Potpisani su da bi se spriječile zloupotrebe dvojnih državljanstava i praksa bjekstva od pravde u komšiluk.

U praksi, međutim, često ne funkcionišu.

Iako su zemlje Zapadnog Balkana većinom umrežene međudržavnim sporazumima o izručenju, bivši predsjednik nekadašnje Srbije i Crne Gore jedan je u nizu onih koji su, koristeći porozne granice i dvojno državljanstvo, izbjegli odsluženje kazne ili suđenja u svojim zemljama.

Bivši predsjednik Državne zajednice Srbije i Crne Gore, Svetozar Marović je od 10. oktobra slobodan čovjek jer mu je kazna na koju je u Crnoj Gori osuđen zbog korupcije zastarjela.

U Srbiju je pobjegao nakon izricanja presude 2016, a Beograd je do zastarijevanja kazne odbijao da ga izruči, iako sa Podgoricom ima Ugovor o međusobnom izručenju sopstvenih državljana koji se terete za organizovani kriminal, korupciju i druga teška krivična djela.

Profesorka prava u penziji iz Beograda Vesna Rakić Vodinelić kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) da političke veze imaju veliki uticaj na odluke o odbijanju zahtjeva susjednih država za izručenjem, a da je Marović morao biti izručen.

Osim susjednih zemalja, utočište na Zapadnom Balkanu nalazili su i optuženi i osuđeni sa raznih meridijana – od Rumunije do Tajlanda.

Osuđeni ratni zločinci i ‘politički azilanti’ u Srbiji

Bilateralni sporazumi, koje su države Zapadnog Balkana uglavnom potpisivale od 2010. godine, omogućavaju da zemlje izruče vlastite državljane, pod specifičnim uslovima koji se tiču organizovanog kriminala i korupcije.

Ne primjenjuju se na slučajeve počinjene prije potpisivanja sporazuma, a u slučaju Srbiji i Bosne i Hercegovine, ni na ratne zločine.

Šta o izručenju kažu zakoni?

BiH, Srbija, Crna Gora i Kosovo imaju vrlo sličan zakon o međunarodnoj pomoći u krivičnim stvarima, koji se identično zove u svim zemljama, i predviđa slične procedure, od primanja zamolnice, hapšenja osobe i slanja u ekstradicioni pritvor, do konačne sudske odluke i parafa ministra pravde.

Profesorka prava Vesna Rakić Vodinelić pojašnjava da proces ekstradicije između dvije zemlje može da teče komunikacijom ministarstava pravde, ali i direktnom komunikacijom između sudova.

„Cijeli postupak bi trebalo da počne tako da država koja je zainteresovana da joj se izruči određeni okrivljeni, šalje zamolnicu. Dalji postupak zavisi od toga zašto se zamolnica traži. Da li se traži radi vođenja krivičnog postupka ili se traži radi izvršenja kazne koja je nekom već izrečena“, rekla je Rakić Vodinelić.

Države EU na teritoriji Unije za procese izručenja koriste evropski nalog za hapšenje, kojim je procedura izručenja znatno ubrzana.

Uprkos međunarodnoj potjernici, Novak Đukić, nekadašnji general Vojske Republike Srpske (RS) koji je 2014. uoči izricanja presude u BiH pobjegao u Srbiju, i danas živi slobodno u Beogradu.

U Sarajevu je osuđen na 20 godina zatvora zbog ratnog zločina, ubistva 71 civila na tuzlanskoj Kapiji, a Beograd odbija da ga izruči jer je i državljanin Srbije, a Srbija svoje državljane ne izručuje.

Dvojno državljanstvo imaju i bivši pripadnici Vojske i Policije RS Tomislav Kovač, Mirko Vrućinić i Duško Kornjača i samo su neki od onih koje bh. pravosuđe traži zbog ratnih zločina, a žive slobodno u Srbiji.

Tri godine nakon što je preuzeo odgovornost za oružani napad na kosovsku policiju u Banjskoj, u Srbiji je na slobodi i Milan Radoičić.

Iako je Kosovo proteklih godina za njim raspisalo pet potjernica, a SAD i Velika Britanija ga sankcionisale zbog veza sa međunarodnim kriminalom, 9. oktobra bio je na predizbornom skupu vladajuće stranke Aleksandra Vučića.

Uz Radoičića, i druga lica sa kosovskih optužnica za različita krivična djela, uključujući i ratne zločine, u Srbiji su slobodni ljudi.

Neki od njih su aktivni u javnom životu – pišu i promovišu knjige, bave se politikom i gostuju u medijima.

Iako je Priština za njima raspisala potjernice, Srbija odbija da ih izruči pa se većini u toj državi sudi u odsustvu. Beograd ne priznaje Kosovo i sa tom zemljom nema sporazum o izručenju, a za saradnju dvije države zadužena je misija Evropske unije na Kosovu (EULEX).

Tokom protekle decenije, državljanstvo, azil ili druge vidove zaštite u Srbiji dobijali su i državljani Rumunije, Bugarske, Tajlanda i drugih zemalja koje traže pravosuđa njihovih država.

Tako je bugarski biznismen Cvetan Vasilev, koji je u svojoj zemlji optužen za umiješanost u 144 slučaja pronevjere novca, 2014. pobjegao u Srbiju gdje je sedam godina kasnije dobio politički azil.

Azil je, uz obrazloženje o mogućem progonu zbog političkih uvjerenja, dobio i rumunski biznismen i bivši poslanik Sebastijan Gica koji je 2016. pobjegao u Srbiju nakon što je protiv njega pokrenuto više istraga zbog, pored ostalog, sumnji na korupciju.

Vlada Srbije je 2019. dodijelila državljanstvo bivšoj premijerki Tajlanda Jingluk Šinavatri, koja je u svojoj zemlji osuđena na pet godina zatvora zbog korupcije.

„Radi se o bogatim ljudima, tako da mi se čini da je tu korupcija došla do izražaja kada je u pitanju izručivanje državljana tih zemalja“, kaže profesorka prava Vesna Rakić Vodinelić.

Kineski državljanin Cui Guanghai, čije izručenje traže SAD pod optužbama za špijunažu i šverc vojne tehnologije, nestali su 2025. iz kućnog pritvora u Beogradu nakon što su uhapšeni po međunarodnoj potjernici na zahtjev SAD-a.

Direktor Federalnog istražnog biroa (FBI) Kaš Patel tada je pred Kongresom poručio da Srbija optužene kineske državljane vraća Kini umjesto da ih izruči Americi.

Nakon što je 2022. u Srbiji uhapšen bivši ukrajinski obavještajac Andrej Naumov, Beograd je odbio zamolnicu Ukrajine za njegovim izručenjem zbog istrage zloupotrebe službenog položaja.

Naumovu se sudilo u Srbiji, a 2025. osuđen je na godinu dana zatvora zbog drugog krivičnog djela, pranja novca.

Braća Mamić, najpoznatiji u BiH

Najpoznatiji bjegunac od pravde u Bosni i Hercegovini je Zdravko Mamić, dugogodišnji izvršni potpredsjednik u fudbalskom klubu Dinamo Zagreb iz Hrvatske.

Mamić je 2018. proglašen krivim za izvlačenje novca iz kluba i osuđen na šest i po godina zatvora.

Uoči izricanja presude je pobjegao u BiH, čije državljanstvo je ranije zatražio i dobio na osnovu porijekla.

Vlasti BiH su odbile hrvatski zahtjev za izručenjem.

Presudu je na isti način izbjegao i njegov brat, bivši fudbaler i trener Zoran Mamić, koji je zbog izvlačenja novca iz Dinama u Hrvatskoj osuđen na četiri godine i osam mjeseci zatvora.

Danas radi u Fudbalskom klubu Sarajevo kao savjetnik vlasnika kluba.

Iz Hrvatske je 2010. u BiH prebjegao i Miroslav Kutle, koji je bio osuđen za tri kaznena djela zloupotrebe ovlašćenja u privredi.

I on na osnovu porijekla ima državljanstvo BiH, gdje je danas slobodan čovjek sa razvijenom poslovnom imperijom, obzirom da je krajem septembra nastupila zastara u posljednjem slučaju u kojem ga je potraživalo hrvatsko pravosuđe.

Nekadašnji direktor firme „Salonit“ kod Splita Jozo Ćurković je 2004. uoči podizanja optužnice za privredni kriminal i zloupotrebe pobjegao u BiH, te zbog dvojnog državljanstva do danas nije izručen Hrvatskoj.

Sud u Splitu ga je 2022. u odsustvu osudio na tri godine zatvora.

I drugi bjegunci od hrvatskog pravosuđa su utočište pronalazili u BiH.

Branimir Glavaš, koji je 2009. osuđen za zločine nad srpskim civilima tokom rata u Osijeku, iskoristio je uoči presude dvojno državljanstvo i otišao u zapadnu Hercegovinu.

Glavaš je proveo više od pet godina u zatvorima u BiH nakon što je ta država preuzela izvršenje kazne, ali je pušten na slobodu 2015. jer je Ustavni sud Hrvatske ukinuo presudu i naložio novo suđenje.

U Prozoru na jugu BiH 2025. je po potjernici Interpola uhapšen slovenački državljanin Mladen Samardžija.

Slovenačke vlasti tražile su ga, između ostalog, zbog vođenja lanca krijumčarenja droge, ali je Sud BiH odbio zahtjev za izručenje jer između dvije države ne postoji bilateralni sporazum.

Slovenija je formalno ustupila predmet BiH, koji je u fazi istrage.

Ko se ‘krije’ u Crnoj Gori i na Kosovu?

Radomir Laban od 2011. izbjegava zatvorsku kaznu u Srbiji, dok je na Kosovu od 2018. sudija tamošnjeg Ustavnog suda.

Laban je osuđen kao dio tzv. „carinske mafije“, grupe osumnjičenih za djela mita, a njegovo ime je na Interpolovoj potjernici od 2014.

Labanov integritet se na Kosovu dovodi u pitanje. Bivša predsjednica Vjosa Osmani ga je 2025. označila kao prijetnju po nacionalnu bezbjednost, dok je tadašnja ministarka pravde iznijela sumnju da je saradnik srpske obavještajne službe.

Ustavni sud je ranije za RSE saopštio da se neki sudija tokom mandata može razriješiti „samo zbog teškog krivičnog djela ili zbog teškog zanemarivanja dužnosti“, na prijedlog dvije trećine sudija Ustavnog suda.

Najpoznatiji slučaj u Crnoj Gori je bivši premijer Tajlanda Taksin Šinavatra koji je prije hapšenja u svojoj zemlji 2023. proveo 15 godina u egzilu zbog presude za više krivičnih djela.

Tokom tog perioda 2009. postao je počasni državljanin Crne Gore, iako se nalazio na potjernici Interpola.

Bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović tada je izjavio da Šinavatra ne može biti izručen Tajlandu jer crnogorski Ustav zabranjuje ekstradiciju svojih državljana drugim zemljama.

Šinavatra je nakon povratka na Tajland odslužio kaznu i u maju 2026. pušten na uslovnu slobodu, a pomilovan je u junu.

U oktobru 2026. godine podnio je zahtjev za amnestiju kako bi se obustavili svi pravni postupci i izbrisale sve optužbe protiv njega.

(Radio Slobodna Evropa/foto: Portal Analitika)