Margerit Jursenar je pisala kako se, parafraziram, život ne sastoji od trijumfa i poraza, nego od kompromisa i zaborava.

Život je siva zona. Ne radi se o tome da na ovom svijetu nema ničeg čistog – riječ je o tome da će čisto, potraje li dovoljno dugo, na koncu biti zaprljano. Kada spojite izvorsku i otpadnu vodu, ovu drugu niste očistili – ali ste onu prvu isprljali. To je kompromis, koji se do današneg dana prodaje kao najveća mudrost – iako je tek način da čisto uprljate a bijelo učinite sivim.

Sivo jamči dugo trajanje: čisto je osuđeno na brzi nestanak.

Crnogorska politika je već dugo siva zona, u kojoj se agenti sivila s vremena na vrijeme pozivaju na bijelo, ne bi li opravdali svoj glib. Ljubo Čupić nije poginuo da bi bili privatizovani Željezara i KAP iako su se oni koji su sproveli privatizaciju – što je dakako eufemizam za pljačku – rado pozivali na njega i navodno ustajali u njegovu odbranu. Ni privatizacija ni šverc cigara i kokaina ne spadaju u antifašističke vrijednosti – iako su se akteri opisanih ljudskih djelatnosti rado pozivali na njih.

Jednako se iskreno vladajuća većina danas poziva na „evropske vrijednosti“ – koje su, jasno, tek isprika za gadluk koji čine.

U sivoj zoni sve može i svako može sa svakim. Neki to nazivaju pragmatizmom. Svi mogu sa Andrijom Mandićem i svi mogu sa Markom Kovačevićem. Osude Mandićevog četništva su tu – sve dok se ne ukaže prilika za koaliciju za njim. Neki Mandića vide kao partnera, neki već jesu bili njegov partner. Neki su u savezu sa njegovim ideološkim klonovima.

U takvoj situaciji, pozivanje na antifašiste koji su dali život u borbi protiv četnika u najmanju je ruku opsceno. Jer: da se vrate oni iz četresprve, sve ove današnje bi strijeljali. Jedino otvoreno pitanje je koga bi prije: ove koji tobože brane njih ili one koji brane četnike.

URA u Nikšiću, recimo, 2021. nije znala da je Marko Kovačević četnik. Dritan Abazović je imao milijardu isprika za četničke orgije i tokom litija a i nakon 30. avgusta. Ali im četništvo smeta danas, kad su ispali iz koalicije sa četnicima.

Pa su se, kao da je ona sapun kojim će oprati svoju prošlost i savjest, dosjetili Joke Baletić. PES i Demokrate su, naravno, odbile njihov prijedlog da se heroini podigne spomenik – jer im ne pada na pamet da naljute Marka i Andriju. Oni su procijenili da su Joke Baletić i njen junački antifašizam smetnja evropskim integracijama, koje ove partije sprovode tako što glancaju muda fašistima – koje, da se ne lažemo, ionako vide kao istomišljenike i najrođenije.

Onda je URA naoštrila pero pa pita: kome Joke smeta? Čuš kome? Možda onima koje ste vi doveli na vlast, vrlo dobro znajući što i zašto činite?

Veli URA da „nikakav politički, ideološki ili istorijski revizionizam ne može i nikada neće izbrisati iz našeg sjećanja ime Joke Baletić“.

Na to im se jedino njihovim riječima može reći: nikakav politički, ideološki ili istorijski revizionizam ne može i nikada neće izbrisati iz našeg sjećanja besramnu ulogu URE, koja je i Crnu Goru i Nikšić predala u ruke onih koji su strijeljali Joku Baletić, a crnogorske crkve prepisala onima koji su držali skute italijanskom okupatoru.

To što sa URA-om bilo ko na bilo koji način sarađuje znači samo jedno: da ima i gorih od njih.

Crnogorski otpor je dva puta uništio sebe. Prvi put kada je 1997. ušao u savez sa DPS-om. Mea culpa, mea maxima culpa. To je rezultiralo nezavisnošću iz 2006. Ali smo ostali zarobljeni u sivoj zoni. Da bismo sačuvali nezavisnost iz 2006, išli smo iz kompromisa u gori kompromis. Pokušavali smo zaustaviti vodu koja teče. I što smo jače stiskali šake, ona nam je brže curila kroz prste.

For what it’s worth, grešku nisam ponovio. Lako ćete naći moje tekstove iz tog vremena: ja sam bio protiv formiranja Dritanove vlade. Koja je, zahvaljujući gluposti i pohlepi onih koji su je podržali, pucajući tako sebi u koljeno i kupujući sebi kartu za Spuž, ipak formirana. Tada je otpor tridesetavgustovcima ušao u sivu zonu. Iz koje više nikada neće izaći. Tog otpora, uostalom, više nema. Organski otpor ne postoji i oni mogu da rade što god hoće. Pa tako i čine.

Take it from me. Sivo je Pakao. Propast je daleko bolja. Jer propast ostavlja mogućnost obnove. Sivo ne. Sivilo je ono što mogućnost obnove ukida.

(CdM)