Skip to main content

VID MAJORSKI: Studenti to znaju bolje

Izdvajamo 29. јан 2025.
3 min čitanja

"Dva paralelna univerzuma, dva sveta, dva načina života"

Političari dele isti retorički obrazac, kada govore o upadu studenata u Maticu srpsku. O upadu govori i ministar Selaković, ali on pored te koristi i reč – nama se čini dobrom i primerenom – performans.

Dakle, plan studenata da svojim performansom ometu svetosavsku akademiju nije u potpunosti uspeo. Akademija je u jednom trenutku prekinuta, ali plan nije realizovan do kraja, jer izabrana pesma nije odrecitovana, a obezbeđenje je reagovalo i studente izbacilo van. Ne bi, međutim, trebalo prevideti da je performans proizveo i dva neplanirana efekta: prvo, naterao je predsednika Matice Dragana Stanića da iz sale izbaci pesnika Dragana Stanića; drugo, obelodanio je sklonost oligarhije ka fantastičnom preterivanju.

U čemu se to preterivanje sastoji? U kvalifikaciji. Umesto da u performansu prepoznaju nameru studenata da u sali prisutne svetosavce, preko Stanićevog pesničkog ostvarenja, suoče sa urušavanjem nadstrešnice, političari su u performansu videli desant na nacionalni identitet, tradiciju, Savindan, Srbiju, srpstvo, Maticu i koješta drugo. Hajdemo redom.

Nacionalni identitet je nešto što je vezano za državu, a ona je po ustavu Srbije svetovna i odvojena od crkve. Ako gospodin sv. Sava želi da bude glavni junak nekog identiteta, onda mu se, sasvim logično, za tu ulogu nameće verski identitet. Za razliku od nacionalnog, verski je identitet partikularan. Nisu, jel, svi Srbi vernici, a ako neki od njih i jesu, nisu svi pravoslavci. A ni svi pravoslavci nisu svetosavci. Mirko Đorđević je, na primer, sebe smatrao pravoslavnim hrišćaninom, ali ne i svetosavcem. O svetosavlju je imao loše mišljenje, smatrao ga je kulturno bezvrednim, ali zato politički veoma upotrebljivim.

Kada je o tradiciji reč, studenti, kao i svi ostali, imaju pravo izbora. Mogu da se priklone postojećoj tradiciji, mogu da je menjaju, a mogu i da je odbace i započnu, kako mladim ljudima otvorenog uma i priliči, stvaranje neke sasvim nove. Ako je to njihov izbor, onda ih u tome treba podržati.

Dačić užasno proklizava: od kada su sv. Sava i Matica srpska temelj države? Država, valjda, nastaje putem ugovora, koji pojedinci sklapaju između sebe, kako bi zaštitili svoja temeljna dobra. Država, dakle, počiva na pristanku građana, koji ga mogu uvek – ovo je važno za Vojvođane – povući. Sv. Sava nije govorio o srpskoj državi, niti ju je stvarao.

A Matica srpska nije nastala u Novom Sadu, nego u Pešti. Srbima je Matica bila potrebna sve dok su živeli u Ugarskoj, ali nakon odluke o prisajedinjenju ona postaje suvišna. Danas imamo univerzitet, nauku, školstvo, kulturu i sve druge institucije potrebne za prosvećivanje naroda, pa ne vidimo čemu bi Matica sada trebala da služi. Sem da bude uporište nacionalizma i konzervativizma.

Modernoj školi nije potreban Savindan i zato ga treba iz javnih škola odstraniti. Sv. Sava nije bio prosvetitelj, nego verski fanatik koji je istrebljivao drugačije hrišćane. Nikada sebe, kaže Veselinov, nije nazvao ni pravoslavcem, ni Srbinom. Bio je Raščanin. Među Srbe su ga svrstali popovi, nekoliko vekova nakon njegove smrti.

Umesto što se odaju fantazijama i mitovima, bilo bi mnogo korisnije kada bi se pripadnici oligarhije pozabavili konkretnim studentskim zahtevima. Otkud oni znaju da su performeri autonomaši, odnosno republikanci. Jesu li se studenti ideološki legitimisali na ulazu u Maticu? Zašto je problem biti autonomaš ili republikanac? Ako smatraju da je status Republike najbolje rešenje za Vojvodinu, studenti imaju sva prava da za takav status traže podršku građana. Isto važi i kada je reč o secesiji Vojvodine. Umesto skandalizovanja, mnogo uputnije je – zarad smanjenja troškova – unapred definisati procedure i procenat glasova potreban za napuštanje zajednice.

U pravu je onaj službenik Patrijaršije kad kaže da su studenti i popovi dva paralelna univerzuma, dva sveta, dva načina života. Naše su simpatije na strani studenata. Oni, a ne crkva i njeni kolaboranti, režimski funkcioneri, reprezentuju Srbiju i ono dobro u njoj. Zahtev za pravdom je važniji i za život građana značajniji od Svetosavske akademije i klanjanja lažnom prosvetitelju. Studenti to, po svemu sudeći, znaju bolje nego mi.

(Autonomija/foto: printscreen)