Skip to main content

ANDREJ NIKOLAIDIS: Sporazum sa Spajićem prva je pobjeda opozicije

Jugoslavija 15. нов 2023.
3 min čitanja

"Ako je pristao na zahtjeve opozicije, Spajić je napravio demokratski iskorak. Prosto jeste. Sebe je, u tom slučaju, legitimisao kao čovjeka spremnog na dijalog i kompromis"

Da. Ako je premijer Spajić pristao na sve zahtjeve opozicije, to jeste njena pobjeda. Dodao bih i da je to prva politička pobjeda opozicije od 30. avgusta 2020.

Bojkot nikada i nije bio cilj: bio je tek čip u igri nerava, u partiji pokera u kojoj je vlast dizala ulog a opozicija pratila i, povrh toga, ulog duplirala.

Bojkot, kažem, nije bio cilj, nego sredstvo da se dođe do koliko-toliko fer popisa. Sredstvo da se Vučić koliko-toliko spriječi da popis odradi onako kako je zamislio i sa rezultatom koji je projektovao. To je bilo očito svakome, pa i Spajiću, koji je jasno razumio da opozicija zapravo želi dogovor.

Antipopisna kampanja je bila više nego blijeda – ako je uopšte postojala. Da je bojkot doista bio cilj, tako anemična kampanja vodila bi u njegov neuspjeh. U pitanju je bila klasična akcija kontrole štete: kontrolisan popis bolji je od neuspjelog bojkota.

Popis bi svakako bio održan. Ovako će, ako je dogovor postignut, biti održan pod punom kontrolom opozicije. Naravno, i pod punom Vučićevom kontrolom. Stara je to igra, poznata pod imenom: pošteno, pa ko koga zajebe. Spajić je odigrao mudro: odlaganjem popisa stavio je do znanja da želi kompromis. Pristajanjem na zahtjeve opozicije stavio bi do znanja da kompromis ne želi tek retorički, nego stvarno.

Nakon što je istakla zahtjeve i nakon što ih je Spajić prihvatio, opozicija uostalom nije imala kud nego da pristane na sporazum pod vlastitim uslovima. Sve drugo značilo bi da su oni bili ti koji su fingirali želju za dogovorom, da su oni bili ti koji su tek retorički tražili kompromis. Ispalo bi ovako:

Opozicija: Zahtijevamo to, to i to.

Spajić: Može, dogovoreno. Biće sve kako tražite.

Opozicija: E, može, ali mi nećemo, dakle ne može.

Uostalom, ako je ono što je objavljeno dogovoreno, to i nije kompromis. Nije da su se našli na pola. Spajić je prosto dao sve što je opozicija tražila. Ako je plan opozicije od početka bio bojkot (a elementarna logika kaže da nije), onda se nisu trebali igrati demokratije i dijaloga, nego zahuktati (nepostojeću, rekosmo) kampanju za bojkot. U tom slučaju, valjalo je igrati tako da Spajić ne može pročitati blef.

Uz sve manjkavosti crnogorske demokratije, a ima ih hiljadu i jedna, svaka grđa od prethodne, odbijanje opozicije da prihvati sporazum pod vlastitim uslovima značilo bi boravak u ozbiljnom ofsajdu. Za tu poziciju razumijevanja ne bi imala ni crnogorska javnost ni naši famozni „zapadni prijatelji“.

Sporazum Spajića i opozicije, ako je postignut, znači napredak u odnosu na kratku, ali nuklearno destruktivnu vladavinu Abazovića. Koji bi popis održao onako kako je potpisao Temeljni ugovor: sluganski, mučki, odvratno, bez obzira na cijenu, ignorišući svaki glas protiv i uličarski vrijeđajući sve koji su protiv.

Ako je pristao na zahtjeve opozicije, Spajić je napravio demokratski iskorak. Prosto jeste. Sebe je, u tom slučaju, legitimisao kao čovjeka spremnog na dijalog i kompromis. „Ne“ opozicije značilo bi ozbiljnu demokratsku samodeligitimizaciju.

Na koncu, i ne najmanje bitno: nešto što nije „ako“. Vjerujem da će se agresivna predpopisna kampanja koju vodi Vučiću vratiti kao bumerang. Vučić ne razumije Crnu Goru. On, zapravo, Crnu Goru temeljno ne razumije. Da razumije, ne bi se onako brutalno obračunao sa Amfilohijevim nasljeđem – što nije bilo drugo nego njegov obračun sa autentičnim crnogorskim srpstvom.

Džiberske, pinkoidne fore kojima on vlada u Crnoj Gori ne prolaze. Jednako kao što nije prošla Šešeljeva gadost o Draginji Vuksanović. Prisjetimo se: i kada je bio najjači u Srbiji, Šešelj nije imao prolaz u Crnoj Gori. Vučić to ne razumije, jer je pile izleglo ispod Šešeljevog šinjela.

Vučić, kažem, ne razumije Crnu Goru i to će, ovako ili onako, shvatiti na kraju. Njegoš nije isto što i Kočić. Njegoš nije isto što i Andrić. Jed podanika nije isto što i bijes ponosnog i slobodnog čovjeka.

(CDM, foto: Autonomija)