Ovih je dana Beograd domaćin pokreta/skupa „nesvrstanih zemalja“…
Obeležava se 60. godišnjica od Prvog skupa održanog početkom septembra 1961, znanog kao Beogradska konferencija nesvrstanih.
Pokret je kroz svoju šezdeseetogodišnju istoriju odigrao veliku ulogu u očuvanju svetskog mira u blokovskom nadmetanju između istoka i zapada i dao veliku afirmaciju ideja o odlučnosti da se ne podlegne uticaju velikih sila. Značajno je unapredio i saradnju na svim poljima između zemalja članica, čime je doprineo i podizanju nivoa standarda i kvaliteta življenja u najvećem broju tih zemalja.
Doprinos „nesvrstanih“ svetskom miru bio je upečatljiv sve do pred kraj sedamdesetih godina, odnosno do Konferencije u Havani 1979. godine.
Na ovoj se konferenciji, na kojoj je kao osnivač i član pokreta učestvovala i naša tadašnja država SFRJ, bez uspeha inicijatora, pokušao pokret preusmeriti ka istočnom bloku predvođenom politikom dirigovanom iz SSSR-a i Varšavskom paktu.
U tome se nije uspelo.
Pokret je ostao veran principima nesvrstanosti na kojima je i osnovan.
Ključnu ulogu u tome, svojim autoritetom koji je uživao zbog svoje doslednosti i principijelnom politikom na domaćem i spoljnom planu, koja se, pored ostalog, manifestovala u samostalnosti i nemešanju u unutrašnje odnose drugih država odigrao je naš tadašnji Predsednik države, Josip Broz Tito.
Značaj pokreta u svetskoj politici i na međunarodnom planu naglo je opao nakon smrti Predsednika Tita i još nekih drugih značajnih državnika i osnivača, pre i posle smrti Josipa Broza Tita (Nehrua, Nasera, Sukarna…).
Distanciranje od Pokreta u zemlji, u početku dosta tiho a kasnije sve glasnije – a naročito tokom osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka – počelo je sa bujanjem nacionalizama, kada je igubljen status člana i kasnije nastavljen u statusu posmatrača i pridruženog člana.
Tih se godina, naročito devedesetih prošlog veka, politika u zemlji/Srbiji okrenula ideji „nebeskog naroda“.
Promašaji takvog zaokreta, od kojeg nije bilo velike koristi ni na političkom a ni na ekonomskom planu, shvaćeni su sa „zadrškom“ kasnije kada se podvukla crta između dobitaka i gubitaka iz tog zaokreta i takve politike.
Danas se taj „promašaj“ od zvaničnika na vlasti pokušava zamaskirati prebacivanjem odgovornosti na period posle tzv. „demokratskih promena“ u zemlji.
Istina, ni tadašnji vlastodršci nisu napravili otklon od te i takve politike. Otklon nije u potpunosti napravljen ni do danas. Uostalom, zato smo i dalje samo „pridruženi član“ Pokreta.
Sadašnji je svet, a i prilike su na međunarodnom planu nakon pada Berlinskog zida, bitno drugačiji/je.
Uostalom, članstvo u Pokretu pretpostavlja i da bi se politika Srbije, posebno ona spoljna trebala/morala bitno korigovati. Pre svega u domenu nemešanja u prilike drugih zemalja(!), što pretpostavlja i nedavno lansirana ideja od zvaničnika iz vlasti o „srpskom svetu“ sa jednim političkim i duhovnim poglavarom na čelu.
autor je diplomirani ekonomista iz Novog Sada
(Autonomija, foto: Beta)