Skip to main content

ALEKSANDAR KEKENJ: Nišlije i ideja autonomije

Pogledi 10. авг 2010.
7 min čitanja

Ništa nije, niti može da bude logičnije od toga da Nišlije i građani najsiromašnijeg dela zemlje priželjkuju teritorijalnu autonomiju sa visokim ingerencijama. Takva ideja bi morala da bude prioritet broj jedan, ambicija i inicijativa svakog političkog udruženja koje ima makar predstavništvo van Beograda. Međutim, stanje stvari nije ni približno toj logičnoj pretpostavci. Razloge možemo tražiti u stepenu građanske kulture i političke pismenosti građana i medija ovih prostora, jer za afirmativan stav o ideji teritorijalne autonomije potrebno je razumeti kako funkcioniše država, i pored toga interesovati se za bolji standard u datoj političkoj sredini.

Istraživanje agencije Lubris-M: 52,7% Nišlija za autonomiju!

Region o kome govorimo je toliko politički onesvešćen da se o svakom progresivnom političkom delovanju ili ideji govori diskretno, kao da se radi o kriminalnom dilu. Rezultati istraživanja niške agencije Lubris-M (objavljeni u nacionalnim medijima 8. avgusta 2010) jedino iz tog razloga i aspekta iznenađuju, a ne zato što su građani ogladneli, pa rešili da nešto povodom toga preduzmu. Jer oni su gotovo dve decenije gladni, pa ipak nisu razloge nalazili u lošem državnom ustrojstvu, već prevashodno u onima preko državnih granica.

Stoga možemo da pretpostavimo ili da se u kraćem roku zaista nešto krupno dogodilo sa tim građanima na ideološkom planu, i da je za to – pokraj sveobuhvatnog utiska o političko-društvenoj tromosti i mrtvila bezimenog jugoistočnog regiona – neko zaslužan, ili bi trebalo sumnjati u rezultate istraživanja.

Ono što pre bilo čega drugog baca mrlju na profesionalni rad agencije jeste činjenica da nema sopstvenu internet prezentaciju, te se o njenom učinku može čitati isključivo iz članaka koje su objavili drugi mediji. Jedino na taj način je i moguće doći do podatka da je agencija Lubris-M do sada vršila istraživanja; ispostavlja se – svega dva, i to pre nekoliko meseci. Prvi izlazak u javnost dogodio se prilikom objave rezultata istraživanja o popularnosti nacionalnih stranaka, što je dobar izbor teme jer su uspeli da zainteresuju i državne medije (objavljeno u velikom broju štampanih i elektronskih medija 30. aprila 2010). U Nišu se za njih saznalo pošto su prikazali rezultate internog istraživanja po narudžbi Demokratske stranke Srbije: „Koga bi građani želeli da vide na čelu niškog DSS-a?“ (objavljeno na sajtu niške TV Belle Amie, 28. maj 2010). Prema informacijama koje je moguće naći putem interneta, ispitivanje o stavu građana Niša o formiranju autonomne pokrajine na ovim prostorima predstavlja njihov tek treći angažman.

Druga stvar, i za mene nešto veći razlog da posumnjam u verodostojnost rezultata istraživanja pomenute agencije, jeste rezultat istraživanja koje je organizacija koju predvodim objavila krajem prošle godine. To istraživanje se između ostalog bavilo i pitanjem stava građana o ideji formiranja novih autonomnih pokrajina, a rezultati su bili sasvim drugačiji. Tada je afirmativan stav na teritoriji Centralne Srbije imalo svega 25.5% ispitanih, dok su ideju bolje tretirali u Beogradu (32.7%) i Vojvodini (45.5%). Ne bih rekao da se stav Nišlija drastično razlikuje od ovoga koji imaju građani Centralne Srbije. Stav koji građani ovog podneblja podržavaju jeste decentralizacija (41.8% prema istraživanju Diferencije, decembar 2009), i moguće je da su iz agencije Lubris-M prevideli taj momenat i nisu uspeli da razlikuju te dve ideje.

Sa druge strane, još je teže poverovati u to da u gradu u kojem ne postoji ozbiljna regionalistička inicijativa građani u tolikom procentu podržavaju ideju formiranja autonomne pokrajine.

Brendiranje Niša i juga: Piksi, burek i tri padeža

Vredi pomenuti da je Niš grad u kojem su najviše obrazovne institucije dragi domaćini raznim rasističkim pokretima: da je niški Filozofski fakultet najbezbednija jazbina rasističkih grupa „Srpski rasonalisti“ i „Nacionalni stroj“, a da je Pravni fakultet najveći neformalni štab niškog ogranka „Dveri Srpske“ i sličnih ultranacionalističkih organizacija. Niš je, takođe, grad u kojem su prve regionaliste one 2006-te godine, kada je ideja rođena na ovim prostorima, proganjali i kojima su pretili huligani, popularne „Meraklije“, ujedinjeni sa niškim „Delijama“ i niškim „Grobarima“, i nazivali ih izdajnicima, „Mađarima“, „Šiptarima“, „Bugarima“… koji bi da „odvajaju Niš od Srbije“. To je i dalje grad u kojem glavnu reč imaju razni kulturni radnici koji govore ponosno da su brendovi njihovog Niša – burek, Piksi i tri padeža.

Inteligencija juga Srbije ne razlikuje se naročito od niške, pogotovo kad je u pitanju ideja regionalizacije ili formiranje novih autonomnih pokrajina. Čak je i vlasnik građanskog lista „Vranjske“, Vukašin Obradović, koji je danas i predsednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije, u intervjuu za Diferenciju izjavio da „autonomija nije dobra ideja“, i objasnio kako nema smisla da „mi siromašni napravimo nekakvu novu južnu srpsku pokrajinu i da se goli i bosi međusobno tešimo” (17. novembar 2008).

Ko je onda uspeo da tolike mase preobrati u politički osvešćene pojedince koji danas traže autonomiju i „razbijaju maticu Srbiju“ (ovako je, inače, poznata voditeljka regionalne TV Belle Amie, Zorica Z. N. Stojković, nazvala moju poziciju prilikom jednog telefonskog poziva u kojem me je nagovarala da gostujem u njenoj emisiji koja se bavila pitanjem novog Statuta Vojvodine)?

Iako je malo verovatno da ćemo tamo naći krivce, neophodno je baciti pogled i na niške političke organizacije i partije, ili makar na one koje sebe nazivaju decentralistički orijentisanim.

Zašto niške demokrate i liberali nisu regionalisti

Reformistička stranka je verovatno najpoznatija građanima Srbije, pošto je jednom uspela da se pojavi na izbornom listiću kao kandidat za nacionalni parlament. Uoči tih izbora pozvali su me kao predsednika organizacije koja se zalaže za decentralizaciju i regionalizaciju zemlje, da im se pridružim, da kao nevladina organizacija budemo radikalnija varijanta te partije. Zauzvrat bih kao predsednik te organizacije birao poziciju u partiji – bilo koju osim mesta predsednika koju je držao i još uvek drži Aleksandar Višnjić. Rečeno mi je da ću dobiti program, ali diskretno, jer još nije bilo izvagano šta bi trebalo da se predstavi građanima pred izbore.

Dobio sam ćirilicom ispisan listić u kojem se u jednoj stavci pominje beogradizacija, a u ostalim klasično trabunjanje o socijalnoj politici i romantičnom nacionalizmu, sa primesama najprimitivnijeg lokal-patriotizma. Kasnije je predsednik te partije na Niškoj televiziji (NTV) izjavio da je regionalizacija „bespotrebno uvećavanje nadležnosti i bacanje para“, i predstavio svoju partiju kao onu koja se bori za decentralizaciju, ali ne i za „rastakanje zemlje“. Sve u svemu, radi se o klasičnoj populističkoj partiji bez ozbiljne ideološke pozicije.

Druga niška partija formirana je pre nekoliko godina izdvajanjem dvojice odbornika niške skupštine iz matične Nove Srbije. Ti odbornici su potom osnovali partiju i nazvali je „Niška regija“, a potom radili na tome da se predstave kao prva i jedina regionalistička u Nišu i južnoj Srbiji. Problem sa njima je što nemaju kadar koji bi ideju predstavio stručno, tako da u medijima izlaze uz nespretne parole, tipa: „Ako Beograd neće da nam pomogne, tražićemo autonomiju!“, što već unapred stavlja do znanja da je autonomija manje ideološki zadatak, koliko instrument za uslovljavanje i iznuđivanje sitniša od velikog beogradskog tate.

Regionalistima se nazivaju i predstavnici vladajuće koalicije koju predvodi beogradska Demokratska stranka. Izuzetak su socijalisti koji i dalje tvrde da je ideja formiranja novih regiona separatistička par excellence. Valjda tamo nema onih koji su završili ili pohađali prava, ili bar pažljivije čitali udžbenik „Sociologija za gimnazije i stručne srednje škole“.

Demokratska stranka u Nišu je verovatno i najodgovornija za ovo što se događa i što se događalo sa devastiranim područjima jugoistočne Srbije, jer je dominirala političkom scenom od 2000. godine, a još uvek nije urađeno ništa na planu ravnomernog regionalnog razvoja. Ta partija se pokazala spremnom da nemo posmatra i poslušno osluškuje šta rade, šta traže, preporučuju i naređuju njihovi beogradski šefovi, sve na štetu ili makar ne u korist njihovih sugrađana i stanovnika ovog regiona. Taj – slobodno možemo da kažemo „njihov“ – region je propadao i nastavio da propada deset godina od navodne revolucije, a da se još uvek nije promenio niti centralistički Zakon o imovini, koji je možda i najnakazniji od svih koje je Miloševićeva vlast donela onih veselih devedesetih. Što se aktivnosti na planu decentralizacije i regionalizacije tiče, oni nisu organizovali ma ni tribinu koja bi nosila takvu temu. Umesto toga, oni se hvale tribinama koje podržavaju, a koje organizuju njihove nevladine organizacije (otvoreno priznaju da su njihove), u prvom redu „Protekta“. Dakle, kad budete pitali šta je niški DS uradio na planu makar promocije decentralističkih i regionalističkih ideja, oni će vam nabrojati ono što je uradila pomenuta organizacija civilnog sektora.

Ako neko pomišlja da je to što je Protekta uradila dovoljno, vredi podsetiti na šta se ta aktivnost svodila. Početak tih akcija vodi nas u prvu polovinu 2006. godine kada je Republička radiodifuzna agencija (RRA) ustanovila pet nacionalnih televizija, među kojima nije bilo nijedne van Beograda. Tada je Protekta, uz još desetak organizacija, pozvala građane da se potpišu i time stanu u zaštitu provincije, Niša i niške TV5, koja je izgubila na konkursu RRA. U roku od nešto više od mesec dana sakupljeno je oko 30.000 potpisa, koje je potom programski direktor te organizacije odneo u Beograd, tadašnjem predsedniku Skupštine Srbije, Predragu Markoviću. Ovi su popričali, i pomenuti direktor Protekte se vratio u Niš hvaleći se kako ga je čikica iz G17plus saslušao i uzeo u obzir nezadovoljstvo Nišlija. Tako je Protekta ubeležila još jednu akciju bez ikakvog efekta u svoju biografiju, ali i dobila ogromna sredstva od Nacionalne zadužbine za demokratiju (NED) iz SAD-a za dalje velike pohode niških decentralista na putu ka decentralizaciji i regionalizaciji. Ta sredstva su potrajala tri godine, a za to vreme je pomenuta organizacija uspela da organizuje nekoliko tribina širom Srbije, na kojima je prisustvovalo po petnaestak ljudi, uglavnom članovi te iste organizacije. Vest o održavanju tribina mediji bi preneli tek pošto bi se događaj završio, čisto da postoji neki zapis da se sve odvija po projektu. Ove (2010) godine Protekti su odobrena nova sredstva sa istom namenom.

Ništa manju odgovornost od DS-a ne snosi ni opozicioni LDP, odnosno njegovi lokalni odbori južno od Beograda. Radi se o partiji koja po pitanju regionalizma iznosi svuda isti stav; bez obzira da li se radi o Nišu, Kragujevcu, Beogradu ili Novom Sadu – za njih je ideja jače Vojvodine najvažnija stvar, a slede je ideje regionalizacije ostatka zemlje. Iako je plan asimetričnog uređenja regiona zemlje realniji i verovatniji od ideje simetrične regionalizacije (sa jakim autonomijama), ne treba ispustiti providan populistički momenat tog LDP koncepta. Potrebno je LDP-u dodvoriti se građanima svih tih prostora onako kako su našli da većina, ili bar njihova ciljna grupa percipira prioritete sredine u kojoj živi. Tako su pronašli da je vojvođanski LDP-ovac nešto veći autonomaš od onog LDP-ovca „gedžovana“, ali i od beogradskog, te ne žele da im predstavljaju ono što ovi ne mogu da progutaju.

Pa ipak, ako programski podržavaju i ako se slažu sa idejama decentralizacije i regionalizacije, zašto čelnici ili lokalne garniture DS-a ili LDP-a ne pokreću nešto u tom pravcu? Mogli bi lako da iniciraju i odrade peticiju za promenu Ustava, pošto je potrebno svega 150.000 potpisa, a oni zajedno imaju preko milion glasača u zemlji. Uz ogromnu infrastrukturu koju te dve stranke poseduju, posao bi bio gotov za par dana i rasprava bi bila u Narodnoj skupštini. Šta ih sprečava?

Sprečava ih to što su i jedni i drugi svesni da većina nije uz ove ideje, pa čak ni u najugroženijim područjima zemlje, kakva su ona u niškom regionu. Problem dakako nije u tome što građani nisu za tu ideju, već u tom što nedostaje ikakva volja, niti na umirućem jugu, da politički subjekti bilo kako utiču na takvu svest građana. Lakše je naprosto raditi na predviđanju afiniteta sve primitivnijeg instinkta sve bednije i sve gladnije mase.

(www.differentia-nis.org)