U svijetu prepunom skandala imamo i jednu knjigu koja je skandal za one kojima je svijet skandala po mjeri. Naslov knjige je “Bitka na Sutjesci”, a podnaslov “Pakao u raju”. Knjiga je izišla u Zagrebu, prošle godine kod izdavača Jesenski i Turk, urednica knjige je Simona Goldstein. Knjigu je napisao čovjek po imenu Šimun Cimerman, rođen i odrastao u Zagrebu, studirao u Americi, bavio se vaterpolom u Evropi i Americi.

Vaterpolo je igrao na najvišem nivou, bio je četiri puta klupski prvak Hrvatske, a jednom viceprvak Evrope i triput viceprvak SAD-a. Autoru je izdavač ispunio želju da knjiga iziđe iz štampe 24. marta, na 101. rođendan posljednje žive heroine sa Sutjeske, Splićanke Vjere Andrijić Ivanišević. Knjiga se, prema riječima izdavača, prodaje jako dobro, svako izdanje joj se brzo rasproda, izdavač Mišo Nejašmić kaže da je do sada štampano 4.000 primjeraka.

Liste čekanja na knjigu u bibliotekama su takve da dugo nije bilo sličnih. Zadrigli nacionalisti već su prigovorili i knjizi i autoru: kažu napisao ju je nekakav vaterpolista, nekakav filopartizan, novočetnici joj prigovaraju filohrvatstvo, novoustaše filosrpstvo, a takvi prigovori samo pojačavaju zanimanje ljudi za knjigu. Što je taj vaterpolista bio u svom loptanju vrhunski igrač, i što je još diplomirani politolog i usto još i obrazovan jazzista i pijanista, to te i takve kritičare ne obavezuje ni na šta.

Ni što je vaterpolista već skoro trideset godina ekstremni sportista, penjač i spuštač po planinama i hodač kroz pustinje, prašume i sve moguće patagonije. Kad nedavno taj penjač na litice hoće da predstavi svoju knjigu na Tjentištu, iz srpske nacionalističke stranke u Foči dođe zahtjev da mu se to ne dopusti. Jerbo, srpska stranka na vlasti smatra da se u knjizi protežira hrvatska strana. Nije prošlo, predstavljanje knjige je održano, autor Cimerman je na Tjentištu doma.

Šimun Cimerman je načinio knjigu koja bi se mogla uvrstiti u književnu vrstu borbe za ljudsko dostojanstvo. U onu renesansnu književnu vrstu kojoj su temelj načinili Marsilio Ficino i Pico della Mirandola. Početke ta vrsta ima mnogo ranije, možda u Kikeronovu “Govoru za pjesnika Arhiju”, primjeru borbe za priznanje dostojanstva ljudskog duha. Cimermanova prvotna namjera je bila da napiše vodič za prašumu Perućicu i planine oko nje, to jest planine, doline, kanjone, staze i bespuća.

Ali, boraveći u kraju koji zauzima deset hiljada kvadratnih kilometara, njega je od prvotne ideje ako ne posve odvukla, onda jako povukla činjenica da je u tom kraju vođena najstrašnija bitka jugoslavenskih partizana protiv njemačkih i talijanskih okupatora i njihovih pomagača, domaćih četnika i ustaša. I malo-pomalo, Cimerman je mapirajući svoj vodič počeo dobivati predstavu o mjeri te bitke i o partizanskim podvizima u borbama za koje je malo reći da su bile neravnopravne.

Ono što on naziva raj odnosi se na ljepotu tih planina, kanjona, voda, litica i bespuća. Taj se raj lako vrgne u pakao i u miru, a kamoli u ratu. Dovoljna je jedna ljetna oluja pa da se neopisiva ljepota vrgne u neopisive opasnosti. On je prepješačio cijelo područje i ostavio svjedočanstvo o strahovitoj borbi jugoslavenskih partizana na život i smrt, čiji prizori sliče prvom dijelu Danteove “Božanske komedije”.

Cimerman je pokazao da se ono što se jako uprošćeno naziva bitka na Sutjesci ne može shvatiti bez poznavanja bitke na Neretvi. Zato je knjigu podijelio na dvije glavne cjeline: na Neretvu i na Sutjesku. I podrobno se upustio u istraživanje. Njegova knjiga, s impresivnom bibliografijom i fusnotama, pokazuje da je ekstremni sportista Cimerman i ekstremno pouzdan povjesničar. Čitaocu koji očekuje laku građu najbolje je da se ostavi čitanja. Jer će ga svuda pratiti opasnost kako partizanski pokret visi o koncu.

Stranice posvećene Trećoj neprijateljskoj ofanzivi su oživljavanja zaboravljene građe iz jugoslavenske školske povijesti. Čitalac Cimermanove knjige koji je išao u školu devedesetih godina nema o tome pojma, jer je to gradivo uklonjeno iz udžbenika i historijskih čitanki. Neretva i Sutjeska su izbrisane iz nastave, zato što revizionisti vladaju školskim sistemima i gradivom. Mnogi povjesničari, bilo da su nastavnici u školama ili univerzitetima bilo istraživači u institutima slasno su poturili glavu pod novu kapu, i od kape im je ušlo u glavu da je Jugoslavija bila greška, te srpska te hrvatska, ili, još dublje, da je Jugoslavija bila sama okupacija.

Šimun Cimerman svojom knjigom o Sutjesci daje vrhunski primjer za to šta je zapravo okupacija, i kako se s njom na kraj izlazi, to jest kako se izlazilo i izašlo. Poslije partizanskih poraza u prvim trima ofanzivama, Vrhovni štab sa Titom na čelu u hodu prestrojava, to jest prilagođava doktrinu borbe okolnostima i prilikama, i čini sve da u partizanske redove privuče seljake, najbrojniji dio stanovništva.

Na osnovu te izgradnje jedinica u hodu Cimerman ukazuje da je tek mali dio partizana bio u članstvu Komunističke partije. A komunista je na Sutjesci među partizanskih ukupno 7.543 žrtava bilo oko 3.000. KPJ je 1941. imala oko 12.000 članova, a 9.000 ih je poginulo u ratu.

U Cimermanovoj knjizi će biti ponovljeno ono što današnje vlasti u Srbiji i Hrvatskoj nastoje da se ne pamti: na Sutjesci je, gledajući po regijama, poginulo najviše Dalmatinaca, Splićana, Šibenčana, Makarana, Trogirana i Kninjana. A današnje vlasti ne čine ništa u sprečavanju ustaškog divljanja po Splitu i dalmatinskim mjestima.

Kao što ništa nisu učinile u sprečavanju nasilnog rušenja preko tri hiljade spomenika partizanima u Hrvatskoj. Ništa manja sramota nije ni naknadno izjednačavanje četnika i partizana u Srbiji. Ili rehabilitacija Draže Mihailovića, najvišeg komandanta četničkih masovnih zločina nad civilnim stanovništvom.

Partizanski pokret je dao presudan doprinos ženskoj ravnopravnosti i emancipaciji. Žene su u partizanima bile avangarda i za neke zemlje koje su se dičile demokratskim ustrojem, a u njima nisu imale glasačka prava. Da bi omasovio partizanski pokret, Tito sredinom 1942. donosi odluku koja nije u skladu s komunističkom ideologijom: naređuje štabovima proleterskih brigada uvođenje vjerskih referenata koji će imati zadatak da vode knjige poginulih boraca i da održavaju vjerske obrede “u slučaju da narod to zahtijeva”, i da rade na razvijanju bratstva među narodima.

Tako su popovi, svećenici i hodže dobili svoja referentska mjesta u svakoj brigadi, a bilo je brigada koje su, zbog vjerske raznolikosti boraca, imale i po tri referenta. Ovi su na rukavu nosili krst ili polumjesec, a na kapi petokraku. Krajem 1942. na oslobođenim teritorijama počinje se održavati nastava vjeronauka, slave se vjerski praznici, obnavljaju vjerski objekti i održavaju vjerska vjenčanja. Ima i to u Cimermanovoj knjizi.

Briga za ranjenike je u partizanskom pokretu bila najviša moralna obaveza, o njoj Cimerman ima mjerodavna svjedočenja Gojka Nikoliša o kultu ranjenika među partizanima i načelu da se ranjenog borca ne može i ne smije ostaviti. William Deakin, iz britanske misije pri Vrhovnom štabu, svjedoči kako je najsudbonosnija Titova odluka bila ona da se ranjenici prebacuju zajedno s vojskom.

Sve to sadrži ova knjiga o paklu u raju pisana s ljubavlju i s radošću, ispunjena svjedočenjima o svemu što ljudsko živovanje nosi. Odluka Koče Popovića da bez Titova odobrenja krene u proboj obruča na Zelengori, vjerovatno je presudan događaj. Kočina poruka nakon proboja graniči se s razularenošću: “Preporučujem da krenete za mnom i još, savetujem da pri prolasku za sobom zatvorite vrata, da nas ne udari promaja.”

Tito je bijesan, izjavljuje da Koču treba smijeniti, staviti pred sud i strijeljati, ali ipak kreće za njim. Veličanstveni komandant Koča poslije nekoliko dana pojavljuje se u Vrhovnom štabu, a Tito, usred strepnje prisutnih šta će se desiti, ustane od stola i izljubi ga.

Namćorski ispadi Titove ljubavnice Davorjanke Paunović izazivaju španskog borca Đura Vujovića da na Titovo pitanje šta da uradi s njom, odgovara: “Ja bih je strijeljao, druže Stari!”. Ni tema homoseksualnosti u partizanima nije ostala netaknuta u ovoj knjizi koja će promijeniti živote dobrog dijela današnje omladine. Nabolje će ih promijeniti.

Šimun Cimerman i nakon objavljivanja knjige živi ne samo s njom, nego i u njoj. Neprestano je na prostoru gdje se bitka zbila. Tako je njegova knjiga svojevrstan work in progress. Tri mjeseca nakon objavljivanja, autora je u autu, nigdje drugdje nego na Tjentištu, udario nekakav blentavi policajac svojim autom i zadao mu prelome i svakovrsne povrede, od kojih se mjesecima oporavljao. U Dubrovniku, marta ove godine, još je imao steznike oko koljena. Rekao je, tada, na predstavljanju svoje knjige: “Eto, zamalo nisam zaradio nadgrobni natpis: poginuo na Sutjesci”.

Ovih dana smo se malo dopisivali i malo telefonirali. Evo jedne njegove poruke: “Ja sam na Durmitoru, a evo jučer bio u Sandžaku. Barem na obalama Sandžaka. Naime, jučer sam s Pivske planine išao u kanjon Tare i pokušao naći i stazu i mjesto kojom je dole sišla 1. dalmatinska u pokušaju da prijeđe Taru i probije se u Sandžak. Našao sam stazu i mjesto i preplivao Taru pa sam tako službeno bio u Sandžaku. Dalmatinci onda nisu uspjeli, jer se nekoliko dobrovoljaca s užetom u rukama da plivajući povežu obale utopilo. Ja sam do daljnjega na Durmitoru i dostupan.”

(Portal Novosti, foto: AJB)