Pisac i publicista Vuk Perišić rođen je 1962. godine u Rijeci, gde je završio Pravni fakultet. Godinama je radio kao advokat, da bi potom razvio široku kolumnističku i esejističku delatnost po brojnim portalima u regionu. Njegovi eseji, kolumne i feljtoni na aktuelne i istorijske teme brzo su skrenuli pažnju javnosti.

Poslednjih godina radi kao urednik i prevodilac u izdavačkoj kući Fraktura. Između ostalih preveo je knjige Treći Reich – Nova povijest Michaela Burleigha i 1914-1918, Povijest Prvog svjetskog rata Davida Stevensona.

Objavio je roman Simfonije i knjigu eseja Od Weimara do Vardara. Nedavno se u izdanju Frakture pojavio novi Perišićev roman Signali i svjetionici. Kroz priču o železničkom službeniku Milošu Stojanoviću čiji se životni put ukršta sa znamenitim ličnostima epohe, Titom i Krležom između ostalih, Perišić je ispripovedao priču o dve Jugoslavije.

Sudbinu fiktivnog junaka postavili ste u čvrst istorijski okvir, sačinjen od stotina faktografskih, proverljivih istorijskih detalja. Kako se Vaš junak pojavio, da li ste i njega gradili od nekih postojećih ličnosti ili je plod čiste spisateljske mašte? Da li je na ovakav postupak uticalo čitanje drugih pisaca sklonih spajanju fiktivnog i faktografskog u novi amalgam, na primer Danila Kiša koji se takođe pojavljuje u Vašem romanu kao epizodni junak?

–Sada, nakon svega, kada me pitate kako je nastao Miloš Stojanović, shvaćam da sam zbunjen. Prisjećam se da mi je isprva trebao kao tabula rasa, ali da je vrlo brzo počeo stjecati osobine. Prisutna je izvjesna doza misterije u nastanku književnog djela, što ne znači da je treba mistificirati. To je nekakav čudan alkemijski spoj razuma, intuicije, sjećanja, emocija… Stojanović je amalgam. Ima kod njega osobina nekih ljudi koje sam poznavao, ali prevladava mašta.

Pitanje takozvanog “utjecaja” u književnoj teoriji također je teško dokučivo. Nisam namjerno i svjesno posegnuo za Kišovim procédéom prepletanja fikcije i činjenica, ali kad sam uvidio da se to ipak zbiva, pomislio sam “neka bude”. Autor naime nema potpunu kontrolu nad tekstom. Unutarnja dinamika teksta upravlja autorom.

U romanu je vidna fascinacija železnicom, glavni junak je čitav svoj vek proveo u ovoj branši. Železnica je takođe i višestruka metafora u romanu. Koča Popović kaže za Tita da je ‘kao dispečer na ogromnoj železničkoj stanici’. Miloš Stojanović, ratno siroče, čovek koji nije imao previše mogućnosti u životu, u poznom životnom dobu pronalazi nenadanu slobodu u vozovima igračkama, u pravljenju kućnog železničkog sistema. Vaš pripovedač kaže da je to bila ‘prva pruga u njegovom životu kojoj je sam odredio pravac’. Znamo i koliki su kod nas bili otpori izgradnji prvih pruga. Šta železnicu čini tako neodoljivom i fascinantnom, pogodnom da postane simbol vladavine, slobode i ljudske sudbine?

–Nesumnjivo je da željeznica sadrži golemi simbolički potencijal. Ne treba posebno naglašavati da tračnice simboliziraju determinizam. Željeznica sama po sebi ima i određenu ljepotu, ako je umjesno govoriti o ljepoti jednog stroja. Ipak, nitko ne zna zašto je postala omiljena igračka, kao što se ne zna zašto je baš plišani medvjedić, a ne neka druga životinja, također česta igračka.

Ako bih pokušao da na vaše pitanje odgovorim intimno, željeznica je, meni osobno, davna proustovska uspomena, ali nema u tome ničeg novog i originalnog jer je sjećanje na prve vožnje vlakom čest književni motiv. U pravu ste, u Srbiji je poslije Berlinskog kongresa 1878. bio prisutan otpor gradnji željeznice. Nije ni u Hrvatskoj bilo bitno bolje jer su željeznice bile mađarske. Ovdašnji otpor modernizaciji je trajan.

Nedavno smo svjedočili i otporu cijepljenju protiv covida. Željeznica ne luta, putuje isključivo tamo gdje može putovati, gdje postoje tračnice. Ona ima i svoju ritmičnu muziku, svoju harmoniju i svoje sinkope, svoje uniformirano osoblje, svoja pravila koja su zapravo rituali. Vjerojatno ju je spoj svih tih osobina učinio fascinantnom.

Moglo bi se reći da su i gradovi junaci Vašeg romana: Ljubljana, Zagreb, Beograd, Rijeka i posebno Trst. Dočarali ste život i atmosferu u njima sa neobičnom uverljivošću. Koliko je u tome udeo istraživanja i činjenica, a koliki ‘opreznog domišljanja’?

–To su gradovi koje volim od kada znam za sebe. Opet je prisutan proustovski element. Volim i sam fenomen grada kao takvog. Istraživanja za sam roman nije bilo, možda tu i tamo kakva posljednja provjera neke pojedinosti, jer su me zanimali urbanizam i arhitektura. Oni, na koncu određuju naše stanište, našu svakodnevicu. Da pojasnim: nisam za pisanje romana istraživao činjenice, nego su činjenice koje sam već znao utjecale na roman. Osim toga, gradovi su opisani onakvima kakvi su nekada bili, što ih povezuje s još jednom mojom opsesijom – poviješću, dakle i s Vašim narednim pitanjima.

U romanu postoji i drugi plan u kojem se kreću značajne istorijske ličnosti kao što su Josip Broz Tito, Miroslav Krleža, Aleksandar Ranković, Koča Popović… Njihovi razgovori, monolozi, dijalozi su, naravno, izmišljeni, ali deluju kao nešto što su zaista mogli da pomisle ili izgovore, ulaze u onaj aristotelovski okvir verovatnog i mogućeg. Nekima od njih ste se bavili i u prethodnoj knjizi Od Weimara do Vardara, ali u drugom žanru, esejističkom. U čemu je razlika između ova dva pristupa, esejističkog i romanesknog, istim ličnostima? Da li je pisanje eseja poslužilo kao priprema za stvaranje književnih junaka?

–Nije pisanje eseja poslužilo kao priprema, nego je i esejima i romanu pridonijela moja opsesija poviješću. Otkud ta opsesija? Povijest je thriller, vrlo napet, a ima i elemente horrora. Pojedinac, čovjek, građanin, Vi, ja, svatko od nas živi u trajnoj opasnosti od povijesnih događaja. Povijest nas hapsi, osiromašuje, poziva u vojsku, tjera nas iz stana, proganja, muči, ubija. Čak i kada živimo u donekle uređenim društvima, u slobodi i udobnosti, nismo potpuno slobodni od straha jer nekakav povijesni poremećaj uvijek može likvidirati takvo stanje.

Esejistički i romaneskni pristup lijepo se nadopunjuju. Autoru pružaju priliku da se igra, da promatra stvari iz različitih kutova. Neke stvari ne mogu se reći u eseju, ali su moguće u romanu. I obratno.

U romanu je vidljiv realističan pristup istorijskim događajima, lišen naših uobičajenih ideoloških sanjarija. Iz te perspektive stvaranje SFRJ i najboljih delova socijalističke istorije deluje kao neverovatan poduhvat. U parku na Brionima, Koča Popović kaže Krleži: ‘Imamo to što imamo. Ne možemo bolje. Zato možemo gore. Sve je naopako, ti ni ne znaš koliko toga je naopako, koliko toga je ogavno, ali to je, za sada, naš maksimum’. Da li je SFRJ zaista bila maksimum ‘naših naroda i narodnosti’, pogotovo ako uzmemo u obzir potonju vladavinu nacionalizma koja traje već decenijama?

–Kako vrijeme prolazi biva sve više očigledno, iako je to bilo jasno već kada su nam ponuđene alternative, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, da je Jugoslavija bila maksimum, vrhunac za naše ljude i naš prostor. Titov režim imao je na svojem početku nekoliko, bit ću blag, ružnih ispada. Poslije je bilo bolje i bivalo je sve bolje, ali svejedno – bio je to režim koji je zasluživao kritiku. Međutim, pojavilo se nešto neusporedivo strašnije, nešto što nas je zapravo primoralo na, kako kažete, realističan pristup. Jugoslavenski prostor doživio je potpuni civilizacijski slom, toliko strašan da ga mi, njegovi suvremenici, i ne možemo potpuno pojmiti, što je možda i dobro jer bismo poludjeli.

Iz ove perspektive: da, Jugoslavija je bila bolja, ako ni zbog čega drugoga, a to je mnogo i važno, zato jer dok je mogla, a pred kraj više nije mogla, čuvala je ljude od etničke stigmatizacije, segregacije i nasilja.

Neki uvidi Vaših junaka na čitaoca mogu da deluju šokantno i otrežnjujuće. Na primer, kada Koča Krleži govori o Golom otoku, kaže da su detalji strašni, pa paradoksalno zaključuje: ‘Niko nikoga na tom ostrvu, na tom neoprostivom ostrvu, nije pretukao ili ubio zato što je Hrvat, zato što je Srbin. Meni je to dovoljno’, kao i da posle svega što se dogodilo, posle Španije, svetskog rata, Informbiroa, sada zna da je ‘upravo to ona mera promene sveta koja je za sada jedina moguća, da je provlačenje kroz toplog zeca manje zlo od ustaških i četničkih klanja’. Da li su to zaista jedini izbori koje smo u istoriji imali, između manjeg i većeg zla, između manje i veće patnje? Ima li kakvog izlaza za pojedinca u žrvnju istorije?

–Koča Popović bio je veliki cinik. Sama njegova ličnost sadrži jedno proturječje koje je prividno. Njemu je sve jasno, sve zna, sve vidi, ali ipak ostaje u establišmentu. (Poslije se i on povlači, ali to je druga tema). Zašto ostaje? Logikom manjeg zla. Njegova rečenica o Golom otoku je skliska jer bi netko mogao pomisliti da Koči imputiram da opravdava Goli otok ili da ga ja opravdavam. Nipošto. Koča želi reći da je nasilje odvratno, da je režim surov, ali da barem – barem! – to nasilje i ta surovost nisu motivirani etnički, kao oni ustaški i četnički u Drugom svjetskom ratu.

Dodajmo, iako Koča 1953. to još ne zna, ali sluti i zato tako govori: kao ustaške i četničke surovosti i nasilja devedesetih godina. Etničko, nacionalističko, rasističko nasilje je najstrašnije. Kada netko strada zbog svojih političkih ideja, to je njegov izbor. Etničko nasilje se temelji na stigmatizaciji na koju pojedinac ne može utjecati. Uvijek je manje zlo u povijesti jedini izbor, iz jednostavnog razloga što u povijesti ne postoji Dobro.

Šta to govori o nama?

–Mi smo kao vrsta nesposobni da stvorimo poredak koji će svakome jamčiti slobodu i udobnost. Postoje neke udobne i slobodne zemlje, ali svako društvo je više ili manje nesavršeno. Evo, i taj Zapad u koji smo se ugledali devedesetih godina, a koji je svojevremeno doista dosegao određeni maksimum slobode i blagostanja, sada je u krizi i zatrovan nacionalizmom. Pojedinac se oko tog povijesnog žrvnja snalazi, šulja, bježi, dovija, emigrira, povlači u tišinu, u tome uspijeva i ne uspijeva. Pravog, konačnog i trijumfalnog izlaza nema.

U jednom unutrašnjem monologu Tito se, u poznoj starosti, priseća svih ljudi koje je odbacio sa ‘broda revolucije’. Posebno su zanimljive opaske o Đilasu, vođama ‘Hrvatskog proljeća’ i srpskim liberalima. Na Đilasov zahtev za višepartijskim sistemom, Tito uzvraća: ‘Borba mišljenja? Ali kojih mišljenja? Kod nas nitko ne misli’. A o potonjima veli da su ih mogli poslati za ambasadore, ali oni ne bi pristali: ‘Ima trenutaka kad ljude spopadne principijelnost. Gdje bismo završili da smo bili principijelni?’ Danas je Tito uglavnom omražena ličnost u našim zabludelim javnostima. Kao da je zaboravljen veliki prosvetiteljski i modernizatorski projekat koji je pokrenuo i sproveo?

–Nije sasvim zaboravljen taj projekt usprkos trideset i više godina propagande, laži i izmišljotina. Jasno da Tito smeta novim režimima ponajviše zato što je bio etnički nepristran, što je možda njegova najveća kvaliteta. Zato narativi nacionalističkih režima inzistiraju na Titovoj mračnoj strani, posebno na onom opasnom poslijeratnom razdoblju. Bio je čovjek svojeg vremena, boljševik, ali i sposoban da se mijenja. Notorno je da su režimi Hitlera i Staljina bili nešto najstrašnije što se ikad dogodilo u povijesti ljudskog roda, a Tito se upravo njima odupro i iz te bitke izašao kao vojnički, politički i moralni pobjednik. Nije li to dovoljno?

Osim toga, nema povijesnog velikana čija je savjest čista. Churchill je, primjerice, odgovoran za razaranje njemačkih gradova od čega nije bilo posebne vojničke koristi. Mogu nacionalisti nabrajati Titove zločine i pritom biti i u pravu, ali u konačnoj bilanci, tu su, pored preobrazbe Jugoslavije u modernu europsku državu, i nesvrstavanje i borba za mir na svjetskoj sceni, a to su težnje danas vrlo aktualne ili bi trebale biti aktualne.

Nedavno ste u jednom intervjuu sumirali, što bi Krleža rekao: ‘gdje smo i kako smo’: ‘Ljudskoj naravi, naravi mnogih ljudi, bliži je fašizam od liberalizma. Nije to tek poraz jedne političke opcije, nego poraz humanizma, poraz ideje čovjeka. Nameće se pitanje: tko su ti ljudi koji glasaju za mržnju i zašto to čine? Na kraju: tko smo mi, izopćeni u nemoćnu manjinu, koji se toga užasavamo?’ Da li ste u međuvremenu našli neke odgovore na ova mučna pitanja?

–Totalitarizmi uživaju masovnu podršku. Totalitarizmi nisu samo logori, tajne policije i manipulativne propagande. Oni su povrh svega tiranije većine, sretne većine. Moram izgovoriti nešto što će zvučati bizarno: utoliko su totalitarizmi najdemokratskiji poretci, ako demokraciju ne shvaćamo kao vrednotu nego kao statistiku velikih brojeva.

Konačno, na izbornom legitimitetu već više od trideset godina (trideset godina!) počivaju nacionalistički režimi u jugoslavenskim državama. Nema odgovora na pitanja koja citirate. Možda je dovoljno da ta pitanja postoje kao upozorenje.

(Tomislav Marković, Al Jazeera / Foto: Pixabay)