Juče je, 6. aprila 2026, u Sarajevu preminuo poznati bosanskohercegovački intelektualac, akademik i političar Rusmir Mahmutćehajić. U pitanju je jedna od najvažnijih ličnosti Bosne i Hercegovine rođenih u XX vijeku.

Mahmutćehajić je rođen u Stocu, u familiji koja je vjekovima pripadala stočanskoj eliti i ostavila duboka traga na njegovu veliku istoriju.

Iako je diplomirao, a potom magistrirao i doktorirao elektrotehniku te bio dekan Elektrotehničkoga fakulteta u Osijeku, Mahmutćehajić je za sobom ostavio vrijedno prozno, književno-istorijsko, kulturološko, teorijsko i filozofsko djelo s brojnim političkim komentarima. Pripadao je generaciji koju je zapalo da brani opstanak bosanskohercegovačke države i njezina naroda. 1991. izabran je za potpredśednika Vlade RBiH, a od 1992. do 1994. godine bio je ministar i jedna od vodećih ličnosti ratnoga rukovodstva. Razočaran u politiku dijela bosanskohercegovačkoga vođstva, prvo zbog smjene legendarnoga utemeljitelja Armije RBiH, generala Sefera Halilovića, a potom i zbog načina na koji se bosanskohercegovačko nacionalno pitanje počelo razvijati, iz aktivnog bavljenja politikom povukao se 1994. godine.

Mahmutćehajić je još od svoje mladosti pokazivao veliko interesovanje za teoriju nacije i religiju. Zalagao se za nacionalni koncept modernoevropske misli po kojem naciju čini zajednica koja na teritoriji koju dijeli bira vlast na parlamentarnim izborima. U takvome je konceptu vidio spas BiH, budući da je njegov pristup omogućavao da govori o muslimanima, pravoslavcima i katolicima bosanskoga naroda. Zbog toga je često znao biti kritikovan, iako se njegov patriotizam, posvećenost religiji i pripadnost bošnjačkome narodu nikada nijesu mogli osporiti. Naročito ne zbog činjenice da je tokom 80-ih godina XX vijeka bio dio patriotskih udruženja koja su zbog agresivne politike UDB-e i velikosrpskoga pritiska morale raditi u ilegali. Bio je i veliki podržavalac palestinske nezavisnosti i kao mladić pokušao pristupiti Arafatovu PLO-u.

Iako kraj rata u BiH nije sačekao u Vladi, dao je nemjerljiv doprinos nezavisnosti i opstanku BIH te odbrani od udruženoga zločinačkog poduhvata i agresije na tu zemlju. Kao ministar energetike, rudarstva i industrije, odmah nakon početka agresije, što zbog međunarodnoga embarga koji ARBiH nije dozvoljavao da se naoružava, što zbog neopremljenosti bosanskohercegovačkih patriota, zahtijevao je da se na slobodnim i oslobođenim teritorijama pokreće proizvodnja što je omogućilo nastavak borbe za nezavisnost BiH. Treba li navoditi da mu je kuću i imanje u Stocu spalio HVO?

Nakon izlaska iz Vlade posvetio se promociji BiH kroz nauku, kulturu i religiju, najviše kroz Forum Bosnae, za čijega je predśednika izabran 1996. Ta je organizacija posljednje tri decenije bila jedna od najplodnijih naučno-kulturnih inicijativa u regionu u afirmaciji međuetničkoga i međureligijskoga dijaloga, a preko nje je izvršen i veliki dio obnove kulturnoga nasljeđa u BiH koje je stradalo u ratu. Bio je vrstan komentator i kritičar djela i ustaljene percepcije djela Iva Andrića i Njegoša, iščitavajući njihovo štivo u najboljim tradicijama metaistorije.

U svojim interesovanjima, Mahmutćehajić je posebno mjesto uvijek imao za Crnu Goru. Kao njegovi prijatelji o tome možemo posvjedočiti iz njegovih kazivanja. Rusmir Mahmutćehajić je uviđao da između crnogorskoga i bosanskoga nacionalnog pitanja postoje brojne poveznice i prožimanja. Isti neprijatelji, isti negatori, slična istorijska iskustva i izazovi. Po njegovim riječima, za crnogorsko nacionalno pitanje posebno se zainteresovao tokom svoga boravka u Titogradu početkom 80-ih, kad je u izlogu naišao na kultnu knjigu revolucionara Sava Brkovića o crnogorskoj naciji, knjigu koju će CK pod uticajem bjelaško-srpske linije iz Beograda žigosati kao svetogrđe. Razumijevanje problema crnogorske nacije uticalo je na Mahmutćehajića da bude veliki prijatelj Crne Gore i podržavalac njezina suverenizma i građanskoga uređenja afirmišući crnogorstvo kao ključno obilježje identiteta crnogorskih građana bez obzira na njihovo nacionalno samoodređenje. Bio je čest i drag gost na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost, više puta učesnik Cetinjskoga foruma i drugih manifestacija koje je FCJK organizovao. Osobita nam je čast što se među autorima čije je knjige objavio FCJK nalazi i ime Rusmira Mahmutćehajića. Branio je našu instituciju kad je bila napadana. Od crnogorskih gradova posebno je cijenio Cetinje, ne samo zbog njegove antiratne uloge 90-ih već i zbog ličnoga prijateljstva s porodicom Poček.

Tokom višegodišnjega prijateljstva i susreta s Rusmirom moramo naglasiti da smo imali čast učiti od toga velikog čovjeka koji je 2023. godine postao član Evropske akademije nauka i koji je do posljednjega trena disao za dvije stvari: za nauku i za svoju Bosnu i Hercegovinu.

Adnan Čirgić, Boban Batrićević, Aleksandar Radoman (Antena M)