Pretučen pisac Vladimir Arsenijević. Na groblju ostavljena svinjska glava. Sutkinja oslobodila HOS-ovce tužbe zbog izvikivanja pozdrava ‘Za dom spremni’.

Tri su to vijesti s istom pozadinom iz tri područja bivše države, ali koje ne govore o različitosti toga prostora nego o njegovoj neumoljivoj sličnosti. O fašističkom svinjcu, kako mi je Srbiju opisao pisac i direktor udruženja Krokodil Vlado Arsenijević. Čuli smo se početkom srpnja kada me pozvao na književni festival Krokodil da tamo promoviram svoju knjigu. Ispričavala sam se vrućinom, toplotnim udarom… on me mirnim, nekako gospodskim glasom uvjeravao da će me paziti, a njegova supruga Milena Berić u međuvremenu je zamolila pisca i novinara Dragana Markovinu da napravi sa mnom intervju u sklopu njene emisije o ženama s ovih prostora koje su dale svoj obol boreći se protiv nacionalizma i isključivosti, a pod nazivom „Nije bajka, ali…“.

Vrijedni i angažirani organizatori Krokodila godinama se trude uvjeriti srpsku javnost o odgovornosti Srbije za ratove 90-ih, za zločine u Hrvatskoj, BiH, na Kosovu… Plaćaju za to cijenu, Vučićevi im radikali oštećuju prostorije, vrijeđaju ih i prokazuju, a onda je 11. jula – dan sjećanja na genocid u Srebrenici – Vlado otišao rano ujutro da ispod Brankova mosta u Beogradu priredi prostor za komemoraciju pod nazivom „Ljudi za ljude“. I iz taksija izašao ravno u ralje dvadesetak mahnitih fašista koji su ga gurali, tukli, prijetili mu…

„Bio sam strahovito tužan jer mi ta djeca mogu biti sinovi, možda i unuci“, kazao je Vlado kasnije, nakon što su prirepci fašističkog režima razbili cvjetne aranžmane – simbol genocida u Srebrenici, a na njihovo mjesto nacrtali portret ratnog zločinca Ratka Mladića koji je rukovodio ubijanjem više od osam tisuća Bošnjaka u toj enklavi. Naravno, komemoracija nije održana, policija je privela neke napadače, pa ih očekivano pustila, to su naime sastavni dijelovi jednog režima koji je Srbiju gurnuo u fašističku kloaku, i čija ministrica ovih dana izjavljuje kako bi, da je bila na mjestu Miloševića, „90-tih etnički očistila Kosovo“.

Vlado Arsenijević nije ogorčen nego je tužan i negdje sigurno svjestan uzaludnosti našega posla, višegodišnjeg upozoravanja da se i genocid u Srebrenici i svi ostali ratni zločini, činjeni od srpske i hrvatske strane, moraju upisati u povijesni kod i zajedničko pamćenje. Da je tako bilo… Ali nije, pa svjedočimo nadnaravnoj morbidnosti – svinjskoj glavi u spomen parku Liska u središtu Mostara, gdje se i danas nalaze grobovi Bošnjaka ubijenih ’92. Trebalo je to biti privremeno groblje, no pobijeni Bošnjaci i dalje su tu, a njihovi grobovi izloženi stalnoj devastaciji, ispisivanju fašističkih poruka, sve do ostavljanja svinjske glave. Onamo srpske falange mlate pisca koji glasno tvrdi da je u Srebrenici počinjen genocid, pa još i organizira komemoraciju za bošnjačke žrtve; u Mostaru, slične falange grubo vrijeđaju spomen na ubijene bivše susjede. Morbidnost na groblju Liska tek je nastavak ustrajnog vandaliziranja Partizanskog groblja u Mostaru, zaštićenog spomenika kulture, čudesnog zdanja Bogdana Bogdanovića, jer režimske su falange educirane da su uz Bošnjake, makar mrtve, jednaki neprijatelji njihova etniciteta i mrtvi partizani, živi pisci, aktivisti…

U Hrvatskoj, sutkinja Općinskog suda u Splitu donijela je presudu kojom se od kaznenog progona oslobađaju pripadnici ustaške satnije, pod nazivom HOS, a zbog izvikivanja ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’ na nekoj proslavi u Kninu. U obrazloženju je fino objasnila da to jest fašistički pozdrav koji se koristio u vrijeme NDH i pod kojim su počinjeni strašni zločini, ali… Da, to vječno ali! Ali da, s obzirom na rezoluciju o dvostrukim konotacijama toga pozdrava prema kojoj je u nekim prilikama on dopušten, ona je eto prisiljena donijeti oslobađajuću presudu. To je inače ona grupa falangista koja neometano putuje Hrvatskom, pa pod prozorima poznatih pisaca i novinara prijeti progonom, odmazdom, sve s istim ustaškim pozdravom. Tako je hrvatsko pravosuđe ustuknulo pred jednim neformalnim dokumentom o čijoj je povijesnoj ili ustavnoj neutemeljenosti uzalud i govoriti, papirom posve neobavezujućim za sud i dotičnu sutkinju koja je pak poslala jasnu poruku kako je ta fašistička bagra i zakonom zaštićena. Braća po ideologiji, srpski i hrvatski fašisti, tako su baš u dane sjećanja na krvoproliće u Srebrenici pokazali da su jači i od institucija i od sjećanja na zločin, i onaj iz 90-tih, i onaj iz 40-tih.

Srpski se režim međutim pokazao još maštovitijim od pukog prebijanja jednog pisca, pa su baš 11. jula u New Yorku organizirali „sjećanje na vjekovno stradanje Srba“, na dva kamiona koja kruže Manhattanom nasrali video zapise o užasnom stradanju oko tri tisuće Srba u Bosni 90-tih, mada su svi oni nosili uniforme vojske Srbije, pa o pola milijuna ubijenih Srba u logoru Jasenovac 1941., pa je tu i 90 članova porodice Nikole Tesle, stradalo od hrvatske ruke… Doista, nije bajka, ali… Sve skupa jest opasna fašistička realnost.

(Tacno.net)