„Zločinac Došen koji je pred Haaškim tribunalom govorio da se zločin ne smije zaboraviti danas poručuje da su bijele trake izmišljene. Čovjek koji je tvrdio da poštuje patnje svojih sugrađana danas ih naziva lažovima. Čovjek koji je navodno prihvatio odgovornost i pokajao se, danas ismijava samu činjenicu zločina. Zašto je to tako? Pa između ostalog i zato što se vratio u sredinu koja slavi zločince UPRAVO zbog zločina koje su počinili!“

Osuđeni prijedorski ratni zločinac Damir Došen konačno je rekao istinu. Ne onu iz haaške sudnice. Ne onu u kojoj je spuštao pogled, govorio o odgovornosti pred Bogom i ljudima, iskazivao saosjećanje prema žrtvama i obećavao miran život sa svojim sugrađanima. Ta „istina“ bila je dio nagodbe, pravni manevar i ulaznica za izlazak iz zatvora. Jednom riječju – velika laž.

Ko laže, sud ili Facebook?

Prava istina izašla je na Facebooku. Tamo gdje nema sudija, tužilaca ni potrebe za glumom. Tamo gdje čovjek govori ono što zaista misli bez bilo kakve odgovornosti.

A šta misli zločinac Damir Došen koji je onomad priznao krivicu, navodno se pokajao i dobio simboličnu kaznu?

Misli da su bijele trake izmišljene. Da su logoraši Keraterma sami sebi krivi. Da su hiljade poniženih, premlaćenih, mučenih i ubijenih ljudi dio nekakve velike prevare. Da žrtve treba ponovo poniziti, čak i tri decenije nakon zločina.

Upravo zato slučaj zločinca Damira Došena daleko, daleko prevazilazi jednog hudog ratnog zločinca iz Prijedora.

Umjesto iskrenog pokajanja, banalna trgovina

Njegove riječi razotkrivaju mnogo dublju i mnogo opasniju istinu. Pokazuju da kod ogromnog broja osuđenih ratnih zločinaca nikada nije došlo do katarze, suočavanja sa vlastitim nedjelima niti moralnog sloma pred težinom počinjenog zla.

Dogodilo se nešto sasvim drugo. Dogodila se banalna trgovina. Priznaj krivicu. Dobij blažu kaznu. Izađi što ranije. Nastavi po starom.

Sud je dobio priznanje, tužilaštvo presudu, međunarodna zajednica privid pravde. Žrtve su dobile mučnu i negledljivu, nakaradnu predstavu.

Jer čovjek koji je pred Haaškim tribunalom govorio da se zločin ne smije zaboraviti danas poručuje da su bijele trake izmišljene. Čovjek koji je tvrdio da poštuje patnje svojih sugrađana danas ih naziva lažovima. Čovjek koji je navodno prihvatio odgovornost danas ismijava samu činjenicu zločina. To nije incident. To je obrazac.

Ovo nas dovodi do krunskog pitanja: Koliko je osuđenih ratnih zločinaca zaista promijenilo pogled na svijet? Koliko ih danas iskreno vjeruje da su činili zlo? Koliko bi ih, kada bi vrijeme moglo biti vraćeno u proljeće 1992. godine, donijelo drugačije odluke? Odgovor plaši. Zaista plaši.

Ogromna većina zločinaca bi sve ponovila

Jer iskustvo govori da bi ogromna većina ponovila isto.

Tu dolazimo do najvažnijeg dijela priče. Problem nikada nije bio samo u zločincima. Problem je u sredinama koje su ih dočekale kao heroje.

Nakon izlaska iz zatvora mnogi nisu naišli na prezir niti na moralnu osudu. Nisu dočekani spuštenih pogleda i zatvorenih vrata. Dočekali su ih aplauzi, zastave, počasna mjesta u prvim redovima, političari željni fotografija i organizacije koje su ih slavile upravo zbog onoga zbog čega su osuđeni.

To „upravo zbog“ je ključ cijele priče. Nije ih društvo slavilo uprkos zločinima. Slavilo ih je baš zbog zločina. Tu leži jezgro bolesti koja već tri decenije razara ovaj prostor.

Škole šute. Crkve blagosiljaju. Političari koriste. Mediji romantizuju. Porodice pretvaraju zločinačke biografije u porodični ponos. Tako nastaje transgeneracijski prijenos mržnje. Tako djeca uče da su logori bili sabirni centri, da su bijele trake izmišljotina i propaganda, da su presude međunarodnih sudova dio „zavjere protiv Srba“ i da je svaka žrtva koja nije srpska sumnjiva po samoj definiciji.

Tako se zločin pretvara u nacionalni mit. A mit se u srpskom svetu brani mnogo agresivnije nego bilo kakva činjenica. Zato zločinac Damir Došen nije usamljen slučaj. On je proizvod sistema. Proizvod političke kulture koja je ratne zločince pretvorila u moralne autoritete. Proizvod društva koje nikada nije raskrstilo sa ideologijom zbog koje su Omarska, Keraterm, Trnopolje, Foča, Višegrad, Zvornik i Srebrenica uopšte bili mogući.

Svako ko danas prati javni prostor u Republici Srpskoj vidi da negiranje zločina funkcioniše kao svakodnevna, poželjna disciplina. Bijele trake su laž. Logori su izmišljotina. Genocid je politička konstrukcija. Masovne grobnice manipulacija. Presude antisrpski projekat.

Takav narativ godinama nesmetano kruži kroz institucije, medije, škole, crkve i društvene mreže. Kazne gotovo da nema. Posljedice gotovo da nema. Društvene sankcije ne postoje.

Zločinac Došen je samo glas sredine u kojoj živi

Pogledajte samo koliko je ljudi završilo pred sudom zbog negiranja bijelih traka. Koliko ih je odgovaralo zbog javnog vrijeđanja prijedorskih žrtava. Koliko ih je kažnjeno zbog veličanja logora i njihovih čuvara. Odgovor je porazan. Praktično niko!

U takvom ambijentu Došenove objave nisu eksces nego logična posljedica. One su glas sredine koja ga je prihvatila, glas ideologije koja nikada nije poražena i glas uvjerenja da se zločin isplatio.

Jer čovjek koji se stidi svojih djela ne paradira u uniformi ekstremističkih organizacija poput SrBske časti. Čovjek koji se pokajao ne ismijava mrtve. Čovjek koji je prošao kroz moralnu katarzu ne naziva žrtve lažovima.

Došen danas ne negira samo bijele trake. On negira vlastito priznanje krivice. Negira vlastite riječi iz Haaga. Negira vlastito navodno kajanje. Zapravo poručuje da je Tribunal uspio (nedovoljno) kazniti pojedinca, ali nije uspio promijeniti njegov svijet. A još manje svijet iz kojeg je taj pojedinac potekao.

Tu leži najveći poraz poslijeratne Bosne i Hercegovine i cijelog regiona. Presude su napisane. Kazne odslužene. Zatvori zatvoreni. Ideologija je ostala živa. Itekako živa.

Šeta ulicama. Sjedi u institucijama. Predaje djeci. Objavljuje statuse. Govori sa govornica. Čeka novu priliku.

Zato priča o Damiru Došenu nije priča o prošlosti. To je priča o sadašnjosti. I upozorenje za budućnost. Jer kada čovjek koji je bio jedan od gospodara Keraterma javno poručuje da su bijele trake laž, tada ne govori samo jedan ratni zločinac. Tada progovara čitav sistem koji tri decenije odbija pogledati istini u oči.

A u tom odbijanju krije se najveća prijetnja Bosni i Hercegovini. Mnogo veća od jednog ratnog zločinca i njegovog Facebook profila. Mnogo opasnija, jer živi u glavama, udžbenicima, institucijama i generacijama koje dolaze.

I zato je najtačnije reći: Damir Došen nije problem. Damir Došen je simptom.

Bolest je mnogo opasnija i dublja. I mnogo starija od njega.

(RadioSarajevo.ba, foto: Autonomija)