Vjerujte mi, znam šta pričam: imam stanovito iskustvo sa hajkama i medijskim linčom.

Presudno je ostati hladnokrvan. To nije lako. Jer jasno osjetiš cunami bijesa koji juri ka tebi.

Svejedno. Buka nije snaga.

Gdje je šuplje, odzvanja.

Svijet je pun ljudi koji, iz nekog razloga, misle da će, budu li dovoljno glasno i dovoljno dugo vikali, zamuknuti svi oni koji govore ono što se njima ne dopada. Pun je, taj svijet, još i moćnih ljudi koji misle da silom svakoga mogu zastrašiti, da silom mogu zatomiti istinu.

Svijet je pun budala, a najveća od svih je čovjek koji, dok sa krunom na glavi sjedi na prijestolu, dok mu se oko nogu motaju dvorjani a njegove vojske kroz plamen marširaju u zemlje gdje već dospio je strah od njegove moći – misli da je kralj.

Vjerujte mi, znam šta pričam: kada galame, najbolje je čitati.

Uzmi i čitaj, govorio je anđeoski glas Svetome Augustinu. Nemam bolji savjet. To je sve: uzmi i čitaj.

To, međutim, ne važi kad biju. Kao što su jutros zbog njegovog stava prema Srebrenici pretukli divnog čovjeka i izvrsnog pisca Vladimira Arsenijevića. Da ne znam šta je zapad dopustio u Bosni, rekao bih: sramota šta zapad dopušta u Beogradu. Tamo se nakotilo mnogo ozbiljna zla koje hoće pa hoće krv.

Ako ipak odlučite da čitate, pa iščitate dokumenta o masakrima u Bosni, i sami ćete doći do onoga što tvrdim: umjesto da osporavaju genocid u Srebrenici, Beograd i Banjaluka imaju svaki razlog da skaču i udaraju se nogama u guzicu od sreće – zbog toga što je genocid presuđen samo za Srebrenicu. A istina je sljedeća: čitav prostor uz rijeku Drinu bio je poprište genocida.

Srebrenica, Foča, Višegrad, Zvornik… ta je priča za mene lična. Zato što sam rođen u Bosni, tamo gdje je genocid počinjen. Biću ličan zato što sam čitav život proveo u Sarajevu i Ulcinju, dakle u gradovima u kojima je dominantna religija islam, ona ista religija koja je uzeta za krivicu ljudima koji su pobijeni u Srebrenici. Kao i onima pobijenima u Šahovićima. O licemjerju svih crnogorskih vlasti koje nariču nad Srebrenicom ali ne žele da kako dolikuje obilježe Šahoviće ćemo drugi put. Ovo hoću reći: kada mislim o zavičaju uvijek mislim o prostoru u kojem se uzdiže munara, zato što je to i moja religija i zato što su ljudi koji su pobijeni u Srebrenici i moj narod. Meni Bošnjaci nisu nikakvo Drugo koje treba “tolerisati”, kao što mi Drugo nisu ni Albanci.

Zbog svega toga kažem: nužno moram biti ličan.

Godine 1948, u Parizu, Ujedinjene nacije su donijele opštu deklaraciju o ljudskim pravima. Tu je, dakle, je li, zamišljen koncept u koji se brojni javni poslanici i dan-danas zaklinju, koji gotovo papagajski ponavljaju i trajna je referenca u javnom govoru. Čitav koncept ljudskih prava baš u tom vremenu bio je zamišljen kao nešto što treba obezbijediti da se užas holokausta nikada ne ponovi. Nakon što se Srebrenica, zapravo Drina, zapravo i Prijedor, zapravo čitava Bosna desila, nakon što se užas ponovio, bilo je jasno da je ta konstrukcija urušena. Ona nije urušena tek bilo čijom krivicom – ona je urušena krivicom samih Ujedinjenih nacija i zapadnih zemlja koje tu čine dominantnu snagu.

Svi se mi vrlo dobro sjećamo da je Srebrenica bila zaštićena zona, da su Ujedinjene nacije i njihovi vojnici bili dužni zaštititi ljude u Srebrenici. Ja se vrlo dobro sjećam prvih dana rata kada smo mi, djeca, igrali košarku ispred zgrade, kada su već padale granate, kada su iz kasarne Lukavica ispaljivani plotuni po gradu Sarajevu a snajperisti već djelovali. Sjećam se pametnih, poštenih, dobrih ljudi iz moga komšiluka koji su bili inžinjeri, univerzitetski profesori, dakle ljudi sa iskustvom i obrazovanjem. Oni su mislili i ponavljali da Zapad neće dozvoliti krvoproliće u Bosni i to uvjerenje, da će neko taj užas zaustaviti, ljude u Bosni učinilo je iznimno ranjivim. Taj Veliki Drugi nikada nije došao, odnosno došao je prekasno, kako uvijek i stiže, a u Srebrenici je dakle na najbrutalniji način iznevjerio i postao saučesnik.

Bilo je nečeg temeljno fašističkog u samom činu napuštanja Srebrenice od strane holandskog bataljona UN. U jednoj od baraka u kojoj su bili smješteni holandski vojnici nađen je grafit na kojem je pisalo: „Nema zube, ima brkove, smrdi kao izmet, to je bosanska djevojka“. Da li neko može očekivati od ljudi koji imaju takvu predstavu o jednom narodu da doista stanu u njegovu zaštitu ili pak polože svoj život za njega? Ti vojnici su napustili Srebrenicu i mi smo mogli gledati snimke na kojima oni zagrljeni sa bocama piva pjevaju : I will survive… „ Ja ću preživjeti“. Osam i po hiljada ljudi nije preživjelo.

Bosanska umjetnica Šejla Kamerić napravila je izvrsnu intervenciju i pod taj natpis, taj grafit iz barake, postavila svoju fotografiju i time rekla: da, ja sam ta bosanska djevojka, smrdljiva i brkata.

Taj čin prkosa je, po meni, jedan od najznačajnijih umjetničkih iskaza o bosanskom ratu. Iza “Poljske konjice” Marka Vešovića, koja suvereno stoji na vrhu umjetnosti o bosanskom ratu. I za koju, kao ni za samog Vešovića, nikoga u Crnoj Gori nije briga. Jer ova zemlja ne trpi istinu. Jer zavjera mediokriteta, koja je istinski oblik vladavine u Crnoj Gori, ne trpi ništa što svojom veličinom razotkriva njihovu veleniskost.

Ono što se svako od nas koji smo rođeni u Bosni – a mislim i ljudi rođeni u svim zemljama koje se sa Bosnom graniče – mora zapitati (i vjerovatno ćemo se do kraja života pitati) je sljedeće: gdje je 45 godina bilo to zlo? Jesmo li mogli, samo da smo bili mudriji, kao neka vrsta anti-Levinasa, u oku susjeda primijetiti tu sjenku koja je mogla nagovijestiti ono što se desilo? Problem je bio u tome što je zlo bilo nevidljivo, bilo je skriveno i pravo govoreći niko od nas u njega nije vjerovao. Kada je Ratko Mladić ušao u Srebrenicu i kada je užas pukuljao, kada ga je on artikulisao ključnom rečenicom, dakle onom koja govori o „osveti Turcima“, nije više moglo biti sumnje o čemu se tu radi.

René Girard, francuski antropolog i sociolog, osmislio je koncept koji je nazvao mimetičkim ciklusom. Mislim da on dobro objašnjava ono što se nama desilo. Istorija se, po Girardu, sastoji od beskrajnog ponavljanja mimetičkih ciklusa. Kada zlo potpuno zavlada, kada se sve uznemiri do te mjere da bi zlo moglo samo sebe uništiti, kada zlo više ne može održavati svoju vladavinu na ovome svijetu, ono pribjegava takozvanom činu mimetičkog žrtvovanja. Naravno, ta krv koju zlo prolije, pala je da bi nam bile zamazane oči, da bi ono nastavilo svoju vladavinu. Nemir se na trenutak smiruje i poredak se ponovo uspostavlja, ali tek kao vječito ponavljanje jedne užasne sekvence iz koje nikako ne uspijevamo izaći. Šta je ono što mi možemo učiniti da prekinemo takav tok istorije, da vlastitu djecu poštedimo od ponavljanja grešaka koje smo i mi napravili, nakon što su ih počinili i naši očevi, i oni prije njih?

Sasvim je moguće da ne možemo učiniti ništa djelatno. Čak ni Hrist nije uspio prekinuti monstruoznu praksu mimetičkog žrtvovanja, istoriju koja se kotrlja po odrubljenim glavama.

Ne mislim da se o onome o čemu se ne može govoriti mora ćutati. Naprotiv, mislim da neprekidno moramo govoriti, mislim da neprekidno moramo jedni drugima i sami sebi ponavljati užasna svjedočanstva, činiti to sa najvećom dozom samokritičnosti i nadati se da smo kao ljudska bića sposobni da naučimo nešto stojeći pred kosturnicama, da smo sposobni da iz tuđih žrtava izvučemo pouku. Mislim da je ključ u tim riječima: „tuđe žrtve“. Sve dok nas tuđe žrtve ne budu boljele više od vlastitih, sve dok ne postanu vlastite, ova užasna samoreprodukujuća sekvenca koja se naziva istorijom će se nastavljati i nastavljati.

U jednoj naročito perverznoj retoričkoj igri Ratko Mladić je ponekad oslovljavan i kao Hristov vitez. Ono što je Ratko Mladić uradio… sama njegova rečenica sa kojom je pristupio svome krvavome poslu, negacija je svega što je Isus predstavljao. Sama suština Hristove intervencije u istoriju upravo je oprost i otpis svih dugova. Sama suština Hristove intervencije je da niko ubuduće ne odgovara zbog grijeha očeva, jer on grijehe preuzima na sebe. Toliko vjekova nakon Raspeća pojavljuje se Ratko Mladić, koji ubija zbog dugova predaka, i onda u jednoj, rekoh, perverznoj ideološkoj igri bude povrh svega proglašen i braniteljem hrišćanstva. Ništa nije dalje od Hrista od onoga što je učinio Mladić. Svi koji ga slijede, svi koji ga brane, svi oni koji ga osuđuju jer im se tako isplati a zapravo mu se dive, idu protiv Hrista.

Šta da vam kažem, bližnje hulje: iza sedam gora, iza sedam mora, ima jedno mjesto. Zovu ga Pakao.

(CdM)