Što ako bih vam rekao da je naša politička praksa usmjerena ideologijom koja se eksplicitno ne spominje u javnom prostoru? I da ona, kao takva, nema direktne veze ni sa srpstvom, ni sa crnogorstvom, ni Rusijom? Da je sveprisutna, a da joj nemamo naziv.

Sociolog, Erik Swyngedouw, je analizirao termin post-politike; ideologija koja njeguje tehnokratiju, tzv. ekspertizu i legalizam. Ona se time uspostavlja kao jedina razumna “istina”, dok sva ostala politička mišljenja isključuje kao iracionalna, ekstremistička i nepraktična.

Post-politika je najuočljivija tokom proslava 21. maja, na dan kada je Crna Gora dobila bitku protiv velikosrpskog imperijalizma. Tada post-politički osvježivači masovno postuju da patriotizam nije nikakvo “mahanje zastavama i slavlje”, nego plaćanje poreza i računa. Kao da su u pitanju neke nadljudske osobine, a ne bazična stvar koju ispuni 95% građana/ki koji za to imaju materijalnu osnovu. Ali u tome nije poenta. Poenta je, svjesno ili češće nesvjesno, osporiti ideološke obrasce koji idu uz slavljenje nezavisnosti, dalje kriminalizujući čitavo društvo radi korumpirane vladajuće elite – koja je korumpirana u svakom kutku svijeta đe postoji kapitalizam.

Cilj je iz ovog ili onog razloga, konstantno upirati na korupciju DPS-a i simbolički direktno povezivati crnogorsko društvo sa tom partijskom strukturom. Ono što je, nekad, nastalo kao priča šačice ljudi kojima su tadašnje Vijesti dale platformu, sada se odvojilo i dobilo sopstveni život – pa i čitavu ideologiju koja održava tridesetoavgustovce na vlasti.

Primjetili ste da, čim neko krene da kritikuje tu vlast, mora prvo da kaže: “Nisu ni ovi prošli valjali, ali…” Pa čak i najžešća kritika danas obavezno mora da sadrži stavku DPS-a kao komparativne fraze: „Isti su kao DPS“, ili „Ni DPS ovo nije radio!“. Demokratska partija “socijalista” je parameter, jedinica za lošinu. Koja čak ne služi za poređenje, kao konstatacija; nego hiperbola – kad baš hoće da se prećera i da se nova vlast uvrijedi. Ali kakva crna “nova” vlast? Kakav “prethodni” režim? Prethodni je Abazovićev, a pretprethodni Krivokapićev. Pet godina je prošlo od kada su “oslobodioci” zasjeli. Pola jebene decenije. Do kad su novi? Koliko još vremena treba da prođe da bi mogli, bez prethodnih kilometarskih uvoda o DPS-u, kritikovat klerofašizam, rasprodaju, sluganstvo i apdejtovanu verziju kapitalističke “tranzicije”?

Upravo ta nametnuta nužnost ograđivanja od DPS-a u startu, služi za kreaciju bauka – strašnog drugog – partije koja je svemoćna i sveprisutna, te samo vreba kada će se vratiti na vlast – ako je s nje uopšte i silazila. Partije čiji špijuni, botovi, plaćenici i podržavaoci vrebaju svuđe oko nas. Koriste “ś”, mrze Srbe, lože se da su partizani koji su protiv četnika, i štite kokain.

Takav je makar narativ napravila određena grupa ljudi iz javnog prostora koja je izgradila karijere, ali i identitete, isključivo na osnovu “anti-DPS” priče.

Vremenom sam sebi priznao da sam i ja imao potrebu da se „pravdam“; da naglasim kako nijesam podržavalac DPS-a. Kada sam ostao iskren prema sebi, uvidio sam da sam u nekim tekstovima, đe za to nije bilo nikakve realne potrebe, ubacivao paragrafe protiv te partije. Pokušavao sam da se distanciram, da bih izbjegao etikete koje nijesu tačne.

Ne da bih se sačuvao od prozivanja, od strane prethodno pomenutih (od kojih su mi neki, priznaću, simpatični), nego nečeg mnogo šireg – etiketiranja, diskvalifikacije i dehumanizacije. Što sam više ljudi iz javne sfere upoznavao – shvatio sam da su dobar dio njih bili označeni kao DPSovci a da sa tim nijesu imali ama baš nikakve veze. I to je imalo realne negativne reperkusije po njihov život, u više aspekata. Mogućnost za takvom vrstom diskreditacije nemaju tek random grupe ljudi, nego isključivo etablirane ideologije. A da bi prisustvo ideologije osvijestili, ona se mora detaljnije opisati kroz elemente koji je sačinjavaju. Jer kao i svaka ideologija, ona smatra da je upravo njeno mišljenje “pravo”, a da su sve ostalo zablude.

Osim jake post-političke crte, ova ideologija u sebi sadrži više elemenata; počevši od paranoje da u svemu vide DPS, ljepljenja etiketa “nacionalizma” onima koji govore protiv velikosrpskog projekta, pa i smatranja da se politika nalazi isključivo u domenima prava i ekonomije. Ali se i njima bave površno i selektivno, pazeći da ne zagaze u polja antiklerikalizma ili socijalizma, koja, svakako, nijesu seksi donatorima, ni srednjeklasnim hipsterima. Najbitnije od svega: paziće da se u nekoj izjavi ne poklope sa funkcionerima opozicije ili onima za koje oni smatraju da su toj opoziciji bliski.

Kako se odvija fenomenologija diskvalifikacije koja treba da odstrani “strašnog drugog” – bauk DPSa?

Nacistički filozof, Martin Heidegger, je odavno napisao smjernice za život: za biće ljudi (dasein) je neophodno da imaju neprijatelja. To je sročio ovako:

“Nekad može djelovati kao da neprijatelja ni nema. Tada je fundamentalni zahtjev neprijatelja pronaći… Ili čak izmisliti, da bi se protivljenje neprijatelju moglo uopšte desiti; da dasein ne bi izgubio oštricu. Potrebno je biti spreman na napad, kultivisati tu spremnost i gledati daleko unaprijed – sa potpunom destrukcijom kao krajnjim ciljem.“

Dakle, kad nema neprijatelja – potrebno ga je izmisliti. Poslušali su Heideggera, ne skidajući prst sa DPS-a. Naravno, apsurdno je misliti da DPS ne postoji, da je prekinuo veze sa oligarsima koji su ih održavali na vlasti ili da nema svoje ostatke u određenim institucijama. Ali, njihova oštrica se definitivno izgubila. Što je lakše prihvatio sami DPS, nego oni koji su čitav svoj identitet izgradili u okvirima “anti-DPS” narativa. Taj narativ dalje služi, ne samo da održava srž njihovog identiteta, već i da abolira njihove saborce i održava ih na vlasti.

Da bi se osvježivači očuvali od kritike, razvila se i tvrdnja da su DF i DPS dvije strane iste medalje, a da su ovi ostali „politički centar“. Što ne samo da je, teorijski gledano idiotski i neutemeljeno, nego ni sami pali borci za slobodu u to ne vjeruju. Upravo tim ljudima je vazda bliži DF nego DPS, iako su šatro isti. „DF i DPS su ti isti, bratski“, ali bi, po sopstvenom priznanju, započeli građanski rat kada bi PES ušao u koaliciju sa DPS-om. Pošto je sa DF-om – sve je okej. To je prirodno stanje stvari.

Slično je i sa crkvenim fašizmom. Čim kreneš kritikovat SPC koji bi od Crne Gore da pravi „malu Ukrajinu“, reći će ti da je i Milo ljubio ruke Amfilohiju; a kad spomeneš negiranje genocida i pozivanje ratnih drugova da iskopaju puške, sjetiće se da je i DPS jurišao na Dubrovnik. Nema veze što su ovi drugi isto (unutar jedinstvenog DPSa), i što bi to sad opet ponovili – bitno da je i DPS.

Nema ni velikosrpskog imperijalizma, nego je sve to dupli pas Đukanovića i Vučića, da bi se dijelio narod. Nije bitno sluganstvo Andrije Mandića i Milana Kneževića Aleksandru Vučiću, jer – „Milo i Vučić su ti bili poslovni partneri“.

Nažalost, u pitanju nije neka anarhistička logika, koja bi implicirala da su političari instrumenti u rukama kapitala – što bih ja prvi gromoglasno pozdravio; nego pravdanje drugih (tridesetoavgustovaca) negacijom prvih (DPSa), iliti whataboutism. Ovaj termin podrazumijeva ispitivanje „A što sa …?“ čim se uputi neka kritika, ne da bi se dobila pravda nad prethodnim nepravdama, nego da bi se osporio značaj ovih sadašnjih. Time se anestezira sav bunt protiv vlasti, koji su ipak miljenici incestuoznih krugova osježivača. Čak i onda kada dođe do određenih neslaganja, biva jasno da je prije u pitanju neka „porodična svađa“ nego opoziciona borba. A porodica je svetinja. Možete se pokoškati, ali nikako preći granicu i strukturalno ugroziti očeve i majke „oslobođenja“ od „Milove diktature“.

Pali borci protiv pale diktature – kadrovski liberali

Uvijek mi je bilo zanimljivo kako je dosta tih ljudi u diktaturi razvijalo svoje biznise, dobijalo i državne i evropske projekte, davalo konsultantske usluge, pa čak i radilo po ministarstvima. Rijetko ko iz tog javnog prostora se nalazi ispod više srednje klase, dok su mnogi „borci protiv diktature“, u toku same „gerile“ postali i milioneri. Neoliberalne Che Guevare koje nijesu izlazile iz ambasada, ka kojima su išli svojim bijesnim autima, prethodno parkiranim u garažama stanova iz centra i vikendica na periferiji.

Gorka pilula koju će jednog dana, ako stignu da se teorijski edukuju, morati progutati je da njihovi saborci koji su sada na vlasti nisu ništa bolji od DPSa. Ko je nešto čitao o istorijskom materijalizmu, zna da je DPS odigrao svoju kontrarevolucionarnu ulogu. Kao akteri kolonijalne uprave zemlje na periferiji kapitalističke Evrope, odveli su je, preko rata, do predatorske tranzicije začinjene kriminalom. Ali DPSova priča je završena. Kraj predstave, bez aplauza. Snuff je gotov. Uveliko je krenula kontrarevolucija 2.0. Ovi bivši su rasprodali plaže, uništili fabrike, srozali obrazovni i zdravstveni sistem, ali kad ovi “novi” završe tranziciju 2.0: neće ostati ni kamen na kamenu. Iliti, kamen će biti “oslobođen” drugog kamena – pustošenjem.

Sve to nisu omogućili ni srednjaši, ni iznadsituaši. Te strukture su dalje evoluirale.

Moglo bi se reći da se sada mogu nazvati kadrovskim liberalima. Iako su ideološki pobornici kapitalizma – mrze DPS koji im je pokazao kako izgleda liberalizam na periferiji i time srušio ideološke mitove. Ali umjesto da odustane od ideje liberalizma, ova ambasadorska građanština postaje kadrovska – traže promjene lica koji trebaju da zauzmu funkcije i naprave da sistem bude održiv, iako je to nemoguće.

Ta ideologija trenutno čini jezgro post-političke elite Crne Gore. Oni ne vladaju time što dobijaju većinu – nego time što određuju šta je validno političko mišljenje. Antidpsizam im je karta za ulazak u krug, a sve što iskače iz prethodno navedenih postavki etiketiraju kao retrogradno i ekstremističko.

Već sada odrasta generacija koja se DPS-ove vladavine neće ni sjećati. Na osnovu toga što pričaju incestuozni krugovi kadrovskih liberala, misliće da je DPS bila neka nacistička stranka kojoj su svi sieg hielovali osim šačice ljudi koji im svakodnevno iskaču iz televizora. Možda će ćutati i oni, kao i savremenici, jer “muči, sve je dobro – samo da se ne vrati DPS.”

I nije bitno ko su te organizacije, ti ljudi i medijske ličnosti. Individue ne znače mnogo naspram strukture, što je jedna od glavnih političkih lekcija koju ljudi u Crnoj Gori trebaju da nauče. Većina ljudi je, siguran sam, dobronamjerno i vjeruje da postupa ispravno; kada bi popili kafu sa njima – bilo bi vam lijepo i razumjeli bi njihovu perspektivu. No, ideologija ne mari mnogo za inicijalne namjere.

Isto kao što ni strukturalni fašizam neće zanimati ko im je bio potreban za uspon, dok im je falilo par procenata. Čuo sam za priču da je Emir Suljagić, dok se rat u Bosni zahuktavao, pokušao da objasni tamošnjoj „finoj gradskoj raji“ Sarajeva da im je džabe što toliko zaljubljeno hvale Beograd: „poklali bi isto i mene i vas – njima smo svi Turci.“

Ne interesuju njih naše, u njihovim očima, sitne ideološke razlike. Džabe vam svo ograđivanje od kritika. Njima smo svi mi Milogorci. Tako će se prema nama i ophoditi, a onda će sva iznadsituašenja i tehnokratske gluposti pasti u drugi plan.

Za kraj sam krenuo da napišem i koju lošu o Demokratskoj partiji socijalista, da bi nanovo potvrdio da nijesam njihov podržavalac, ali nema potrebe – pročitajte neke od prošlih tekstova, tamo sam se dovoljno “ispravdao”.

(tekst i foto: CDM)