuje te u nešto što očito nije tačno. A ti trpiš zarad „višeg dobra“ – jer je skakanje po otvorenom mozgu, poput podrške Amfilohijevoj klerikalnoj kontrarevoluciji onomad, a u ime „inkluzivnosti“, „društvene emancipacije“ i „izlaska iz stanja hibridnog režima“ – sastavni dio evropskih integracija, recimo.

Činjenica da je Albanac izabran za premijera Crne Gore i da pritom u javnosti nije bilo – ili su bili marginalni i zanemarivi – šovinističkih ispada, svjedoči da je Crna Gora na civilizacijskom nivou koji je Amerika, kao vodeća demokratija zapada, dosegla tek izborom Obame za predsjednika. Dosegla, da bi se odmah nakon toga, izborom Trampa, survala u bezdan.

Kakvi smo da smo, a nikakvi smo, pitanje je elementarnog samopoštovanja, pitanje je vjernosti vlastitoj antimiperijalističkoj tradiciji (e to je tradicija do koje držim) konstatovati očito. U ovoj su maloj zemlji djeca seljaka i teških fizičkih radnika, bez obzira na njihovu vjeru, naciju ili boju tena, išla o trošku države u škole i na fakultete, dok je ulicama St. Augustina, Florida, marširao Ku Klux Klan, tražeći Afroamerikanca kojega će zapaliti na krstu a crnoj djeci bilo zabranjeno da uđu u autobus koji bijelu djecu vozi u školu. U ovoj zemlji žene su se bavile diplomatijom onda kada u Švajcarskoj nisu imale pravo glasa. I ne, ovo nije „mi smo jeli zlatnim kašikama kada Evropa nije imala WC“ velikosrpski diskurs.

Nego pokušaj da vam kažem ovo: ljudi koje su ubijedili da su bezvrijedni, primitivni, nedostojni, pa im zbog toga, za njihovo dobro, treba strana uprava – dobiće stranu upravu. A strana uprava, ma koliko uporno suprotno tvrdila kolonijalna posluga koja svoju moć crpi iz veza sa stranim ambasadama i stranim fondovima, nije put u emancipaciju.

Takva se emancipacija, dok je svijet još bio mlad, a mi još uvijek imali poneki ideal, nekoć dakle – zvala ropstvom.

(CdM, foto: Toni Stojko)