Skip to main content

ADAM SVETLIK: Proćerdane decenije

Stav 08. авг 2021.
4 min čitanja

Prema podacima koji se javnosti saopštavaju, Srbiju godišnje napusti izmedju 30 i 60 hiljada ljudi. Uglavnom mladih obrazovanih!

Ta “bežanija” nije od juče!

Naročito velika bila je tih ratnih devedesetih godina prošlog veka, “u kojima Srbija nije učestvovala”, kada smo od SB OUN “zaradili” i embargo i isključenje iz članstva svetske organizacije – OUN.

I sam sam bio svedok tih događanja, kada sam putujući u zemllje zapadne Evrope, pošto letova iz naše zemlje tada nije bilo,prvo morao busom do aerodrome u Budimpešti a odatle do željene destinacije (u povratku isto, samo obrnutim redosledom). Tokom puta, na odmorištu u Mađarskoj moglo se izbrojati u jednom trenutku i po četiri/pet autobusa , koji su iz Srbije odvozili uglavnom mlade ljude.

Nedostatak radne snage uzrokovan tim odlaskom nije se osetio odmah!
Jer, upravo tih godina je stiglo puno izbeglica iz BiH i iz Hrvatske (po nekim podacima više od 600 hiljada ljudi, od kojih je najveći broj došao u Vojvodinu) a privredni je život (zbog izgubljenih ino-tržišta, nemogućnosti uvoza energenata, sirovina i repromaterijala, zbog zaustavljenih investicija/razvoja i zbog ogromnog pada lične i opšte i zajedničke potošnje) skoro potpuno zamro.

Kao posledica politike, koja se tih godina vodila u ime zemlje, što zbog “embarga” što zbog ratova, DIREKTNE SE MATERIJALNE ŠTETE mere/mogu iskazati stotinama milijardi US$. Nemerljivi su u materijalnom smislu izgubljeni ljudski životi i pretrpljeni invaliditeti, razorene porodice, prijateljstva… Prema nekim procenama, te materijalne direktne štete mogu se iskazati i kroz približno 10-12 godšnjih društvenih proivoda! One su do sada deloom sanirane. No, još će mnoge generacije snositi posledice onog što je tih godina izgubljeno/proćerdano.

Sa stručnog aspekta ne treba zaboraviti neke stvari!
Pre svega to da su se drugi/naša konkurencija razvijali i osvajali pozicije koje je naša privreda/naša preduzeća nekada imala na inostranim tržištima. Dok smo mi propadali i dok nismo krenuli put društvenog i privrednog oporavka drugi su se razvijali. Nekada prepoznatljivi u izvozu proizvoda lake industrije/proizvoda široke potrošnje (npr.odeće, obuće, nameštaja, bele tehnike, konditorskih proizvoda….), metalne industrije i mašinogradnje (npr.mašina alatljika, traktora i kombajna, bele tehnike, elektroindustrije, energetskih i telekomunikacionih kablova…), znanja i tehnologija u domenu fundamentalnih i primenjenih poljoprivrednih znanja i npr. semenarstva… sada se dičimo čime?

Tržišta na kojima smo bili prisutni godinama a koja su mukotrpno i uz velika odricanja i uz značajnu podršku zajednice osvajana, bukvalno su preko noći izgubljena.

Priča koja se od strane aktuelne vlasti već izvesno vreme plasira/potura javnosti o tome da je privreda propala tokom tzv.”demokratske vlasti” , je samo svojevrsno “pokriće” za promašaje i negativne posledice aktuelne i politike iz 90-tih godina prošlog veka! Pre će biti da je delom možda lošom (kako se kaže “pljačkaškom”) privatizacijom privreda SAMO DOKUSURENA tokom “demokratske vlasti”.

Nemerljive su i dugoročnije će se osećati još posledice po društvo i privredu proistekle iz INDIREKTNIH ŠTETA politike ” iz devedesetih”! Npr. posledice pada produktivnosti, radne discipline, stručnosti, starosti populacije, izgubljenih tržišta i kupaca…

Zbog dugogodišnjeg odliva, pre svega mladih kadrova, a zbog “upetljanosti” aktuelne politike u nerealne ciljeve po nacionalnom pitanju, čemu se još uvek, ni posle toliko godina, ne nazire kraj već samo ukopavanje u još dublje i perspektivno u veće probleme (što nedvosmisleno potvrđuje i odnedavno lansirana teza o tzv. “srpskom svetu”, tj. izigravanjem Amerike na zapadnobalkanskom prostoru i reakcije iz okruženja i sveta na to) i evidentno ubrzanog starenja društva, poslednjih je nekoliko godina sve evidentnije pomanjkanje radne snage uopšte. Posebno KOMPETENTNIH I KOMPETITIVNIH kadrova! Kako u sferi javnog i državnog sektora, tako i politike na svim nivoima (vlasti i opozicije). Ništa bolja situacija nije ni sa nevladinim sektorom!

Odsustvo kadrovske kompetentnosti i kompetitivnosti uz preambiciozno postavljene ciljeve sa aspekta realno mogućeg ostvarenja, posebno kada se ne biraju sredstva i kada se ostvarivanje ciljeva opravdava svim sredstvima (dozvoljenim i ne) a kada se “ne uvažava” to šta kaže i/ili na šta pažnju skreće stručna javnost, postaje sve evidentnije. Primera za takvu je konstataciju bezbroj a krivci se traže tamo gde ne bi trebalo i/ili tamo gde ih nema, dok se ponuđenim rešenjima stvari i na tom planu samo usložnjavaju (stimulacije nataliteta mogu u nekom periodu pomaći stvari na bolje ali ne na duži rok, ako se ne maknemo od problema koji su i danas najveća prepreka društva za brži razvoj na stabilnim i dugoročno održivim osnovama).

Nerealni i “preambiciozni” ciljevi, posebno oni iskazani na pitanjima nacionalnog karaktera, uz manipulacije istinom i uz insistiranje na njima kao priorirtetom, odveli su mnoga društva i države na put stramputice. Odgovorni bi političari i odgovarna politika toga trebali biti svesni. Ako to izostaje, izostaje onda i mnogo toga potrebnog građanima a realno mogućeg za ostvarenje, što pretpostavlja normalno društvo i bolji život svih građana ili bar velike većine građana. To je i uslov da država i društvo napreduju, da budu uvaženi kao faktor stabilnosti i u okruženju i šire na međunarodnom planu. Uz puno toga još drugog, TO JE I REŠENJE ZA OSTANAK A NE ODLAZAK IZ ZEMLJEI i uspostavljanje pravila i društvenih normi na osnovama kompetentnosti i osnovama kompetitivnosti/znanja i sposobnosti. U protivnom, kaskaćemo u vremenu puževskom brzinom u budućnost, zaostajati za drugima i biti kao društvo i zemlja nepoželjni za ostanak i svojim građanima. Pre svega mladima , kvalifikovanim i stručnim koji su spremni da se svojim znanjem i sposobnostima dokazuju u društvu istinski jednakih građana a ne politički podobnih mediokriteta.

Uprkos velikom odlivu, imamo mi u zemlji još uvek i kompetentnih i kompetitivnih mladih kao i iskusnijih kadrova koji svoje uhlebljenje nalaze van politike i politikanstva. U privatnom sektoru i/ili u preduzetnštvu, a ne u politici i u strukturama vlasti, kojih se klone. A, nije tako teško zaključiti zašto to oni čine. Nezainteresovanost postoji i za veći angažman u nevladinom sektoru, jer se i tu traži angažman za afirmaciju pojedinca a ne za afirmaciju ideje.

Imamo mi u zemlji i kompetentnih i kompetitivnih kadrova. No, da li će, u kojoj meri i kada staviti svoje znanje, svoju stručnost i sposobnost i u funkciju opštih potreba i interesa građana zavisi trenutno i perspektivno od toga koliko smo i kao pojedinci i kao društvo spremni da se menjamo. To će biti i uslov za povratak onih koji su svoju sreću potražili van zemlje.

Dakle, rapoloživo vreme za pojedinca i društvo u vremenu pred nama možemo/ćemo ili iskoristiti na jedino potreban i moguć način i/ili i dalje proćerdavati. Sve se bazira na čoveku, njegovom znanju i spremnosti da svoje sposobnosti upregne ne samo u lične potrebe i želje, već i u opšte potrebe i neophodne a moguće promene. Pre svega u domenu politike koja se vodi u ime zemlje.

Na nama je/naš je izbor kuda i kako ćemo dalje. Pre svega na nama kao građanima.

Autor je diplomirani ekonomista iz Novog Sada.

(Autonomija, foto: Pixabay)