Početak 2024. godine nije donio ni veliki rasplet, ni olakšanje, ni smanjenje tenzija, ni racionalne osnove za nadu u ozdravljenje država i građana u dijelu Balkana projektovanom kao Srpski svet. Naprotiv, čini se da je uprkos svjetlosnim erupcijama, orkestriranim vatrometima, gigantskim višemetarskim božićnim lomačama, eksplozijama nedovoljno poznatog porijekla i pucnjevima iz malokalibarskog oružja iz ,,domaćih“ kolekcija, početak mnogima zaličio na kraj – kraj poretka, smisla i prava na normalnost društava u kojima žive. Moguće je, međutim, da je i skeptičnijima upravo krajem 2023. i početkom 2024. postalo jasno (koliko god im to u 21. vijeku ličilo na fantazmagoriju i paranoju) da su dvije osnovne opsesije kojima ideolozi i djelatnici Srpskog sveta hipnotišu i indoktriniraju mase – opsesija jedinstvom srpskog naroda i poziv na ,,vraćanje“ izgubljenih (,,otetih“) teritorija. Prije svih – Kosova. Spoznaja da je riječ o starom populističkom triku kojim se, pokazalo se uspješno, vrši dovođenje velikog broja ljudi u stanje kolektivnog psihotičnog transa, po svemu sudeći doći će za većinu nešto kasnije… Nadajmo se, ne previše kasno.

Na snimku koji je kružio mrežama, i koji je imao desetine hiljada pregleda, djevojčica od petnaestak godina, sa dugom kikom i u dugačkoj suknji, odlučno je pjevala stihove a okupljena masa je nadahnuta, na njen znak rukom, pjevala za njom: ,,Hriste Bože raspeti i Sveti / srpska zemlja kroz oblake leti/leti preko nebeskih visina/krila su joj Morava i Drina / zbogom prvi nerođeni sine / zbogom ružo, zbogom ruzmarine / zbogom leto, jeseni i zimo / odlazimo da se ne vratimo / na tri sveto i na tri sastavno / odlazimo na Kosovo ravno / odlazimo na suđeno mesto / zbogom majko, sestro i nevesto“.

Tekst za Himnu kosovskih junaka, poznatu i kao Hriste Bože, napisao je akademik Ljubomir Simović, a muziku je komponovao Duško Karuović. Pjesma je, za potrebe filma Boj na Kosovu Zdravka Šotre, snimljenog povodom 600. godišnjice Kosovske bitke nastala 1989. godine. Početkom devedesetih godina, Jedinica za specijalne operacije, Crvene beretke, usvojila je ovu pjesmu kao svoju himnu, a potom su je preuzimale i druge vojne i policijske jedinice.

U drami Boj na Kosovu Ljubomira Simovića, već u uvodnoj sceni, na pitanje „Kuda se ide na Kosovo?“ reprezentant naroda, emaniran u liku Pralje, odgovara: „Koga god da sretneš, ide na Kosovo! Sve što ima noge, ide na Kosovo (…) Možeš i u ovom i u onom pravcu! I onim uzbrdo i onim nizbrdo! I onim uz vetar, i niz vetar! I da oćeš ne možeš promašiti: danas u Srbiji i nema drugog puta, do puta na Kosovo! Ni drugih putnika do putnika na Kosovo“.

Kosovo je, dakle, mjesto na koje svi idu i mjesto na koje vode svi putevi i metaforički i doslovce, univerzalni tragično-herojski topos, ishodište i krajnji put srpskog naroda, duhovni prostor i sveta teritorija utemeljena mitom o herojstvu i žrtvovanju. Međutim, ishod viševjekovne i vječne bitke na Kosovu kao da je oduvijek zavisio upravo od toga da li su Srbi „podijeljeni“ i „nesložni“ a država „raskomadana“ i kao takva slaba da se odupre napasti: „Ono što je samo u sebi ovoliko podeljeno i zavađeno, koliko je podeljena i zavađena Srbija, ne može da se odbrani ni od muva! Ni od muva, a kamoli od Turaka“. Boj na Kosovu je kao temelj buduće države, kolektivno prolivenom i žrtvovanom krvlju, opet za vječnost upisao granicu: „Ovo će se dugo isplaćivati Bajazite! Možda je ovo naša najveća pobeda!… Ova se glava ne polaže u grob, nego u temelj! Ova glava nebu i zemlji pokazuje koju smo metu i cenu postavili“.

Njemački istoričar Holm Zundhausen generisanje nasilja kulturom, naukom i umjetnošću objašnjava razvijanjem kolektivne autohipnoze i samopercepcije kolektivno žrtvovanog naroda re-kreiranjem „ratnih sjećanja“, mitova o žrtvama, a prije svega mita o porazu-pobjedi na Kosovu 1389. Ovako ponovo stvorenim sjećanjima i mitovima javnost je devedesetih bila dosljedno ideologizovana i manipulisana stalnim kreiranjem ksenofobičnih amalgama. Prema Zundhausenovom tumačenju, nasilje se, uvijek i svuda, objašnjava preplitanjem i sadejstvom opšte krizne situacije, antropološke, sociopsihološke, ali, neizbježno, i kulturne ravni na kojoj „ulazi u igru ‘software’ grupe, koji se usvaja u sklopu socijalizacije i/ili medijske indoktrinacije: društveno posredovane percepcije, obrasci tumačenja i ‘iskustva’ (u sociološkom smislu). Pandorina kutija sa svojim scenarijem prijetnji, teorijama krivice i zavjerama, s predstavama o žrtvovanju, fantazijama o odbrani i klišeima junaka“.

Poigravanje indukovanjem masovnog transa, uz svojevrsnu legalizaciju nasilja kao sredstva za „poravnanje“ starih istorijskih dugova, je baš kao i svaki društveni i ideološki, (pa i izborni inženjering), teško kontrolabilan proces. Iako oni koji ga vode, i jednom nogom su u profitu, drugom u pseudopatriotizmu, a glavom u vatrometu – misle da jeste. U najgorem, ali nažalost ne i nerealnom, scenariju u njegovu nekontrolabilnost mogli bismo se uvjeriti svi.

U nekoj novoj balkanskoj tragediji.

(Pobjeda)