Piše: Haris Imamović, !Odgovor

1.

Kada je 2018. otpustio svog prvog državnog sekretara, Rexa Tillersona, Donald Trump je kao razlog naveo neslaganje po raznim pitanjima. Kao primjer je naveo Nuklearni sporazum s Iranom. Trump je, kako je kazao, bio za povlačenje SAD-a iz tog sporazuma, dok se Tillerson tome protivio.

Manje od dva mjeseca nakon Tillersonove smjene, Sjedinjene Države su se povukle iz Nuklearnog sporazuma s Iranom. Osam mjeseci poslije smjene, tada već bivši državni sekretar Tillerson će u razgovoru sa novinarom Bobom Shiefferom, na pitanje kako bi opisao Trumpa, kazati da “predsjednik djeluje, oslanjajući se na svoje instinkte”.

”Bio je”, kaže Tillerson, “veliki izazov za mene, koji sam došao iz disciplinirane, strogo organizovane korporacije ExxonMobil, da radim za čovjeka koji je prilično nedisciplinovan, ne voli da čita, ne čita pripremne materijale, ne voli ulaziti u detalje, već radije jednostavno kaže: ‘Vidite, ja mislim da treba ovako i možete se truditi da me razuvjerite, ali većinom nećete uspjeti.’”

Tillerson je dalje kazao da su se njihovi razgovori svodili na to da Trump kaže šta i kako želi uraditi, a da mu on, kao državni sekretar, mora objašnjavati da se to ne može uraditi tako, jer je protivno ugovorima, zakonima itd. Osvrćući se na smjenu, Tillerson je kazao: “Mislim da mu je dosadilo da me povazdan sluša kako govorim: ‘Ne možemo to tako uraditi’.”

2.

John Mearsheimer je 2023, sa Sebastianom Rosatom, objavio knjigu Kako države misle: Racionalnost vanjske politike. Glavna teza ove teorijskog djela je da se države, po pravilu, ponašaju racionalno i djeluju na osnovu trezvene procjene svojih interesa. Prije nego što donesu odluku da uđu u rat, vlade prave široke konsultacije, detaljno procjenjuju rizike, pažljivo vagaju za i protiv.

Kao primjer, Mearsheimer i Rosato navode odluku vlade Japana da napadne Sjedinjene Države 1941. U vremenu prije napada na Pearl Harbour, Sjedinjene Države su embargom na uvoz nafte i važnih metala u Japan iscrpljivale japansku ekonomiju i donosioci odluka u Tokiju su znali da će, ako ne poduzmu nešto, vremenom izgubiti industrijsku i vojnu moć, kao i status hegemona koji su stekli u Jugoistočnoj Aziji.

Nastojeći da spriječe taj scenarij, Japanci su ušli u rat, iako su znali da imaju vrlo male šanse da pobijede SAD. Njihova odluka da napadnu Pearl Harbour, vele Mearsheimer i Rosato, nije bila vođena fanatizmom, niti vjerom u laku i brzu pobjedu, već je donesena nakon duge i trezvene procjene: odlučili su da je bolje da isprobaju svoje nevelike šanse, nego da nastave siguran mirnodopski hod ka gubitku statusa.

Ironija je u tome što Mearsheimer, koji u spomenutoj knjizi tvrdi da države uglavnom postupaju racionalno, smatra da američka vlada, u novije vrijeme, gotovo uvijek djeluje iracionalno. Gotovo sve ključne vanjskopolitičke odluke Washingtona, u protekle tri decenije, Mearsheimer smatra iracionalnim: od američke uloge u industrijskom razvoju Kine; preko invazije na Irak i obećavanja NATO članstva Ukrajini (a zatim uskraćivanja podrške njenoj odbrani); pa sve do bezuslovne podrške Izraelu i napada na Iran.

Govoreći o napadu na Iran, Mearsheimer već danima ponavlja da se radi o nepromišljenoj odluci Donalda Trumpa, koja se nakon mjesec dana pretvorila u gotovo bezizlaznu situaciju za Amerikance. S jedne strane, SAD ne mogu da prinude Iran na kapitulaciju, a s druge strane ne mogu se ni povući iz rata, jer bi prihvatile trenutnu situaciju u kojoj Iran kontroliše Hormuški moreuz i drži arapske države u škripcu, prijeteći njihovim postrojenjima za desalinizaciju.

U skladu sa ranije navedenim Tillersonovim zapažanjima o Trumpu (da je nedisciplinovan, da ne trpi neslaganja, da ne čita brifinge itd.) jeste i Mearsheimerova ocjena da je američki predsjednik donio odluku o napadu na Iran, bez trezvene procjene rizika, jednostavno vjerujući u brzu i laku pobjedu.

Trump je, veli Mearsheimer, napao Iran, ignorišući upozorenja načelnika glavnog štaba Američke vojske Dana Cainea, a vjerujući ocjeni direktora Mossada Davida Barnee da će se stanovništvo u Iranu pobuniti protiv režima, čim krenu američko-izraelski napadi.

3.

Mjesecima prije nego što je Tillerson smijenjen, njegov odnos s Trumpom je bio pod pritiskom medijskih navoda da je Tillerson nazvao Trumpa ni manje ni više nego moronom.

Na pitanje, koje mu je David Shieffer postavio osam mjeseci nakon smjene: “Kako biste danas opisali Donalda Trumpa” – Tillerson se najprije slatko nasmijao, jer je ono sadržavalo suptilnu aluziju na spomenute medijske navode (da je Trumpa nazvao moronom). A zatim je ovaj bivši državni sekretar i direktor najveće korporacije na svijetu kazao da je između njega i Trumpa postojao nepremostiv vrednosni jaz. U tome je ključ problema.

Tillerson je predstavnik klasične, protestantske Amerike, koja je bila na vrhuncu u godini njegovog rođenja 1952, držeći gotovo polovinu svjetske industrijske proizvodnje. On je proizvod svijeta u kojem se odluke donose trezveno; svijeta u kojem se argumenti važu, dokumenti čitaju, autoritet proizlazi iz znanja a ne pozicije. Trumpova Bijela kuća bila je sušta suprotnost tome: prostor u kojem se odluke kristaliziraju iz raspoloženja, intuicije i trenutnog dojma, a često i iz sklonosti ka nasilju koju najupečatljivije manifestira Trumpov ministar odbrane Pete Hegseth.

Razmatrajući dublje društvene strukture i procese dugog trajanja, francuski antropolog Emmanuel Todd navedeno stanje vidi kao simptom nestajanja protestantskog religijskog osjećanja u Americi. Todd to naziva nultim stanjem religije, koje dovodi do nestanka etike rada, pojma obavezujućeg društvenog morala, sposobnosti žrtvovanja za zajednicu itd. Agoniju te (umiruće) protestantske Amerike niko ne dočarava bolje ovih dana od Tuckera Carlsona.

Ispod galame Trumpovih zvaničnika o kršćanstvu, kao što primjećuju Papa i američki biskupi ovih dana, krije se zapravo odsustvo bilo kakvog vjerskog osjećaja i nihilistička sklonost ka nasilju.

“U početku i u srži zapadnog razvoja”, veli Todd, “ne nalazimo tržište, industriju i tehniku nego jednu posebnu religiju, protestantizam. (…) Ako je protestantizam, kao što tvrdim, zaista bio matrica uzleta Zapada, njegova smrt, danas, uzrok je njegovog raspada i, prozaičnije, njegovog poraza.”

(!Odgovor)