U Dubrovniku se već petu godinu za redom, na izmaku zime a u najavi proljeća, skupljaju neki, “čudni“ ljudi, koji ispune ulice najljepšega grada na svijetu žamorom netipičnim za ovo doba unisonosti glasova i uniformnosti mišljenja. Na Stradunu ćete sresti lica koja vam se mogu učiniti poznatim iz nekih drugih vre mena, a u brojnim kafićima čuti naglaske koji ne pripadaju ni domaćim govornicima ni stranim turistima, nego zvukovima karakterističnim za gotovo sva podneblja nekada zajedničke domovine.

Riječ je o intelektualcima, pjesnicima, prevoditeljima, redateljima, glumcima, umjetnicima iz svih krajeva bivše Jugoslavije koji nalaze utočište od nacionalističkog jednoumlja baš ovdje, u gradu Gundulića i Držića, Vojnovića, Boškovića i Getaldića, Cvijete Zuzorić, te – zašto da ne- Milana Milišića i Voja Šindolića.

Glasovi su to “disidenata” bivših i sadašnjih, od kojih su mnogi i bivši i sadašnji, a koji nalaze sebi srodne usprkos zaglušujućoj buci domaćih kampanilizama što svojom zvonjavom ispunjavaju gotovo sve prostore naših života. Preostale male niše diskretno, i za mnoge nečujno, podarit će zvučnu kulisu i za njih, Mohikance intelektualnog integriteta i umjetničkog dostojanstva, koji se nisu dali potkupiti obećanjima ulaska u svijet privilegiranih opcija i sirenskim zovom ideološkog konformizma.

Upravo je to ono što me je opredijelilo da iniciram, a potom i realiziram, ideju godišnjih okupljanja ex-Yu kozmopolita u mom rodnom kozmopolitskom Dubrovniku koji to nije prestao biti ni u najtežim danima opsade i razaranja, baš kao i Sarajevo.

Rođena sam u ovom divnom gradu 1968. godine, a studirala ekonomiju u isto tako divnom Sarajevu od 1987. do 1992. godine, kada su sa okolnih planina sile zla i mraka zasule ovaj grad i njegove stanovnike granatama i snajperskom vatrom. Te iste sile su prvoga listopada, nepunih godinu dana ranije, napale i moj rodni grad, gdje je živjela moja majka. lako sama, imala je srećom divne susjede koji su joj pomagali preživjeti to strašno razdoblje. Ja sam, u to isto vrijeme, živjela u studentskom domu u Sarajevu sa sedam preostalih studenata koje se nisu uspjeli domoći svojih domova i obitelji drugdje. Nismo imali hrane, odjeće, lijekova, i dijelili smo sudbinu drugih žitelja toga grada koji mi je zauvijek ostao u srcu, baš kao i moj Dubrovnik. U svibnju 1992. bila sam i sama žrtvom ranjavanja, kada su me dobri ljudi uspjeli dobaciti do bolnice, gdje sam se nakon tri operacije uspjela oporaviti, te vratiti doma u Dubrovnik u lipnju 1994. godine.

Moje utočište i nadahnuće je u tom periodu postao “Feral Tribune” i njegova predivna kreativna družina humanista što su je sačinjavali Heni Erceg, Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović. Njihove kolumne i drugi članci postali su moja duhovna infuzija. Nakon iznuđenog gašenja “Ferala” nastavila sam pratiti i čitati sve što su ovi moji uzori pisali i objavljivali. To mi je dalo ideju da osmislimo neku vrstu periodičnog okupljanja ljudi humanističkog opredjeljenja u mom rodnom gradu, koji bi poslužio kao neka vrsta kulise – baš onako kako on već desetljećima funkcionira u vidu Dubrovačkih ljetnih igara – za susrete antinacionalističkih i antifašističkih umova, pod geslom slobode s kojim ovaj grad već stoljećima živi i pronosi svoju slavu diljem svijeta – geslom zvanim “Libertas”.

Festival REBEDU osnovali smo Pero Mrnarević i ja kao festival humanizma i odlučili da to bude naš poklon Gradu. Kontaktirali smo Heni Erceg, Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića i Sandru Lucić (suprugu pokojnog Predraga Lucića) te im objasnili ideju festivala i moju želju da im se kroz organizaciju festivala zahvalim za sve što su oni učinili za mene u periodu dok su izdavali “Feral Tribune”. Oni su ideju dočekali raširenih ruku i sa velikim zadovoljstvom došli na prvo druženje koje je bilo malo i skromno. Već iduće godine udruženim snagama okupljamo dosta brojniju ekipu istomišljenika i organiziramo javne tribine na temu nacionalizma koje su, kasnije će se pokazati, bile pun pogodak jer smo pogodili srž problema.

Ljepoti dolaska u Dubrovnik malo tko može odoljeti, a još manje ljepoti druženja koja tu nastaje, razvija se i nastavlja, i koja se danas počinje širiti i na naše susjede te tako kroz naredne godine festival počinje da raste i sve više istomišljenika se počinje okupljati u ovom junačkom gradu. Do sada festival su posjetili i ostali njegovi stalni gosti Nenad Dizdarević, Rade Šerbedžija, Lenka Udovički, Slobodan Blagojević, Hamdija Demirović, Karpo Godina, Zoran Predin, Zoran Kesić, Tarik Haverić, Milivoje Bešlin, Dino Mustafić, Sinan G džević, Florence Hartmann, Marko Vučetić, Nebojša Zelić, Tomislav Marković, Ana Lalić, Aida Ćorović, Tijana Matijević, Dragan Bursać, Feđa Štukan, Igor Štiks, Goran Bogdan i preko stotinu drugih prijatelja festivala koje molim da mi ne zamjere jer ih nisam spomenula, jer kada bih željela sve da ih nabrojim trebalo bi mi dosta više prostora. Svake godine do sad festival je donio mnogo iznenađenja kao i susreta ljudi koji se nisu vidjeli godinama pa smo tako ove godine imali susret Marija Kopića i Slobodana Blagojevića poslije 30 godina.

Festival financiram iz vlastitih izvora, pa samim time nismo u službi bilo kakvih politika. Na ovaj način želim da se odužim ljudima koji su me držali u životu i pomagali da poslije rata izgradim sve što danas imam, a i ne znajući da mi pomažu. Nastojati ću da nastavim organizaciju sve dok to budem mogla i sve dok budemo imali razloga da se borimo protiv fašizma koji na našim prostorima postaje sve jači. Zadnji festival je pokazao da radimo odličnu stvar jer smo izazvali reakcije kod ljudi protiv kojih se borimo, pa samim time, čim reagiraju, znam da radimo dobru stvar.

Mislim da je najbolje da vam na kraju pokažem par poruka koje dobivam po završetku festivala jer to je najbolji dokaz koliko ovaj festival ljudima znači. “Draga Željka, evo me sa zahvalom i zagrljajem. Hvala ti na svemu. Rebedu važniji, zahvaljujući tebi i Peri. Što se nam svake godine postaje sve draži i Branke i mene tiče, ovo što ste nam dosad pružili, u proteklih pet godina, dosta nam je za ostatak života, da prepričavamo, pamtimo i nadahnjujemo se. Nadam se da i vas dvoje u svemu na lazite zadovoljstvo, usprkos svim cirkusima koje pokreću ljudi koji ne razumiju najbolje o čemu se radi, ili ne žele da razumiju, ili im je krivo što ne zovete, možda, njih. Ostaj nam dobro, javi se kadgod, a ako se spustimo dolje, čujemo se i vidimo. Sreću ti želimo, i šaljemo puno zagrljaja, Branka i Boris.”

„Draga nasa Željka, mnogo si draga, vrijedna, predusretljiva i nevjerovatna organizatorka i domaćica. Još jednom, hvala za sve. Šaljem ti jedan zagrljaj i veeeliku pusu. Zahvaljuju i pozdravljaju moji momci. Vozi nas moj sin kuama.“ Lula

„Draga Željka, evo me avion iz Dubrovnika donio opet u zagrebni život. U njemu sam kao ono pašče iz Pavlovljeva opita o uslovnom refleksu: čim pomislim na Dubrovnik, ide mi voda na usta. Iz sve te snage grlim za gostoprimstvo i dobrotu, znaj da znam da ti zahvalnost za obadvoje ne umijem dovoljno izraziti. Riječi zahvalnosti bi mi valjalo tim više tražiti što je naš skup bio napadan unaprijed, a danas vidim da je i unazad. Hvala ti što si se u tome svemu držala tako da ni u jedan od napadačkih glibova nisi ugazila. To tvoje držanje i gospodstvo za mene su nezaboravna uspomena i uzor. Skup koji ste ti i tvoj tim priredili omogućio je mnogima da sretnu ljude koje dugo nisu sreli, a nekima da upoznaju ljude koje nisu upoznali. Meni je Dubrovnik mojih uspomena bez tebe posve nezamisliv. Tvoj Sinan Gudžević.“

Rose, Tatjana i Nedime, hvala na neizmjernoj podršci i radu na Festivalu. Želim posebno se zahvaliti Ani Lalić, Aidi Ćorović i njihovim obiteljima koje trpe najgore nacionalističke, šovinističke napade mržnje zbog sudjelovanja na festivalu i svog hrabrog istupa. Drage prijateljice, imate moju zahvalnost i svu podršku. Vidimo se dogodine.

(Danas)