Srbijanski studenti krenuli su u RS, u zagrljaj “našem narodu“. Valjda srpskom. Onda su u Višegradu od tog “našeg naroda“ dobili pitanje o Ratku Mladiću i, figurativno i doslovno, nogu u stražnjicu. I dogodilo se čudo: Preko noći je taj “naš narod“ postao “grupa Bosanaca“. Dragi studenti, odlučite se. Ako želite podršku građana Bosne i Hercegovine, onda im se tako i obratite. Ako dolazite isključivo među “svoj narod“, onda morate prihvatiti i sve ono što vas među tom “svojtom“ i čeka.

Dragi studenti iz Srbije, prije nekoliko dana napisao sam vam da zapravo dolazite u Bosnu i Hercegovinu, državu u čijem sastavu je entitet Republika Srpska, i da je poprilično opasna politička rabota pobjeđivati Aleksandra Vučića tako što ćete od njega preuzeti nacionalnu geografiju, “naš narod“, srpski politički prostor sa obje strane Drine i pažljivo ćutanje o svim onim temama na kojima se već trideset godina mjeri podobnost i pripadnost tom prostoru.

Nastavili ste put i stigli u Višegrad, gdje vam je, možda prvi put tokom ove političke ekskurzije, održan praktični čas iz predmeta koji se u Srbiji decenijama preskače. Tokom promocije liste “Studenti pobjeđuju“ prišlo vam je nekoliko muškaraca, jedan vam je oteo transparent, drugi vas je ispitivao šta nudite i šta mislite o Ratku Mladiću, a intervenisala je i policija. A taj što vas je to pitao, gle čuda, bio je penzionisani komandir Granične policije BiH Radomir Vasić. U Brčkom je protiv dvojice organizatora pokrenut prekršajni postupak zbog neprijavljenog okupljanja, dok su u Doboju studenti odvedeni na razgovor u policiju.

I upravo u Višegradu cijela vaša ekskurzija dobija smisao koji joj vjerovatno niste namijenili.

Došli ste među famozni “naš narod“, a dio tog političkog svijeta uzvratio vam je pitanjem o Ratku Mladiću.

Dobro došli na kraj populizma, na njegovu zadnju stanicu.

Kad dođe račun za “naš narod“

Jer kada mjesecima oko agresije Srbije devedesetih hodate kao oko vruće kaše, kada Mladića, Srebrenicu, Sarajevo, Kosovo, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu tretirate kao teme koje bi mogle pokvariti veličanstveno studentsko jedinstvo protiv Vučića, kada pokušavate napraviti pokret dovoljno nacionalan da ga prihvati desnica, dovoljno građanski da ga prihvati urbana Srbija i dovoljno rastezljiv da niko nikome ne mora postaviti pitanje od kojeg se kvari izborna matematika, prije ili kasnije morate stići u Višegrad.

A tamo vas pitanje već čeka.

Šta mislite o Ratku Mladiću, ne pitam ja?

Vidite, ne morate vi odgovoriti meni smaraču šta mislite o zločincu Ratku Mladiću, ali onda morate penzionisanom komandiru policija sa par batinaša.

E, dragi studenti, to vam je usmeni, da ne kažem terenski ispit iz “srpskog sveta“, i on je mnogo ozbiljniji od svih parola, transparenata i pažljivo sročenih saopštenja, jer nacionalizam ima tu gadnu osobinu da nikada ne vjeruje na riječ i uvijek traži novu potvrdu pripadnosti. Možete biti protiv Vučića, mjesecima blokirati fakultete, hodati stotinama kilometara, tražiti pravdu i odgovornost, biti hrabriji od dobrog dijela društva koje vas posmatra iz kafane i sa društvenih mreža, ali će se na kraju negdje kraj višegradske ćuprije pojaviti čovjek kojem sve to nije dovoljno i koji želi baš ekplicitno znati šta mislite o Mladiću. A validnost vašeg odgovora se mjeri šakom u glavu ili nogom u stražnjicu.

Tu političko vrdanje postaje odgovor samo po sebi.

Ratko Mladić je pravosnažno osuđen za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, pa odnos prema njegovom nasljeđu odavno nadilazi dnevnu politiku i postaje pitanje vrijednosnog svijeta iz kojeg neka buduća Srbija namjerava izaći ili u njemu ostati.

Višegrad vam je odgovorio na pitanje koje mu niste postavili

Idemo dalje. Problem sa sintagmom “naš narod“ počinje upravo na tom mjestu, jer ona sa sobom neumitno vuče pitanje gdje taj “naš narod“ završava, a gdje počinje država Bosna i Hercegovina u koju ste ušli i šta se događa sa ljudima koji su u istom tom Višegradu ubijani upravo zato što ih njihove ubice nisu ubrajale među “naše“.

Tu politička razglednica postaje malo krvava.

Višegrad je jedno od najgorih mogućih mjesta u Evropi za bezbrižno igranje riječima narod, teritorija, bratstvo i istorija. Milan Lukić je u tom gradu predvodio zločinački svijet čije su žrtve završavale u Drini, logorima, na stratištima i u kućama pretvorenim u žive lomače. Haški tribunal osudio ga je na doživotni zatvor, između ostalog zbog ubistva 59 muslimanskih žena, djece i staraca u Pionirskoj ulici i najmanje 60 civila na Bikavcu. Ljudi su zatvarani u kuće koje su potom zapaljene, a na one koji su pokušavali pobjeći iz plamena pucano je.

To je istorijski pejzaž kroz koji ste prošli sa transparentima i pričom o “našem narodu“.

I zato je Vesovićeva rečenica toliko strašna.

“Studenti su dobro prošli. Moglo je nekome da padne na pamet da ih izvede iz voza.“

Sreća pa vas nisu izveli iz voza

Na Balkanu, podsjećam, izraz “izvesti iz voza“ odavno nije obična rečenica. Ima svoj datum, 27. februar 1993, svoje mjesto, Štrpce, svoj voz 671 na liniji Beograd-Bar i ljude koji su putovali svojim poslom sve dok ih zločinci nisu izdvojili prema imenima, izveli iz vagona, odveli prema Višegradu i ubili.

Zbog toga Vesovićeva rečenica prestaje biti crni humor čim otvorite istoriju, jer se u Višegradu metafore biraju pažljivije nego drugdje: neke od njih završavaju u grobnicama.

Napad na studente zato zaslužuje jasnu osudu. Otimanje transparenta, prijetnje i zastrašivanje ljudi zbog političkih stavova pripadaju svijetu sile iz kojeg bi demokratsko društvo moralo izaći, ali solidarnost prema napadnutima ne kupuje pravo na amneziju. Naprotiv, upravo bi iskustvo Višegrada moralo otvoriti pitanje kakvu Srbiju studenti žele nakon Vučića i koliko su spremni dirnuti u ideološki inventar koji je postojao mnogo prije njega.

Vučića ćete teško pobijediti Vučićevom agendom

Aleksandar Vučić politički je odrastao u svijetu u kojem je Srbija jedno, “srpski narod“ drugo, a granice susjednih država nešto o čemu se govori prema dnevnoj potrebi; u svijetu u kojem se Republika Srpska u javnom govoru često tretira kao produžetak srpskog političkog prostora, dok Bosna i Hercegovina ulazi u kadar uglavnom onda kada se više ne može izbjeći.

Ako protiv takvog sistema krenete istom mapom, istim nacionalnim sentimentom, istim „našim narodom“ i istim oprezom pred svetim kravama devedesetih, samo sa mlađim licima, fakultetskim indeksima i boljim Instagramom, ulazite na teren koji su Vučić i politički svijet iz kojeg je ponikao gradili decenijama.

A Višegrad vam je pokazao šta vas na tom terenu čeka.

Krenete pričom o zajedništvu i ljudima “sa druge strane Drine“, a završite pred čovjekom koji od vas traži odgovor o Ratku Mladiću, jer nacionalizam nikada nije zadovoljan pukom ljubavlju prema vlastitom narodu. On traži granicu, neprijatelja, istorijsku laž koju ćete prihvatiti, mural pored kojeg ćete proći, zločin koji ćete relativizovati i negirati genocid oko kojeg ćete pronaći dovoljno riječi da izbjegnete onu jedinu koju su sudovi utvrdili.

I onda stignete u Višegrad.

Hrvatska vas je dočekala aplauzom, Višegrad vas je ispratio nogom

U tome ima gotovo groteskne simbolike. Kroz Hrvatsku ste prošli uz dobrodošlicu, a u Višegradu među “svojim narodom“ ste završili sa otetim transparentom i pitanjem o Mladiću.

Cijelu stvar najlakše bi bilo spremiti u ladicu sa nekoliko lokalnih siledžija, objaviti fotografiju, zahvaliti ljudima na solidarnosti i nastaviti kampanju. Samo što zločinac Ratko Mladić u tu priču nije ušao slučajno. Njegov kult godinama hrane murali, negiranje i relativizacija presuda, politički govori, mediji, komemoracije i uporno pretvaranje osuđenih ratnih zločinaca u nacionalne heroje.

Zato ste u Višegradu, dragi studenti, dobili nešto vrednije od još jednog predizbornog skupa.

Ogledalce na dar

Dobili ste ogledalo.

U njemu se vidi koliko malo vrijedi smjena jednog čovjeka ukoliko poslije njega ostanu iste političke mape, isti istorijski mitovi i isti refleks da se pred zločinima devedesetih spusti glas kako se ne bi naljutio birač. Vučić je proizvod tog svijeta koliko je i njegov proizvođač, pa će borba protiv njega imati ozbiljan politički sadržaj tek kada zahvati i vrijednosni sistem koji mu je omogućio da toliko dugo traje.

Zato vas je Vasić u Višegradu pitao za Mladića. Mogao je pitati za korupciju, litijum, izbore, medije ili studentske zahtjeve, ali je izabrao Mladića, jer je upravo tu prepoznao granicu između političkog gosta i ideološkog rođaka.

Razmislite o tome prije sljedećeg putovanja među “naš narod“.

P.S.

Milen Vesović kaže da ste dobro prošli. Moglo je nekome pasti na pamet da vas izvede iz voza.

Ta rečenica zvuči kao morbidna balkanska dosjetka sve dok iza nje ne ugledate Štrpce, pa Pionirsku, Bikavac i Drinu.

A onda shvatite da u Višegradu neke metafore imaju grobove.

(CdM, foto: Kultura sjećanja)