Ovogodišnja dodjela Nobelovih nagrada dvostruko je posebna. Nakon što je dvije godine podlijegala Covid ograničenjima organizirana je u punom ceremonijalu i onako kako to tradicija nalaže. Obično svaka dodjela Nobelovih nagrada bude u znaku jedne od njih. Za onu godinu kada je Peter Handke dobio Nobelovu nagradu za književnost, teško da će se neko sjetiti ko je dobio, primjerice, za mir. Po svemu sudeći, ova će godina biti upamćena obrnuto. Ime francuske spisateljice, samo po sebi ovdašnjem uhu teško pamtljivo, nije bilo u prvom medijskom planu. U prvom je planu bila nagrada za mir. Ako ni ovdje sama imena nisu pamtljiva (jedan pojedinac i dvije organizacije) pamtljivo je da je nagrada otišla u Rusiju, Bjelorusiju i Ukrajinu. Zajednički im je imenitelj, ne treba mnogo premišljati, Rusija. Dobitnici i jedan i drugi i treći, makar tako piše u obrazloženju, prepoznati su kao beskompromisni borci za ljudska prava. Jedan od njih, bjeloruski aktivista, nije lično primio nagradu. U zatvoru je. Što bi se reklo: što li Bože?
Ako bismo narativ Nobelove nagrade za mir 2022 ukrstili sa narativom Primakov Readings 2022, jer su vremenski skoro pa usaglašeni, moglo bi se zaključiti da je bjeloruski aktivista mada u pritvoru, zapravo zaštićen. Nije mu se dopustilo otići po nagradu u cilju poštede od nehumanog tretmana i poniženja. Naime, tako, obrni-okreni, kaže Sergej Lavrov.
Prvo o Primakov Readings.
Ustanovljeni su u Rusiji (Moskvi) one godine(2015) kada je umro Jevgenij Primakov. Njemu u čast. Ustanovljeni su kao godišnji međunarodni skup. Pazi sad: za promociju dijaloga o ključnim svjetskim trendovima u ekonomiji, međunarodnoj politici i bezbjednosti, a na koju se pozivaju najvažniji svjetski diplomati, eksperti i političari iz cijelog svijeta! A u Moskvi!
Jevgenij Primakov je rođen u Kijevu, odrastao u Tbilisiju (Gruzija). Više od decenije bio je novinar i istovremeno se bavio obavještajnim radom za KGB (kodno ime Maksim). Dugo vremena je vodio Institut za svjetsku ekonomiju i međunarodne odnose u Moskvi. Taj Institut danas nosi njegovo ime i organizuje Primakov readings.
Bio je nekoliko godina direktor obavještajne službe, zatim ministar inostranih poslova (1996 – 1998) i premijer Rusije (1998-1999)
Primakov je autor ruske političke doktrine, formulisane 1990, koja nosi njegovo ime. Osnova Primakov doktrine je da se nacionalna bezbjednost Ruske federacije oslanja na njen status Super sile i stoga Rusija ne može dozvoliti formiranje jednopolarnog međunarodnog poretka vođenog od strane Sjedinjenih Američkih Država.
- je svjedočio u odbranu Slobodana Miloševića pred Haškim sudom.
Univerzitet u Nišu mu je 2004. (opet: što li Bože?) dodijelio počasni doktorat.
Da se vratim Lavrovu. Na ovogodišnjim Primakovim susretima Sergej Lavrov je imao nastup koji su mediji iskoristili tek kao jednokratnu bizarnost i rugalicu. Sergej Lavrov je govorio o zapadnoj civilizaciji te u jednom trenutku naveo prošlogodišnje (2021) neprijatno iskustvo tokom prisustvovanja OSCE susreta u Švedskoj. Lavrovu je ustrebao toalet, pa kada na vratima koja su mu pokazali nije vidio ženski ili muški znak, stao. Rekoše mu: nama je to zajedničko. Kako nehumano kako ponižavajuće, zavapio je evo naknadno, Lavrov. Strpio se do Primakovih susreta.
Sad da se vratimo tvrdnji da, slijedimo li Lavrov doktrinu, možemo reći da bjeloruski aktivista Nobelovac, treba biti sretan. U bjeloruskom zatvoru, on je pošteđen poniženja koje je istrpio Lavrov. A hoće li Sergej Lavrov i dalje sebe izlagati poniženjima ove vrste? Hoće! I, eto, nakon ovoga tek shvatamo da sva ta njegova putovanja jesu njegovo žrtvovanje.
Poznavaoci ruske literature će u ovoj priči o Lavrovu i švedskom toaletu prepoznati nešto tipično. Uzmimo dva primjera. Dostojevski. Roman „Idiot“. Kneginja, supruga generala Jepančina, Lizaveta Prokojevna, pomalo komična, ali u suštini dobra duša, ne voli zapad. Spremna je da pomogne svakome, ali u dubokom je otporu prema Evropi. Generalica Jepančina i zubobolju dovodi u vezu sa zapadom. Od njihove je vode spopadne. Generaličinim monologom Dostojevski i završava roman. „Ni hljeba ne znaju da ispeku čestito, zimi se kao miševi po podrumima mrznu. Dosta je tog zanošenja, vrijeme je i pameti poslužiti. I sve ovo, sve ovo inostranstvo, i sva ta vaša Evropa- sve je to lažna fantazija i svi smo mi u inostranstvu samo fantazija.“
Je li Sergej Lavrov sa svojim švedskim toaletom duhovni potomak generalice Jepančine (i antizapadnjaštva Dostojevskog)?
Nije!
Nego je direktni , donekle modificiran izdanak likova kakve je u romanima sa emigrantskom tematikom sjajno opisao jedan drugi veliki ruski pisac, Vladimir Nabokov. U posljednjem romanu koji je napisao na ruskom jeziku ima jedan sjajan dio gdje u posjetu kćerki bijelog generala sa berlinskom emigrantskom adresom, stiže iz sovjetske Moskve poznanica iz školskih dana. Sada je supruga viskokorangiranog sovjetskog dužnosnika. Prati ga na malom evropskom izletu. Interesantno je da joj Nabokov ne daje ime. Ali je opisuje. Hoćete li da tipujete, pa da pretpostavite da je to zadrigla, seljakasta, robusna žena ogrnuta folklornom ruskom maramom?
Naprotiv! Rafinirano je živahna, stručno našminkana, znalački nafrizirana. I ona se kao njena berlinska poznanica oblači „ sa skupom jednostavnošću“. A onda nastupa monolog sovjetske građanke-drugarice.
„Znači to je taj vaš Berlin , hvala vam lijepo. Umalo nisam umrla od hladnoće. Kod kuće u Lenjingradu je toplije, stvarno toplije Osjećam da smo prestigli Evropu. Uzmite naše pozorište. Dakle vi u Evropi nemate pozorište, jednostavno ne postoji.“
I šta uradi rafinirana sovjetska drugarica-građanka nakon tirade o prednosti Sovjetskog Saveza nad Zapadom. Za razliku od tragikomične generalice Jepančine koja u Švajcarskoj iskreno otplače nad sudbinom sunarodnjaka, kneza Miškina u Švajcarskoj, ova iskoristi staru poznanicu da je odvede u najbolje berlinske butike. Te se u voljeni Sovjetski Savez i voljenu sovjetsku Moskvu vrati obučena po najnovijoj berlinskoj modi, iza sebe ostavlja trag najnovijeg skupog parfema.
Sergej Lavrov talentirani političar postsovjetske Rusije ne može doslovno igrati na kartu da „u Evropi nemate pozorište“ i tome slično.
On se, vispren i lukav, modificira u hodu. Zapadu kao prijetnji Rusiji, valja iznaći nove zastrašujuće atribute. Recimo: ugroženosti tradicionalne porodice, Soroš, LGBT… I eto vam priče o unisex toaletima.
Zašto je ova mala priča o Lavrovu bitna? Jer ne pripada samo ruskom narativu, nego se opasno proteže na sve one prostore gdje traje maligni ruski uticaj. Nije teško pretpostaviti da se kakav ovdašnji domaćin zgražao nad činjenicom da, krene li se „olakšati“ u Švedskoj, moraće ući na vrata Sodome i Gomore. I šta mu preostaje? Preostaje mu da se drži „svog ognjišta“. A njegov Lavrov (eh da je makar takvog kapaciteta) će hodati po svijetu, kćerka će mu se školovati i ostati da živi na tom trulom zapadu. A sunarodnjake će plašiti da tamo za nas nema života. Jer? Jer, pripiša li nam se, o drugoj potrebi da ne govorimo, bićemo podvrgnuti strašnom poniženju. Te da se vratim dobitniku ovogodišnje Nobelove nagrade za mir. Bjelorus. Ales Bjaljacki. Njegova, ruskom rukom pravilno vođena država ga je velikodušno poštedjela poniženja. Zadržavši ga u zatvoru. U svijetu gdje pređeš li granicu vlada Sodoma i Gomora, valja ostati u domaćem zatvoru.
STUPS: Hulja