Mi se lažemo sistematski godinama, decenijama, lažemo se kako je fašizam navodno pobijeđen. Lažemo se uvjerljivo pričajući djeci NGO bajke o smrti fašizma i slobodi naroda. A narod sužanj navodne slobodea, dok je jedini mrtav antifašizam. Jer kad bi bili iskreni kazali bi-smrt antifašizmu, tamnica narodu! Eto to je istina.

Evo, pogledajte mostarsko Partizansko groblje.

Decenijama ovaj monumentalni spomenički kompleks Bogdana Bogdanovića zapišava kojekakva ustaška bagra. I bukvalno uriniranjem po spomeniku i figurativno uništavajući spomen-ploče. Kako se kome digne ustaško mudo i kako se koji ustašić isfrustrira, tako mu se probude fašitički instinkti i ode na Partizansko. Da se olakša, da prostite.

Nisu to huligani, nego partijski vojnici

Eto, tako žargonski rečeno nastaju huligani i vandali, a zapravo riječ je o sistematskom odgajanju generacija mladih na HDZ-ovim političkim tradicijama crnokošuljašenja. I onda to nisu više nikakvi huligani niti vandali, nego državni službenici u civilu ili partijski podmladak.

Dakle, proces. Riječ je o procesu.

Mili moji, upornim vaspitno-crkveno-obrazovnim procesom stvaraju se fašisti. I hajmo malo o fašistima mostarskim i onim iz regije. Nije to palo sa neba, niti je dar od Gospe. Država, kanton, partija, crkva, porodica, ideologija stvaraju habitus u koje je hrvatstvo, katoličanstvo, pa onda, što da se krije i ustaštvo poželjna porodična vrijednost, kao tamo na istoku pravoslavlje, srpstvo i čeništvo. Rekli bi postavljena ogledala u regiji.

I ne, nemojte da tepate tim organizovanim fašističkim hordama, kako su to neki pijani vandali ili huligani.

Kad antifašizam postane ilegalan

Pa znate i sami, da se ne lažemo, kako je prije par godina antifašistička šetnja u tom istom Mostaru bilna na rubu zabrane, jer policija nije mogla garantovati bezbijednost antifašistima. Pazite to, nema bezbijednosti za antifašiste. To se ni Trampu nije moglo desiti, ali eto Mostaru jeste.

I onda, šta da očekujemo?

Pa je tako iz te i take sredine, gotovo prirodno i organski nikla četa, ne tako mala, divizija čak, koja se preko noći živa naradila, a da je niko nije omeo.

Pazite, sa čisto tehničkog, a bogme i vizuelnog i zvučnog aspekta, veliki je radni poduhvat satrati i uništiti u jednoj noći skoro 700 spomen-ploča. Treba zasukati rukave, na zborno mjesto pozvati mlad-bojovnike, treba koordinirati akcijom, treba ugovoriti da policija bude tiha, tvrda uha i slijepa oka, kod izvođenja terenskih radova, e da bi se na koncu dan kasnije po ustaškim okupljalištima ist ti “radnici“ smijali raznoraznim zabrinutim građanima, koji se onako usput zgražavaju.

Hoću vam reći, prošlo je vrijeme zgražavanja i izražavanja zabrinutosti u Inckovom slobodnom stilu.

Ili mi ili oni!

Ili će država tražiti, locirati i hapsiti armiju fašista, jer grupica to sigurno nije ili će oni dokusurti nas.

A sklon sam vjerovati da će oni “završiti“ nas. Zbog organizacije, zbog političke podrške i zbog naše inertnosti.

Silujemo, može nam se

Uništeno Parizansko groblje u Mostaru samo je njihova poruka- Evo nas, ima nas, može nam se. Silujemo antifašizam i silovaćemo ga! Hoćete li nas naći i kazniti? Niste do sad i nećete! Griješim li?

A evo pročitajte ovom ako je ikome više važno.

Krajem maja, udruženje antifašista i boraca NOR-a (UABNOR) Mostar pozvalo je mostarskog gradonačelnika Marija Kordića da zaustavi devastaciju Partizanskog groblja, koja je bila hobi fašista širom Hercegovine. I desilo se jedno veliko ništa. Zapravo umjesto devastacije, dogodilo se potpuno uništenje spomenika.

Pa su ti isti antifašisti još prije četiri mjeseca zatražili sastanak s narečenim gradonačelnikom Kordićem sa ciljem da razgovaraju o zaštiti Partizanskog groblja, ali Kordić nije našao vremena za susret s njima.

Jebo sad antifašiste, misli se HDZ-ov gradonačelnik!

Jer, to mu dođe kao neka vrsta antireklame, da se sastaje sa njima. Još da ga vidi kakav uzoriti Hrvat Zapadnog Mostara kako razgovara sa nekim tamo đuturomom, sa petokrakom, šta mu to treba? Jer, ako se ne garantuje niti bezbijednost tim partizanskim otpadnicima, šta će mi sastanak sa njima, misli se Kordić.

I tako i jeste.

A onda su oni što štuju partiju Kordićevu i Čovićevu, lijepo budake one sa malim slovom u šake i onaj sa velikim Budakom u glavu, pa lagano, noć pred sebe i cepaj.

Ode Partizansko na smetljište istorije.

I ja da vam kažem, u gradu u kome je antifašizam i zvanično pobijeđen možda mu je tamo i mjesto. Ne mogu ruku pod ruku antifašisti i fašisti. Ako su fašisti na vlasti, ako su fašisti ti koji su pobijedili, e neka onda i Partizanskog groblja srušenog!

A kad mi pobijedimo, ako pobijedimo, pravićemo spomenik koji će narod održavati, njegovati, čuvati i ponositi se njim, a ne ovako ovaj Bogdanovićev monumet koji je (p)osrato silovalište i pišalište svakoj fašističkoj hulji.

Eto tako, drugovi i drugarice.

Smrt fašizmu, a narod neka se sam pobrine za svoju budućnost, dugo smo ga i sažaljevali, pa neka se prikloni kome hoće.

I ne bih ja tu imao šta pametnije dodati osim riječi oca i tvorca Partizanskog groblja u Mostaru, velikog Bogdana Bogdanovića, koji je zaključio svoj tekst o spomeniku riječima: „bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak se gledaju, ali gledaju se praznim, crnim, izgorelim očima“

Nema veće istine od ovoga!

I sve mi se čini da je iako porušen, onaj grad mrtvih originalniji, življi, ljepši, slobodniji i napredniji od grada živih.

(Autonomija)