Vojska Srbije tri dana vježba rat na Drini, na Perućcu, hladnoj vodi koja još krije kosti Bošnjaka ubijenih 1992. Pred očima povratnika grme puške i prolaze jurišni čamci. Beograd dobro zna gdje je granica Bosne i Hercegovine. Vrijeme je da sazna gdje je granica ljudske šutnje: Marš sa Drine!

Historija se ponavlja brže nego smo očekivali

Tri dana je Vojska Srbije vježbala uz Drinu, uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom. Pucnji, specijalci, jurišni čamci i dronovi na Perućcu, nekoliko stotina metara od Bosne i Hercegovine. Vježba na istoj onoj vodi koja još čuva kosti Bošnjaka ubijenih 1992. godine. Ako tražite sliku odnosa današnje Srbije prema vlastitoj ratnoj prošlosti i prema državi Bosni i Hercegovini, teško ćete pronaći precizniju od srbijanskih vojnika koji vježbaju rat tamo gdje mrtvi još čekaju da budu pronađeni i sahranjeni.

Za one koji ne znaju, pripadnici 72. brigade za specijalne operacije Vojske Srbije od 15. do 18. septembra izvodili su obuku na jezeru Perućac i uz Drinu, nadomak granice Bosne i Hercegovine. Jurišni čamci, dronovi, pucnjava, uvježbavanje prelaska vodene prepreke, sve ono što vojska radi kada simulira ratne uslove.

Samo što Perućac nije bilo kakav toponim, niti je Drina bilo kakva rijeka.

Podsjećanje strave i užasa

Na tom prostoru je 2010. godine, nakon spuštanja nivoa jezera, otvorena jedna od najstrašnijih grobnica agresije na BiH. Iz mulja i obala vađeni su posmrtni ostaci ljudi ubijenih tokom etničkog čišćenja Višegrada i okolnih mjesta 1992. godine. Žene, muškarci, djeca, starci. Ljudi koje je Drina nosila nizvodno nakon što su ubijeni, pa ih je Perućac sačuvao kao jezivi arhiv jednog zločina.

I baš tu danas vježba Vojska Srbije.

Baš tu grme puške.

Baš tu prolaze jurišni čamci.

Baš tu specijalci uvježbavaju “prelazak Drine“ pred očima ljudi na bosanskoj obali, među kojima žive i povratnici čije su porodice prije trideset četiri godine upoznale sasvim drugačiju vrstu srbijanskog interesa za ovu rijeku.

Kad riječ “realno“ zvuči zloslutno

Možete sve to zatrpati vojnom terminologijom. Možete govoriti o redovnoj obuci, godišnjem planu, specijalističkim zadacima, savladavanju vodenih prepreka i uslovima približnim realnim. Upravo ta riječ – realnim – ledi krv kada se izgovori na Perućcu.

Jer je Drina svoju ratnu realnost već imala.

Imala ju je 1992. kada su ljudi iz Višegrada i Podrinja ubijani, protjerivani i bacani u rijeku. Imala ju je kada su kamioni, mostovi, obale i voda postali dijelovi ogromne mašinerije smrti etničkog čišćenja. Imala ju je i osamnaest godina kasnije kada su iz mulja Perućca izlazile ljudske kosti i vraćale imena onima koje je neko pokušao pretvoriti u zauvijek nestale i izbrisane.

Zato izbor ovog mjesta nosi političku poruku koju nikakvo saopštenje Ministarstva odbrane Srbije ne može oprati.

Srbija ima teritoriju, poligone, planine, rijeke, jezera i kasarne na kojima njena vojska može pucati koliko joj vojni plan nalaže. Izbor Perućca, uz samu granicu Bosne i Hercegovine, pred bošnjačkim selima sa druge strane Drine, govori o odnosu prema prostoru, ljudima i memoriji.

Pogotovo kada iza svega stoji država u kojoj osuđeni ratni zločinci decenijama dobijaju murale, televizijske termine, tribine i status nacionalnih heroja, dok se velikosrpski pogled na ratove devedesetih brižljivo prenosi novim generacijama. U takvom društvenom i političkom ambijentu specijalci na Drini teško mogu biti svedeni na puku i slučajnu vojnu rutinu.

I tu dolazimo do države Bosne i Hercegovine.

Znamo li gdje nam je (sve) država?

Sjajni kolega Adnan Rondić postavio je pitanje koje bi trebalo ispisati iznad ulaza u svaku instituciju ove zemlje: Oni odlično znaju gdje je granica Bosne i Hercegovine. Znamo li mi gdje je granica naše šutnje?

Jer dok Beograd pokazuje specijalce, BiH pokazuje svoju omiljenu disciplinu – institucionalnu obamrlost. Vikend, šta li?

Građani ove zemlje imaju pravo znati jesu li nadležne institucije bile obaviještene o vojnoj vježbi nekoliko stotina metara od državne granice, kakvu je procjenu napravila Bosna i Hercegovina, šta o svemu zna Ministarstvo odbrane, šta zna Ministarstvo sigurnosti i šta radi Predsjedništvo BiH, koje je po Ustavu nadležno za vanjsku politiku zemlje.

Ovdje posebno pravo na odgovor imaju ljudi Podrinja.

Ljudi koji su se vratili u svoja sela nakon što su protjerani.

Ljudi koji preko Drine gledaju Srbiju iz koje su tokom rata dolazili neljudi, oružje, logistika i politička podrška projektu koji je njihova mjesta pretvarao u stratišta.

Ljudi koji danas slušaju pucnje srbijanskih specijalaca sa Perućca.

Pokušajte…

Pokušajte čovjeku koji je iz te vode izvadio kosti svog oca ili djeteta objasniti da je riječ o rutinskoj vojnoj aktivnosti.

Pokušajte majci čije je dijete završilo u Drini objasniti godišnji plan obuke 72. brigade.

Pokušajte povratniku u Podrinje objasniti kako treba mirno gledati jurišne čamce i slušati rafale nekoliko stotina metara od svoje kuće jer vojska susjedne države, eto, negdje mora vježbati.

Onda se zapitajte kakva država takvu lokaciju uopšte bira.

Drina je međunarodna granica Bosne i Hercegovine i Srbije. Ona je istovremeno ogromno, plovno mjesto zločina, rijeka kojom su plutala tijela bošnjačkih civila i grobnica iz koje se mrtvi još vraćaju svojim imenima.

Zbog toga se ovdje više ne radi samo o vojnoj vježbi. O ne, nikako!

Radi se o elementarnom pijetetu prema mrtvima, sigurnosti živih i dostojanstvu države Bosne i Hercegovine.

Srbija ima gdje vježbati.

Ima gdje pucati.

Ima gdje voziti jurišne čamce i puštati dronove.

Drina joj za takvu demonstraciju sile ne treba.

A ako institucije Bosne i Hercegovine više nemaju glasa da to kažu, onda ćemo morati mi, dovoljno glasno da se čuje preko vode koju još naseljavaju mrtvi:

Marš sa Drine!

(Plenum.ba)