„Neprijatnosti smo očekivali, jer film ipak preispituje neke ustaljene državne narative o Domovinskom ratu, ali ne možda ovim vremenskim slijedom“, kaže Ivan Ramljak, reditelj nagrađivanog dokumentarnog filma „Mirotvorac“, u intervjuu za Danas.

Prvobitno „Mirotvorac“ je trebalo da bude igrani film što ne znači da se to neće desiti jer autor od te ideje, tvrdi, ne odustaje.

Ramljakog „Mirotvorca“ beogradska publika je premijerno videla na ovogodišnjem 31. Festivalu autorskog filma (FAF) u selekciji Hrabri Balkan, gde je osvojio nagradu za najbolji film.

Ranije ove godine ovo ostvarenje osvojilo je Zlatnu arenu u Puli za najbolji film, u Motovunu je dobio nagradu publike, a u Lajpcigu, na tamošnjem prestižnom festivalu dokumentarnog filma Zlatnu golubicu.

Film „Mirotvorac“ nas vraća u devedesete na drugačiji način.

Godine 1991, na periferiji Tenje, Josip Rajhl Kir, načelnik Policijske uprave Osijek i čovek posvećen pregovorima i miru, bio je ubijen.

„Mirotvorac“ je priča o poslednjim mesecima njegovog života na početku hrvatsko-srpskog rata, koji je Kir neumorno pokušavao da spreči,.

Čak i posle više od 30 godina, mnogi detalji njegovog ubistva ostaju nejasni, a identiteti onih koji su naredili likvidaciju još uvek nisu poznati.

Jedan od motiva za Mirotvorca bilo je to što ste 1991. godine, gledajući vesti, videli Josipa Rajhla-Kira, šefa policije u Osijeku, koji je – suprotno buci onih koji su zagovarali rat – delovao sasvim drugačije. Kako je to uticalo na vas tada, kao tinejdžera? A kako ste doživeli vest o njegovom ubistvu?

– Pa tada smo svi, koliko god nas zanimala ili ne zanimala politika, gledali vijesti, jer smo htjeli znati što će se dogoditi sa državom u kojoj živimo. Ja sam tad zapamtio njega jer je zračio nekom sasvim drugom, smirujućom energijom. U svojim je nastupima, koliko god to uglavnom bile pres konferencije na kojima se pokazivalo zaplijenjeno oriužje, pozivao na razgovor i smanjivanje tenzija. Kad sam saznao da je ubijen, bio sam u šoku, kao i svi oko mene. Iako tad još uvijek nisam vjerovao da će doći do rata, može se reći da je to bio neki trenutak simboličnog kraja mog djetinjstva i suočavanje s okrutnosti svijeta u kojem živim, koliko god to patetično zvučalo.

Koji je bio najveći izazov tokom stvaranja ovog filma? Da li ste tokom procesa rada došli do nekih novih uvida?

– Izazova je bilo mnogo, od činjenice da o Kiru postoji izuzetno malo vizualno materijala, od kojih smo gotovo sve iskoristili u filmu, preko toga da su neki ljudi važni za to razdoblje umrli, a neki još uvijek nisu htjeli razgovarati s nama o toj temi. Također, teško je bilo doći do većine televizijske arhive koju smo koristili u filmu, jer ona još uvijek nije katalogizirana. Naravno, bilo je teško i “živjeti” u Osijeku 1991. preko godinu dana, koliko sam intenzivno, svakodnevno radio na filmu. Što se tiče novih uvida, nije ih bilo mnogo što se tiče samog čina ubojstva, ali što se tiče okolnosti koje su dovele do njega – svakako. Zato smo se uostalom i odlučili da se film više bavi s onime što je prethodilo tom nesretnom događaju, tj. periodom nekoliko mjeseci prije njega.

Film je osvojio nagrade u Puli, publika ga je dobro prihvatila, ali nažalost, na ovim prostorima nekada zajedničke države i dalje postoje jake desničarske struje. Da li je Mirotvorac u tim krugovima bio „trn u oku“ i da li ste imali neprijatnosti zbog toga?

– Neprijatnosti smo očekivali, jer film ipak preispituje neke ustaljene državne narative o Domovinskom ratu, ali ne možda ovim vremenskim slijedom. Premijeru smo imali početkom travnja na ZagrebDoxu, i ona je, kao i limitirana distribucija filma po nezavisnim kinima, prošla u priličnom miru, ali onda se film ovog ljeta našao u središtu kulturnog rata koji je izbio nakon velikog Thompsonovog koncerta u Zagrebu. Nagrade u Puli bile su na neki način čin otpora prema normalizaciji ustašluka koja je povodom koncerta odobrena i od strane vladajućih, i onda su krenuli napadi na film, kao i pritisci na organizatore projekcija, zbog koje su dvije bile i otkazane. Naravno, kritike su prvo dolazile od ljudi koji film nisu ni gledali, ali u zadnje vrijeme bilježimo i nekoliko ozbiljnijih pokušaja diskreditiranja od strane nekih desno orijentiranih povjesničara. Bez obzira na sve, i dalje nisam pročitao nijednu argumentiranu kritiku koja bi dokazala da neki dio sadržaja filma nema veze s istinom.

Kako gledate na to što veći komercijalni uspeh i popularnost imaju projekti koji veličaju rat i one koji su ratovali? Koliko tome doprinose politički donosioci odluka? Zašto je važno da se, iz njihove perspektive, stalno održava tenzija nacionalnih netrpeljivosti?

– Ne mislim da je tome tako, osim što se tiče uspjeha filmova s područja bivše Jugoslavije na inozemnim festivalima. Nažalost te festivale i dalje uglavnom samo zanimaju teme koje nas prikazuju kao primitivne Balkance. Naše ljubavne drame, krimići ili komedije ne mogu doći na red, jer će uvijek radije odabrati svoje. Radi se klasičnom odnosu centra i periferije. Mi smo nažalost za njih periferija i to ćemo uvijek ostati. Što se tiče potenciranja nacionalnih netrpeljivosti u svrhu političkih kampanja, to je uobičajena stvar na ovim prostorima. Nažalost ljude koji manje razmišljaju najlakše je negativno motivirati ulijevajući im strah u kosti s nekim bliskim, često izmišljenim prijetnjama, a što tu ima bolje od ustaša, četnika, kod nas u zadnje vrijeme i partizana, ili da citiram našeg premijera “histerične ekstremne ljevice”, koja čak ni po službenim izvještajima tajnih službi ne postoji. Dobrim dijelom s tim problemom se bavi i naš film, pa se nadam da će nekim ljudima bar malo otvoriti oči.

Da li se Mirotvorac na neki način nadovezuje na vaše prethodne filmove, poput El Shatt – nacrt za utopiju ili Kino otok? Ako da – na koji način? Ako ne – zašto?

– Nadovezuje se tematski, budući da se radi o filmovima o nekim zaboravljenim prostorima, događajima ili ljudima, za koje smatram da bi trebali biti poznatiji. Očito je to neka moja trajna preokupacija, za koju još uvijek ne znam otkud dolazi. Najdalje što sam došao u samoanalizi je da teško podnosim nepravdu, pa je onda ovo valjda neki moj način da se borim s njom. Ono što je različito u slučaju “Mirotvorca” u odnosu na moje ranije filmove je da je to u stvari akcijski film, s puno kratkih dinamičnih kadrova. Svi moji dosadašnji filmovi stilski su se oslanjali na duge statične kadrove, makar u formi fotografija.

Dokumentarni film poslednjih godina doživljava veliku ekspanziju. Šta mislite da je uticalo na to da ga šira publika prigrli?

– Dokumentarni film je uz ekspanziji još od početka dvijetisućitih, od velikog uspjeha Michael Mooreovog “Bowling for Columbine”. Pa mislim da su autori napokon počeli razmišljati o dokumentarnom filmu kao o umjetničkom djelu vrijednosti jednake igranom, i krenuli mu mijenjati formu udaljavajući ga od televizije, gdje se nekako nastanio u drugoj polovici prošlog stoljeća. Na neki način vraćajući ga u kina, vratili su ga kući, jer je povijest filma počela s dokumentarnim filmom. A publika ga voli zato što je dokumentarni film bliži istini, i ako se dobro napravi to se mora osjetiti. Osim toga dokumentarni film pruža veće mogućnosti ekspresije nego igrani, pogotovo ako se kombinira s animiranim, eksperimentalnim…

“Mirotvorac” je prvobitno trebalo da bude igrani film. Postoji li mogućnost da se to ipak dogodi? Da li biste želeli da učestvujete u tom projektu?

Moja prvobitna ideja je bila da radim igrani film o Reihl Kiru, pa sam onda 2022. pozvan na ovaj dokumentarni projekt od strane novinara Drage Hedla i Hrvoja Zovka koji su ga prije već skoro šest godina započeli, kao i producentske kuće Factum koja ga je producirala. Još uvijek nisam odustao od te ideje, ali prije konačne odluke o tome mora proći još neko vrijeme.

Poruka mira danas dolazi od studenata u Srbiji, koji su za veoma kratko vreme postigli mnogo više nego oni koji se navodno godinama zalažu za isto. Ako ste imali vremena da pratite naša društvena zbivanja, kako vama sve to izgleda?

– Drago mi je da je ova nova društvena aktivnost krenula od one populacije od koje se to najmanje očekivalo. Svi smo nekako mislili da su mladi pasivni i otuđeni, ali ipak izgleda da još uvijek u njima ima snage da se bore za svoju budućnost. Volio bih kad bi u Hrvatskoj postojalo pola energije koju sad iskazuju mladi u Srbiji.

Aleksandra Ćuk (Danas, foto: screenshot)