Skip to main content

VLADIMIR ILIĆ: Partokratija kao prepreka demokratskim procesima

Seminari 20. мај 2011.
24 min čitanja

Staviću prvo nekoliko nekoliko napomena, pa ću onda preko tog pravca izlaganja prići svojoj osnovnoj temi. Na šta mislim? Mislim na izveštavanje o manjinskim pitanjima i na više nego prisutnu i krajnje efikasnu medijsku cenzuru kada se o tim pitanjima radi. Cenzura je znatno efikasnija nego što je bila u Miloševićevo vreme, i efikasnija je od cenzure koja je postojala u poslednje tri do četiri godine režima Titovih epigona, znači negde od ’86–87. pa do ’90. godine. Ona se, naravno, izvodi na drugačiji način. U najmanju ruku, novinari nose žive glave na ramenima. Ali, kada se radi o manjinskim pitanjima, neka od tih pitanja ne mogu da prodru čak ni do kvalifikovane javnosti, a kamoli do šire javnosti.

Da spomenem poslednju aferu vezanu za odnose Beograda i Sofije povodom incidenta kod Bosilegrada od pre desetak dana, o kojem su postojale samo agencijske vesti. Kada se radi o ostvarivanju manjinskih prava, zaista nigde ne možete pronaći u medijima da ne postoji uopšte ni kompletna nastava na manjinskom jeziku na osnovnom školskom nivou tamo gde manjinsko bugarsko stanovništvo čini 71 posto ukupnog stanovništva. Nigde ne možete naći da u nizu opština gde, prema nepouzdanim popisnim podacima zvaničnog poslednjeg popisa, živi 15 ili 20 ili više procenata vlaškog stanovništva ne postoji ni jedan razred osnovne škole na vlaškom jeziku (samo u agencijskim vestima, i to samo u naznakama, čak često nedovljno jasnim). A ni u jednom ni štampanom ni elektronskom mediju, ne možete naći vesti o štrajku pred ambasadom Srbije u Bukureštu zbog tretiranja položaja Rumuna, odnosno Vlaha, u Srbiji južno od Dunava. Nema ni vesti o vrlo oštroj protestnoj noti rumunskog ambasadora u Beogradu Jeremiću, ni vesti o pokušajima rumunskih poslanika u Evropskom parlamentu i u parlamentarnoj skuštini Saveta Evrope da određena manjinska pitanja Srbije stave na dnevni red ovih međunarodnih parlamentarnih organizacija. Jako je mnogo zaštićenih. Čak su i političari koji po svom uticaju ne spadaju u prvorazredne političare, pod potpunom zaštitom medijske cenzure. To u vezi sa manjinama…

MANJINE U VOJVODINI

Hajde malo da sažmem tu još nešto. Manjine u Vojvodini. Verovatno vam je i Pavel obratio pažnju na to da je Vojvodina postala dvonacionalna, da imamo jednu etničku većinu, jednu brojnu nacionalnu manjinu. A tu su i ostale nacionalne manjine koje uzimaju manje od tri posto udela u stanovništvu Vojvodine, odnosno manje od jednog posto u stanovništvu Srbije i koje, zbog svoje malobrojnosti, ne mogu da pridonesu očuvanju multikulturalnosti i multietničnosti u Vojvodini, i koje ne mogu da posluže kao amortizer u eventualnim srpsko-mađarskim tenzijama. Ali šta je manjinsko pitanje u Vojvodini? Sad sužavam samo na severnu pokrajinu. Manjinsko pitanje u Vojvodini je, u biti, funkcija odnosa Budimpešte prema Bukureštu i prema Bratislavi. Ukupno manjinsko pitanje u Vojvodini uobličava se u skladu sa ova tri spoljnopolitička činioca: Republike Mađarske, Republike Rumunije i Republike Slovačke. Sve ostalo ima sekundarni ili tercijarni značaj, uključujući i sve naše deklaracije koje su inače često i korisne i funkcionalne, jer se njima stvarno zadovoljavaju neke kolektivne potrebe pripadnika određenih nacionalnih zajednica.

RUSIJA I VOJVODINA

A kako stoji stvar sada sa samom autonomijom Vojvodine(i sad pravim polako prelaz ka partokratiji kao prema osnovnoj temi moga izlaganja)?! Ako se posmatra iz neke ptičije perspektive, autonomija Vojvodine od svih velikih sila zanima jedino Rusku Federaciju, i to sad znatno manje nego pre donošenja Ustava 2006, Statuta i Zakona o nadležnostima Vojvodine. Različiti oblici, varijante autonomije Vojvodine, zagovarani ili osporavani, realizovani ili neostvareni, priželjkivani ili osuđivani pružali su Ruskoj Federaciji mogućnost da na području ove Pokrajine ima svojevrsni prirodni kvazieksperiment za moguće scenarije unutrašnjeg organizacionog preustrojstva same složene Ruske Federacije sa njenim autonomnim oblastima i autonomnim republikama.

Ni jednu drugu veliku silu, a ja neću koristiti eufemizam „međunarodna zajednica“, nego ću stvari nazivati njihovim imenom, autonomija Vojvodine ne zanima. Odatle možete izvući zaključak o perspektivama same autonomije. Ako spustimo malo perspektivu, onda se autonomija Vojvodine javlja kao partijski, unutarstranački problem Demokratske stranke. Sve ostalo ima samo prateću ulogu. Sve ostale zastave, nadležnosti, zakoni, simboli, sve ostalo je od sekundarnog ili od tercijarnog značaja. Tadić dobija u Vojvodini Nikolića. Tadiću se isplati jedna mera autonomije Vojvodine koja će mu osigurati ili bar povećati šanse da se taj dobitak produži. Kad kažem Tadić, mislim na Demokratsku stranku. I takođe mu odgovara zato što može da plati delove partijskog aparata sinekurama i drugim retkim resursima.

Postoji pokrajinska vlada u kojoj procenjujem da radi oko 1.000 ljudi, postoji pokrajinska skupština u kojoj radi, mislim, oko 100 ljudi. Poslove tih 1.100 ljudi moglo bi sasvim lepo, zajedno u obe ustanove da obavlja 400 ljudi. Sve ostalo su sinekure, radna mesta sa odgovarajućim prednadležnostima na kojima nema šta da se radi. A ljudi koji su po partijskom sistemu i partijskom ključu zauzeli ta mesta po pravilu pate od nerada. Nerad je po mnogo čemu loš – ne samo što kvari karakter, već stvara određene psihičke probleme i stvara neproduktivne sukobe tamo gde bi bila svakako potrebnija jedna produktivna saradnja. U tom smislu, aparat uprave AP Vojvodine je po mnogo čemu samo jedan rezervoar resursa, pre svega radnih mesta, rukovodećih mesta i nekih drugih resursa za ljude koji su bliski ili Demokratskoj stranci ili njoj vazalnim strankama, kao što je još uvek G17, kao što je Liga socijaldemokrata, kao što je samo do izvesne mere Savez vojvođanskih Mađara.

AUTONOMIJA – PARTIJSKA STVAR

Autonomija se pretvorila u partijsku stvar i ne vidim da će u dogledno vreme moći odatle da se pomeri. Kada je negde juna 2009. predsednik Republike sazvao sastanak desetak predsednika država jugoistočne Evrope u Novom Sadu, policija je morala da izvrši proveru vozača pokrajinske vlade kojih je bilo nekoliko desetina i ustanovila je da ogroman broj njih čine ljudi koji su svojevremeno počinili teška krivična dela, tako da su predsednike evropskih država za tu priliku vozili posebno angažovani taksisti, a ne vozači vojvođanske vlade. Pomenuti vozači, profesionalno zaposleni u vojvođanskoj vladi, bili su pre toga telohranitelji vođa političkih stranaka koje su u datom času na vlasti, a još pre toga bili su bivši kriminalci, a pre toga naravno aktuelni kriminalci. Ovde se dotičemo nečega o čemu ću govoriti malo kasnije, o neophodnosti da se shvate dublje potrebe između partokratije ili partitokratije, kako je neki zovu, i zadovoljavanja interesa nekih vrlo specifičnih grupa.

Hajde sada da pogledamo situaciju u globalu. Prema ocenama Evropske komisije iz izveštaja o napretku Srbije, pre svega za 2008–2009. ali i za 2010. godinu, prema mišljenju Venecijanske komisije o Ustavu Srbije, prema neprestano ponavljanim mišljenjima odeljenja za demokratizaciju misija OEBS i misije Saveta Evrope u Beogradu, prema mišljenju analitičara, odnosno ljudi koji predstavljaju specijalizovane novinare za unutrašnje političko novinarstvo kod nas, u Srbiji ne postoji podela vlasti, a samim tim ne postoji ni pravna država. Podela vlasti podrazumeva da tri relativno autonomne grane vlasti, zakonodavna, izvršna i sudska, jedna drugu međusobno ograničavaju i kontrolišu. Ovde je, međutim, samim institucionalnim rešenjima postignuto stanje da je zakonodavna vlast pod potpunom kontrolom izvršne vlasti.

Podsećam vas da je Ustav izglasan ne samo u jednoj neregularnoj referendumskoj atmosferi, već da su narodni poslanici koji su glasali za taj danas važeći tropartijski Ustav 2006, tekst Ustava dobili pet minuta pre nego što su morali o njemu da glasaju. To je bila karikatura predstavničke demokratije, racionalnosti, razuma, čega god hoćete. Narodni poslanici iz tri vodeće stranke, radikali, Tadićeve demokrate, Koštuničine demokrate glasali su za Ustav čiji sadržaj nisu znali. Taj Ustav ima član 115 koji zabranjuje predsedniku Republike da obavlja bilo koju drugu javnu dužnost. A mi imamo predsednika Republike koji dve godine pre donošenja tog Ustava i pet godina po donošenju tog Ustava krši Ustav iz ’90. i 2006. jer nastupa neprestano i kao predsednik jedne političke organizacije, a ne samo kao predsednik, tako da su građani koji su predstavljeni toj političkoj organizaciji bilo kao njeni funkcioneri i članovi, bilo kao njene interesne grupe čije specifične posebne interese zastupa ta politička organizacija, pozitivno diskriminisani u odnosu na one građane i građanke Republike Srbije koji nemaju veze sa tom političkom organizacijom. Demokratska stranka i država Srbija, čiji je Tadić predsednik, dva puta je država članovima Demokratske stranke, dva puta je država tajkunima koji profitiraju od Demokratske stranke, samo jednom ili čak nijednom onima kojime nemaju veze sa Demokratskom strankom, i svi to prihvataju kao normalno, mada to zabranjuju Ustav iz ’90, i Ustav iz 2006. Milošević je, u najmanju ruku, bar formalno zamrznuo funkciju predsednika partije dok je bio predsednik Republike. Tadić čak ni to neće da uradi u svom arogantnom kršenju Ustava. Institucionalne mere koje su na snazi, normativi koji su na snazi, samo stanje stvari, takvi su da od jednog, u biti, bledog političara, kakav je naš sadašnji predsednik Republike, prave osobu koja ima cezarističke mogućnosti i koja čak pokušava da nekada te mogućnosti iskoristi na štetu države.

Dobro vam je poznato da se ne možete zaposliti kao čistačica ukoliko niste ušli u klijentelu neke od stranaka koje su na nekom nivou društvene organizacije od opštine, mesne zajednice ili države na vlasti, pogotovo, ne možete ući u rukovodeće telo, ne možete dobiti plaćene mobilne telefone, ne možete biti član upravnog odbora… Pitanje je kako ćete se lečiti, pitanje je i kako ćete se obrazovati. O ovome ću kasnije nešto više reći, nastojeći da produbim svoje izlaganje. Sad samo kažem da su partije premrežile celo nebo javnog života Srbije. Izvršna vlast je članom 105, stav 2 Ustava stavila na raspolaganje političkim partijama mandate narodnih poslanika. Narodni poslanici nisu predstavnici građana, oni su senzali i agenti političkih partija u Srbiji.

To je konkretizovano kroz Zakon o izboru narodnih poslanika. Time je izvršna vlast potpuno podjarmila zakonodavnu vlast, ukinula republiku i stvorila faktičku oligarhiju. Međutim, i oligarhija bi mogla da bude pravna, kao što i autokratska država može da bude pravna. Imali ste tradiciju jozefinizma, imali ste Fridriha Velikog, koji su autokratski donosili zakone, a gubili građansko-pravne sporove pred sudovima u Beču i Berlinu. Ovde je, međutim, partokratija, odnosno vladavina centrala političkih partija koje su u datom času na vlasti, popuno uzurpirala i sudsku granu vlasti, formirala je Visoki savet sudstva i Visoki savet tužilaštva, ustanovila je da suštinski, preovlađujući broj članova oba tela bira Narodna skupština, koja nije ništa drugo nego skup agenata političkih stranaka, odnosno njihovih centrala.

PRIMERI PARTOKRATIJE

Kada je bio reizbor sudija i reizbor tužilaca, niko me ne može razuveriti u to, signali ko će biti reizabran ili unapređen, a ko će biti degradiran ili neizabran, stizali su sa nivoa okružnih odbora stranaka koje čine delove vladajuće partijske koalicije. Potpuno je podjarmljena sudska grana vlasti uključujući i tužilaštva koja su, po definiciji, nezavisni organi. I to je jedino što smeta Evropskoj Uniji. Njoj ne smeta partokratija ni autokratija, njoj ne smeta uzurpacija Republike od stranačkih rukovodstava, ali joj smeta pravna nesigurnost, jer bez obzira na to što je tržište Srbije malo, ono je interesantno za neke zemlje članice Evropske Unije, i one žele nezavisno sudstvo kako bi mogle da garantuju zaštitu svojih imovinskih interesa. I stoga Evropska Unija, bilo preko svoje misije u Beogradu, njenog šefa ili njenih predstavnika, bilo preko odgovarajućih tela u Briselu, daje neprestano pohvalne ocene o stanju na različitim područjima društvenog života u Srbiji, a neke od tih ocena su apsolutno netačne. Insistira samo da se obezbedi samostalnost ili bar suštinska autonomija sudske grane vlasti. I to će morati da se uradi pre ili posle. A mi ćemo naravno ostati u državi premreženoj nitima partokratskih mreža.

Da napravim kratku digresiju u smislu jednog dijahronog poređenja. Pod komunistima je, uglavnom, bilo drugačije. Mogli ste da postanete čistačica, a da ne ulazite u partiju odnosno u Savez komunista(osim u jednom kratkom razdoblju reidelogizacije krajem sedamdesetihgodina), mogli ste čak da prodrete u više srednje slojeve, da postanete profesor matematike u nekoj gimnaziji, a da ne budete član Saveza komunista. I znala su se pravila igre. Znalo se da ako hoćete da zauzmete neko mesto pri vrhu društvene piramide, morate ući u Savez komunista. Danas preko tog sistema patronaže i klijentizma, koji je bitno partijski po svom sadržaju, ne možete zaista da zauzmete ni jedan resurs koji bi vam po svakoj zdravorazumskoj osnovi pripadao, a da u taj sistem ne uđete, niti da dobijete radno mesto, niti da dobijete rukovodeće mesto, niti članstvo u upravnom odboru, niti članstvo u nekom savetu, niti neke kontakte, niti medijsku prohodnost. Partije sve kontrolišu.

Nevladine organizacije su dobrim delom korumpirane preko partijskih fondova. Po 60, 70, 80 procenata dotacija za nevladine organizacije iz pojedinih ministarstava su faktički namenjeni pseudostranačkim građanskim udruženjima. Kod mene, u Zrenjaninu, napravljena je neka pseudostranačka organizacija NVO Lige socijademokrata Vojvodine. Dobila je velika sredstva mimo bilo kakvih konkursa za ostvarivanje svojih ciljeva. S druge strane, neki drugi oblici civilnog društva su potpuno razdrobljeni partokratijom. Najbolji primer su sindikati, a bolji od najboljeg su crkve. Crkve su pod potpunom kontrolom političkih stranaka. Prema našem zakonodavstvu, da bi crkva bila priznata i da bi uživala svoje beneficije, ona mora biti registrovana. Naše zakonodavstvo nalaže, recimo, Srpskoj pravoslavnoj crkvi da ponaosob registruje Patrijaršiju i svih 14 eparhija koje deluju u Srbiji. I onda izvršna vlast, koja odvaja 300-350 miliona, kako koje godine, za dotacije crkvi i verskim zajednicama, lepo odlučuje: od ovih 14 eparhija, one gde su vladike poslušne, dobiće toliko. Tamo gde su vladike manje poslušne dobiće za toliko manje novca. Isto važi i za nagrade u smislu drugih resursa. Medijska prohodnost za pojedine episkope, ili za funkcionere nevladinih organizacija, ili za sindikalne funkcionere na javnom servisu, ali i na drugim servisima koji su morali da se suobraze bar za partokratiju, bitna je određena mera lojalnosti ili ono što se naziva stepenom netalasanja od strane predstavnika i predstavnica civilnog društva.

DA LI JE MOGUĆE DRUGAČIJE?

To je jedan nivo priče. Najlakše je kritikovati. Ja, naravno, mogu da se pitam da li je moguće da bude drugačije. Verovatno jeste. Ali me nešto drugo više zanima. Koje su to stvarne potrebe koje ispunjava partokratska vladavina? Ako bismo rekli da su to neki nevaljalci, neki Tadić, Dačić, Nikolić i ne znam ko, koji su ukrali republiku od građana Srbije i sad nose Republiku Srbiju na Kajmanska ostrva, pa da je tamo prodaju i žive negde srećno i berićetno, mi bismo pali na nivo teorije zavere ili na nivo teorije zlih ljudi i govorili bismo neistinu. Partokratija ispunjava stvarne društvene funkcije, ona ispunjava stvarne potrebe, tamo gde te potrebe ne može niko drugi da ispuni. Hajde da vidimo koje su to potrebe. Prvo, partijski šef u mesnoj zajednici, gradskoj i seoskoj, jeste šef iz stranke koja je na vlasti u datom nivou organizovanog društvu. Šta on meni može da dā?

Ako je u pitanju obrazovanje, može da potpomogne da posle izvršenog upisa u srednju školu moje dete koje je ostalo ispod crte bude ipak primljeno ili tako što će se naći iznad crte ili tako što će nekim drugim paralelnim načinom biti upisano u tu srednju školu. Ili možda na neki fakultet, koji je prestižan i gde, ako se prate formalna pravila igre, moj kandidat, odnosno moje dete, ne bi prošlo. Ako hoću da se lečim treba da se vidi od čega sam bolestan. Ako čekam na koronarografiju ili na snimanje na kompjuterizovanoj tomografiji ili na nuklearnu magnetnu rezonancu, ja ću verovatno umreti kao jedinka pre nego što to dočekam. Ali ako se obratim svom partijskom vođi u bloku ili u selu u kom živim, a pogotovo u opštini, a posebno ako je to opština koja je iz sedišta okruga gde živim, dosta su veliki izgledi da ću ja vremenom proći i kroz dijagnostičku proceduru. Ako je potrebna neka retka i skupa terapijska intervencija za mog člana porodice ili članicu porodice ili za mene samog, ja mogu da biram između toga da odvojim 10.000 eura koje imam ili nemam, (a pre će biti, s obzirom na stanje u Srbiji, da ih nemam nego da ih imam) da me operišu u Turskoj ili da sanjam o operaciji bilo gde i da čekam da umrem ili da me lepo preko reda stave na jednu gratis operaciju, koja mi po zakonu sleduje jer sam osiguranik, ali zahvaljujući partijskoj intervenciji i sa strankom povezanog para-partijskog kadra.

Mislim da ništa ne preterujem. Čak kad se radi o takvim banalnostima kao što su vrlo jeftine bočice nitroglicerina, kojih nigde nema, ja ću ih dobiti preko stranačkih veza. Ne mogu ih naći u apotekama, a nemam 1.000 dinara da kupim skuplju verziju u vidu spreja, jer ja sam možda star penzioner ili otpušten radnik. Možete me kupiti za bočicu nitroglicerina koja ne verujem da košta više od 150 dinara, kada je ima… Ali je nema. Daće mi je stranka. Ta bočica znači razliku između infarkta i odsustva infarkta ili između života i smrti, vrlo često. Ceo niz područja je pokriven na sličan način. Zaposlenje… o tome znate. Naveo sam ovaj primer sa šoferima iz pokrajinske vlade zato što bode oči, ali može da se primeni kad god i gde god hoćete, na bilo kom nivou organizovanja društva.

Za dobijanje rukovodećih mesta, i pod komunistima se često dešavalo da rukovodilac bude manje sposoban od podređenog, a da bude rukovodilac samo zato što je član Saveza komunista, a podređeni ili podređena to nisu. Ali su se znala neka pravila igre – ako hoću da budem profesor škole, a ne zanima me da budem direktor škole, neću ući u Savez komunista. Tamo su postojale druge koalicije, tamo je bila koalicija svih zaposlenih protiv nezaposlenih. U jednopartijsko vreme, kad bih jednom bio zaposlen, ako ne bih bio baš vrlo otvoren neprijatelj režima, ostao bih na svom radnom mestu do penzije, radio ili ne radio. U komunističko vreme vam čak nisu ni zabranjivali da radite ukoliko ste to želeli, to nije bilo kažnjivo ni na koji način. Većina sveta je radila malo i loše. Ako ste hteli ili morali zbog unutrašnje prinude da radite mnogo i dobro, niste bili kažnjavani. Danas vas partokratija često kažnjava ukoliko bez ovlašćenja radite mnogo i radite dobro. Samim tim što se tako ponašate, vi vršite direktan napad na sam sistem partokratske vladavine. Kritikujete svojim radnim postignućem sve, od svog neposrednog šefa do Borisa Tadića, tako da pripazite u svom poslu, koji znate kakav je, da ne budete vredni ili, ne daj bože, kvalitetniji, šta god to značilo, od svojih urednika ili direktora. Ili me nemojte poslušati, što je vaše potpuno legitimno pravo.

FUNKCIONALNA PARTOKRATIJA

Znači, ta partokratija zadovoljava moje potrebe kao običnog građanina na nivou lokalne zajednice gde ja živim. Zadovoljava moje potrebe i ukoliko sam predstavnik neke od biznis grupa, s obzirom da su svi resursi koncetrisani u malom broju ruku u osnovi političke vlasti, koja pokriva ono što su drugde tri grane vlasti. Ja moram da, ako sam čovek iz biznisa, uspostavim poseban specifičan odnos sa tom vlašću. Ja sam na određeni način reketiran, ali na drugi način ja ostvarujem interese svoje firme, svog koncerna ili svog poslodavca, ukoliko sam zadužen za odnose u okruženju moje firme. U korumpiranom društvu moram biti korumpiran. Ako želim da funkcionišem, ja moram, i ne samo što moram nego i hoću (tu nema razlike između biti prisiljen i odabrati) da ostvarujem svoje privredne interese preko partokratije. Ako sam kriminalac, ja moram biti povezan sa partokratijom. Ja ne mogu da se bavim kriminalom – sem na najnižem nivou, najsitnijim kriminalom koji primenjuju intelektualno vrlo ograničeni ljudi – ne mogu trajnije, ozbiljnije, uspešnije da se bavim kriminalom ako se ne povežem sa krugovima partijskih rukovodstava. I onda ću ja ići na iste večere, biti član iste masonske lože, odlaziti na iste prijeme, sedeti u istom drugom ili trećem, ili baš u prvom redu, sa onim državnim tužiocem koji bi trebalo da me sutradan u sudskoj sali optuži. Partokratija zadovoljava potrebe običnih ljudi, zadovoljava potrebe biznisa, zadovoljava potrebe kriminala.

U celom svetu je tako do izvesne mere. Svaka promena stranačkih vlasti i u Nemačkoj i u SAD dovodi do promene celog niza klijenata koji zauzimaju određene političke položaje, ali je to ograničeno do određenog nivoa. Kod nas se to probalo ograničiti time što je na normativnoj ravni rešeno da u izvršnoj vlasti samo ministri odnosno ministarke, državni sekretar, sekretarka bivaju smenjeni kada se promeni stranački sastav vlade, a da stručnjaci tj. činovnici ostanu. Međutim, to nije slučaj. Kažem vam, ovde su već i sami šoferi i same čistačice u svakom ministarstvu, odnosno u svakoj agenciji, neposredno vezani za svoje partijske patrone, pripadnike ovog ili onog partijskog rukovodstva na ovom ili onom nivou.

Šta bi pomoglo u smislu potrebnih promena na institucionalnoj ravni? Neki predlažu da se ojača ustanova predsednika Republike, odnosno da se veća mera izvršne vlasti dodeli ustavnim promenama predsedniku Republike, da bi oslabila moć potpuno partokratskog parlamenta koja nije ništa drugo nego jedna mašina za glasanje. Mislim, danas stvarno ne treba 250 poslanika. Dovoljno bi bilo njih 10 od kojih bi jedan imao 80 glasova, drugi 40, a treći 20, kao skupština nekog akcionarskog društva. Oni ne predstavljaju nikog drugog nego svoje stranke i smešno je da oni tamo sede, i ne čudi zašto je skupštinska sala uvek prazna. Zašto bi ljudi držali svoja tela u stolicama kada mogu da ih drže u udobnim foteljama ili da šetaju, što je dosta prijatno, ili da budu na nekom sasvim trećem mestu u društvu koje im odgovara i da dolaze samo na glasanje. Elem, postoji ideja da se pojača ustanova predsednika Republike i ja mislim da je to opasno. Mi ovde imamo tradiciju neproduktivne lične vlasti kroz raznorazna vizantijska, srednjovekovna, turska, obrenovićevska, karađorđevićevska, komunistička i miloševićevska vremena. Postoji ideja da se ojača proporcionalni sistem biranja narodnih poslanika i čini mi se da ta ideja ima, bar donekle, podršku Evropske Unije, u tom smilu da od 250 kandidata stranka ne bi mogla da izabere koga hoće i one najposlušnije da je predstavljaju u parlamentu, već one koji su prvi na spisku. Nisam siguran ni da je to dobro. Bojim se da se ne nastavi ova situacija sa velikim brojem malih stranaka koje su vrlo koruptivne i koje su u mogućnosti, kad god hoće, da blokiraju društveni razvoj, kao što je Dinkićeva stranka radila 2003. sa Živkovićevom vladom ili 2007. sa prvom Koštuničinom vladom, ili kao što je Tadić uradio 2008. sa drugom Koštuničinom vladom.

IZBORNI SISTEMI I PARTOKRATIJA

Postoji većinski sistem. Većinski sistem daje stabilnu vlast. Većinski sistem daje mogućnost da se glasa za osobu koja bi po definiciji trebalo da ima ako ne integritet onda popularnost. Tu se suočavamo sa opasnošću da umesto stranke bude korumpiran pojedinac. Mi smo imali većinski sitem na lokalnom nivou organizovanja društva pa smo videli kako je dovoljno u slučaju relativne izjednačenosti u broju odbornika glavnih političkih opcija uložiti neki novac, pribaviti odbornika iz ove stranke za tu cenu, iz one stranke za neku drugu cenu i formirati većinu koja je drugačija od one za koju su građani svojevremeno glasali. S druge strane, većinski sistem ne mora biti jednokružan. Kad bih ja mogao da biram, ja bih izabrao dvokružni većinski sistem, koji takođe omogućuje stabilnu vlast, daje apsolutnu većinu, uklanja, osim stranaka nacionalnih manjina, dobar broj ovih koruptivnih stranaka iz parlamenta, ali istovremeno čini zdraviji politički život, prisiljava na stvarnu transparentnu komunikaciju i kooperaciju, i prisiljava one koji pred drugi krug usmeravaju svoje birače da glasaju za nekog od kandidata koji su ušli u taj drugi krug. Usmerava ih da jasno i nedvosmisleno i uz obaveze obećaju i zatraže obećanja od kandidata kome upućuju svoje birače. To bi bilo neko kozmetičko, ili možda ipak plastično hirurško sredstvo, mada ne sredstvo sistemske hirurgije. Odsustvo ideologije kod naših stranaka je takvo da bode oči. Još negde ’97. godine je ceo opštinski odbor srpskih radikala prebegao u Čankovu Ligu u Titelu. A poznajete, kao što i ja poznajem, sigurno konkretne ličnosti koje su promenile po 6-7, po 8 stranaka za ovu 21 godinu višepartizma koliko imamo iza sebe u Srbiji.

Tu dolazimo do pitanja ideologija, a ja se bojim da ću biti dosadan jer pričam dugo, tako da bih ja sad završio i, što se kaže, predao se u vaše ruke. Vaša je volja da li će te ruke da me nežno miluju ili će da me tuku ili nadvikuju, potpuno sam na raspolaganju za svaki vid komunikacije. Prvo pitanje, da li su potrebna razjašnjenja? Pitanje, pa obrazlaganje, pa dopune, pa predlozi. Je l’ su potrebna razjašnjenja neka? Jesam li slagao nešto? Tačnije, slagao nisam. Jesam li preterao u nečemu? Previše sam zacrnio, prikazao crno belo?!

Jedna od polaznica seminara:

Mi to osećamo najviše. Naročito mi koji radimo za javnost i koji smo osnovani kao javno informativno preduzeće čija opština sve to finansira. Mi to osećamo na našim leđima. U piatnju je Radio televizija Preševo. Kada smo osnovani kao javno informativno preduzeće, direktor je zaposlio čoveka koji nema pojma. Direktor je doveo njega po partijskoj liniji i samo je rekao – ovo vam je novi radnik, vozač. Mi smo sada bili u Beogradu, a on nije mogao da se snađe. Hoću da vam kažem samo taj jedan prosti primer.

 Vladimir Ilić:

Jedan čovek iz vaše opštine mi je izneo jedini argument u prilog partokratije za koji mislim da je donekle osnovan. Bio je neki prijem, i ja pričam sa tim čovekom i ispričam ovu moju priču, samo mnogo sažetije, i on meni kaže – Da, ali gde drugde imaš organizovani politički život? Sve ostalo je mrtvo. U Srbiji su jedino stranke žive.

Polaznica seminara:

Jedini slučaj bi to bilo da sam ja završila za carinu i počela da radim kao novinar. I sad se otvori konkurs, i ja imam i radno iskustvo od 6 godina, i završila sam tu školu, ali nisam član nijedne stranke. I ja konkurišem, i ispunjavam sve uslove za taj posao, međutim nisam uspela da ga dobijem, zato što je neki stranački čovek primljen, pa je primljen i pre objavljivanja konkursa, i to je jedan prosti primer.

 Vladimir Ilić:

Nešto sam vam ipak malo crno-belo prikazao. Upozorio sam da jedan deo društvenog života ipak ostaje nepokriven, jer ne mogu stranke u višepartizmu ipak sve da pokriju, ne mogu čak u jednopartijskom društvu, a pogotovo u višepartizmu. Hoću da kažem da stranke ipak ne mogu baš sve da preklope. Društveni život je ipak toliko živ. Naravno, na minimalnoj ravni vam to ne znači mnogo. Ako umrete zato što ne možete da se lečite, ili u najboljim godinama ne možete da se zaposlite i da nađete posao za koji osećate da imate energije i za koji ste pozvani da radite, ne znači vam mnogo što negde neko uspeva da izmakne stranačkim mrežama i da se leči, zaposli ili da se školuje ili već koju prirodno-društvenu potrebu da ostvari.

Jedan od polaznika seminara:

Da li znate neki primer iz Evrope gde ne postoji ni trunka partokratije? Da li postoji neka država koja je uspela to da sredi na neki način?

 Vladimir Ilić:

Ideali su utoliko čistiji što su udaljeniji od stvarnosti. Ali i to može da se obrne. Što se više približavamo stvarnosti, utoliko smo dalje od ideala. U parlamentarnim demokratijama, gde stranke po definicijama moraju da imaju važnu ulogu, ne može se nigde do kraja eliminisati uticaj stranaka. S druge strane, u neparlamentarnim društvima koja mogu biti pravne države, čak u ustavnim društvima koja su neparlamentarna, imate situaciju koju ste opisivali. Recimo, Austro-Ugarska ili Nemačko Drugo Carstvo. Ja time ne zagovaram nedemokratske pravne ustavne država kakve su bile Nemačko Drugo Carstvo ili Austro-Ugarska. Ja samo hoću da kažem da je tamo stručnost odlučivala o vašem napredovanju. U karijeri je postojala potpuna vladavina zakona, a partije i parlament su imali minorni značaj. U mom gradu, Zrenjaninu, negde 1905. godine uhapse neke Srbe zbog toga što su psovali majku njegovom kraljevskom apostolskom veličanstvu Franju Josifu, u kafani, pijani. I sud mora da ih oslobodi jer u krivičnom zakoniku Kraljevine Ugarske ne stoji ni jedna odredba kojojm se zabranjuje psovanje majke njegovom svetom kraljevskom apostolskom veličanstvu. Austrijska administracija je bila toliko dobra administracija da je nijedna administracija u potonjim državama, na području koje je zauzimala Austro-Ugarska, nije uspela nadmašiti. Čak ni administracija one prve takozvane Čehoslovačke republike od 1918. do 1939.

Ja ne zagovaram neparlamentarne sisteme, nedajbože. Ne zagovaram ih, na prvom mestu, zato što su oni nemogući u 21. veku u Evropi. Nekad je bila moguća ustavna pravna država koja je neparlamentarna, a danas nije moguća ovde. Moguća je u drugim delovima sveta. Ali bilo je takvih primera, a izrazit primer partokratije su bile nekad Sjedinjene Države. Poređenje Vajmarske Republike i Sjedinjenih Država Amerike u vreme zlatnih dvadesetih godina jasno bi pokazivalo razliku, i pored sve slabosti demokratije u Vajmarskoj Republici, između vlasti stručnjaka i partijske vlasti. U Americi ste imali sveopšti gangsteraj u kome se nije pravila jasna razlika između Harija Trumana, kao budućeg predsednika i tadašnjeg partijskog aktiviste, gangsterskih vođa sa kojima se družio, privrednih krugova sa kojima su se družile i gangsterske vođei Truman, za razliku od Nemačke koja je bila demokratska pravna država uz sve pokušaje levih i desnih pučeva koji su silom bili suzbijani. U Nemačkoj niste imali partokratiju u vajmarsko vreme do 1930.

Jedan od polaznika seminara:

Mislim da je veći problem od cenzure autocenzura u Srbiji. Kod većine novinara to je povezano sa strahom od gubitka posla. Ja znam da mnoge stvari ni od urednika ni od novinara ne traže ni političari niti bilo ko u toj hijerarhiji, ali ja znam da oni jednostavno prećute neke stvari, jer oni sami ocene da nije dobro za njih da izađe u javnost. Evo da vam dam primer. Ja sam bio u televiziji gde je 10.000 ljudi ušlo 2000. godine. Ja sam imao sreće pa nisam nastradao tada, ali kada su sve povređene odneli kolima hitne pomoći i kada se sve to završilo, skontali smo tada da taj neki Žika Žmigavac95 posto stvari nije tražio od njega što je doneto. Upravo te stvari dovode do toga da što vi kažete iz Bosiljgrada imate samo tri rečenice. Negde sam ja našao da je sve svaljeno na načelnika policijske stanice u Bosilegradu jer, kao, on je zabranio da idu ulicama grada jer remete saobraćaj.

 Vladimir Ilić:

Nemam insajdersko iskustvo. Ono što znam jeste da postoji velik broj svetih krava, i u pogledu tema i u pogledu ličnosti. Ako je Čanak sveta krava, a od njega ne zavisi struktura vlasti u Srbiji, i u biti je marginalizovan, šta da mislim o ovim ostalima, o čelnim ljudima DS-a ili o Dinkiću dok je bio u milosti, ili možda danas o Dačiću, ili o nekim ključnim ljudima SPS-a, ili ranije o Koštunici ili već ko je bio na vlasti. A opet svete krave niko živi ne pominje Tadiću. Ono zbog čega je Milošević bio kritikovan, a to je da se sistematski krši Ustav, evo prvo Ustav iz 1990, a sad Ustav iz 2006. već pet godina. To nikog ne zanima.

U politici postoji nekoliko načina manevra. Jedan je naći rascep unutar bloka, pa igrati na jedne protiv drugih, drugi je naći partikularni interes trećeg činioca koji je međunarodni činilac (pri čemu mislim na OEBS, Ujedinjene nacije, Evropsku Uniju i na Savet Evrope) pa preko njih pritiskati, kao što je moja organizacija radila, i kao što druge organizacije rade kada je u pitanju nešto što smatramo da je zaista važno. Recimo, verska diskriminacija u drastičnom vidu. To deluje. I Doktori protiv korupcije su vrlo lepo privodili redu dr Milosavljevića, doskorašnjeg ministra zdravlja. Direktno bi išli na Brisel, na direktorat zadužen za proširenje, i to baš na njegovu sekciju za Srbiju i na misiju Evropske Unije, ovde konkretno na ljude sa imenom i prezimenom. I kada bi ministar napravio jednu od najkrupnijih brljotina, odnosno nezakonitosti, on bi morao da ustukne nazad. Uključite nove igrače u igru. Ako su dve strane u svađi, svejedno što ste uvereni da ste u pravu, a verovatno i jeste u potpuno u pravu, najlakše ćete svađu razrešiti ako povećate broj strana. Ovde ne možete da pozovete radnike da se protive pljačkaškoj privatizaciji, ali možete vrlo lepo da se zalažete preko Evropske Unije, ali istovremeno u Beogradu u Misiji i u Briselu, za promenu pravosudnog sistema, jer su tu u pitanju važni interesi zemalja Evropske Unije i njihovih firmi. Ne možemo Tadića nikako naterati da poštuje član 115 Ustava, ali bi se, u najmanju ruku, moglo prozivanjem naterati na objašnjenje da demokratija u Srbiji nije dovoljno razvijena. Evo, imamo jednu granu vlasti koja dobro deluje. To je nezavisna grana vlasti. Npr poverenik za informacije, zaštitnik građana, sad se javlja i poverenica protiv diskriminacije, odu i prenesu Tadiću naša gunđanja o kršenju člana 115 i on se bar pred njima vadi. Razmisliće koliko direktno da nastupi kao šef Demokratske stranke pri sledećem javnom nastupu. Efekat nije veliki, ali bar postoji. Alternativa je da jednostavno sedim i lamentiram, ali ako ću to da radim, to ću radije da radim zbog ličnih i porodičnih razloga, nego zbog socijalnih. Hoću da kažem da javni angažman podrazumeva optimizam u izvesnom smislu.

Sad ću da kažem još nešto, i molim vas da ne mislite da želim da vas provociram. Javni angažman, javna delatnost podrazumeva jednu meru amoralnosti, nemoralnosti, ne u smislu nepoštenja i nečasnosti, već u smislu odsustva finoće i gracioznosti u postupcima. Potpuno moralno, etički savršen može da bude samo kontemplativan čovek. Onaj ko dela mora donekle da krši neka načela, estetska načela, verska, čak i etička načela. Ako želim da oslabim partokratiju i ako mi, po svemu stran i odbojan Šešelj u svemu tome koristi, ja moram sa njim komunicirati, pod pretpostavkom da sam akter na partijskoj sceni Srbije. Pošto to nisam, ne moram sa njim komunicirati, ali da sam šef neke stranke ja bih morao sa Šešeljem da komuniciram.

Hoćete o ideologiji da pričam ili da nastavim ovu priču?

Problem sa ideologijama je kad ih partije imaju, a sve ih imaju ipak donekle. To što svaka ideologija zagovara po sebi jednu vrednost nije problem. Problem je što ako zagovarate jednu vrednost, vi onemogućavate ostvarivanje drugih vrednosti. Ako zagovarate ideologiju levice, koja podrazumeva socijalnu pravdu, jednakost, odsustvo neopravdanih nejednakosti, vi težite da to ostvarujete i što više to ostvarujete, utoliko više smanjujete građanska prava i slobode i demokratiju u nekom društvu, što vam nije cilj, ali što je neminovna posledica. Ukoliko zagovarate liberalne vrednosti, građanska prava i slobode, ljudsko dostojanstvo i demokratiju, vi ćete neminovno, što vam nije cilj, ali potpuno nužno, povećati socijalne razlike, nepravdu, pljačku i ugrožavanje interesa najsiromašnijih. Ukoliko zastupate desne vrednosti koje su nekad bile bitno verske, a sad su bitno nacionalne, vi ćete ojačati zajednicu, povećati intezitet brige za ono što je kolektivno u odnosu na sebičnu individualnost. Ali ćete, makar da vam i to nije cilj, smanjiti prostor slobode pojedinca, smanjiti demokratičnost društva i povećati socijalne razlike. Kad vršite ideološki izbor, vi izaberete jednog od bogova kojem se klanjate, ali vi ne samo što se klanjate dotičnom bogu, vi i protiv svoje volje, ali neminovno vređate druge bogove. Ako ste za slobodu – smanjujete pravdu, ako ste za pravdu – smanjujete slobodu i zajednicu, ako ste za zajednicu – smanjujete i slobodu i socijalnu pravdu, i to je problem sa ideologijama. Inače ne bi bilo levice, centra i desnice, inače ne bi bilo socijalista, liberala i konzervativaca, sve tri opcije su legitimne i ja sam ih sad šematski prikazao.

Jedan od polaznika seminara:

Nedavno sam pročitao jedan tekst da ne postoji neka ideološka strast koja treba da pokreće političku partiju, da se može još uvek videti kod ovih desno orijentisanih partija, recimo u Francuskoj, Nemačkoj i tako dalje, gde se tu i dalje ljudi bave politikom, ali da rade na politici zato što veruju u tu svoju neku ideju, i da strast postoji isključivo kod desničarskih stranaka, da kod ovih ostalih se u manjoj ili većoj meri to svodi na neku vrstu tržišta. Zanima me vaše mišljenje o tome.

Vladimir Ilić:

Tri nivoa su tu. Ako se javlja samo na jednom delu političkog spektra, znači da je taj deo političkog spektra u ofanzivi ugrožen, jer samo osećaj ugroženosti može da dā maksimum strasti, u privatnom kao i u javnom životu, na individualnoj i na kolektivnoj ravni. To znači da desnica gubi ako je jedino ona strasna, poletna i ako želi samo na osnovu psiholoških nagrada da funcioniše, a ne i na osnovu nekih opipljivijih nagrada. Drugi nivo, političari po pravilu ne razmišljaju o idejama, o vrednostima, već ih koriste. To ide u njihov opis radnog mesta. Oni prvo lažu sebe, naravno, da bi lagali druge. Subjektivno su najčešće pošteni, objektivno potpuno je svejedno da li su u SDS-u svih srpskih zemalja ili u Ligi, ako mogu iz jedne od ovih stranaka da bez unutrašnjih problema pređu u drugu. Poznajem ljude koji su to uradili. Naveo sam ceo opštinski odbor koji je prešao od Šešelja Čanku. Treće i najvažnije, da li postoji ideološko usmeravanje biračkog ponašanja? Tu se vode mnogobrojne diskusije čijim sadržajem uopšte ne mislim da vas zamaram. U Nemačkoj i Britaniji očigledno postoji, u SAD-u u snažnoj meri postoji, u nekim drugim državama gotovo da ne postoji. Nego, tu ima neka druga stvar! Hajdemo malo na Srbiju. Imali smo građanski pokret ’96–97. protiv tzv. krađe rezultata lokalnih izbora. Elem, zanimalo me je ko su akteri demonstracija u Beogradu. 85 odsto njih su pripadali srednjim slojevima, 15 odsto radničkoj klasi. 85 odsto njih su živeli u centru Beograda, užem ili širem, 15 odsto na periferiji, prigradskim naseljima, vanbeogradskim naseljima. Naravno tih 15 odsto iz radničke klase i 85 odsto nisu se u potpunosti preplaklapali, ali su se u velikom delu preklapali. Miloševićev poredak je, kao i svaki drugi poredak, ipak bio klasno zasnovan poredak. Oslanjao se na interese nižih slojeva koji su relativno manje gubili nego srednji slojevi. Protivno uobičajenom mišljenju, srednji slojevi su tokom devedesetih opstali i samo su se približili, po nekim standardima, nižim slojevima. Promene dve hiljaditih su bitno vodile interese srednjih slojeva, nezavisno od klasnog sastava ljudi koji su sami demonstrirali po ulicama, što se vidi i posle 2000. godine.

Rakovica je dugo držala Miloševića. Imate u Republici nešto više o tome iz ’97, razgovori koji su vođeni sa ljudima iz Rakovice i nekoliko autorskih tekstova o promenama posle oktobra 2000.

1996. i 1997. – opet ti protesti. Jedna ozbiljna firma, Centar za sociološko istraživanje javnog mnjenja, politikološko istraživanje javnog mnjenja Instituta za društvene nauke, radi ispitivanje stava građana Srbije prema protestima izborne krađe. Rezultati su 48 odsto prema 48 odsto. Srbija je potpuno raspolućena, niži slojevi su za Miloševića, a srednji slojevi su za promenu i protiv Miloševića. To i danas imate, pri čemu su svi slojevi razbijeni, pa imate paralelne grupacije. Imate staru i modernu radničku klasu, imate stare i moderne srednje slojeve, imate raznorazne frakcije među preduzetnicima. Na selu imate latifundiste, krupne samostalne seljake, seoski proletarijat i ljude koji su u pseudofeudalnom odnosu. Postoji još uvek klasno uslovljeno glasanje, ali ideologija je mnogo prisutnija među biračima nego političarima, jer birači 2008. u maju izaberu jednu desnu koaliciju sa jednom levom strankom u njenom sastavu, koaliciju radikala, Koštuničinih demokrata i SPS-a. Zbog uticaja drugih činilaca, a ne izbornih rezultata, dva meseca kasnije, u julu 2008. formira se potpuno drugačija vlada, Tadićeve demokrate, SPS koji je prebegao i Dinkićev G17. Ideje su prisutnije kod građanki i građana nego kod političara, pri čemu ću opet da naglasim: političari subjektivno ne lažu.

Jedan od polaznika seminara:

Kakav je to kombinovani sistem koji se koristi u Vojvodini?

Vladimir Ilić:

Polovina se bira proporcionalno, a polovina se bira po većinskoj listi. On je zanimljiviji po rezultatima koji se mogu analizirati na raznim nivoima. Recimo, zanimljiv je po tome što je Vojvodina, zaista, do te mere postala pitanje Demokratske stranke, u kome su poslanici birani po većinskom sistemu, da su najbolji kandidati vojvođanskih Mađara gubili od kandidata iz Demokratske stranke koji su isto bili Mađari, ali ljudi DS. To je jedna stvar.

Druga stvar, u nekim od tih izbora po većinskom sistemu moglo se pratiti kako zagovaranje određene političke opcije biva prepoznato samo od strane onih građana čiji je to realni interes, pa je Savez vojvođanskih Mađara, dok je zagovarao teritorijalnu autonomiju, dobijao nesrazmerno mnogo glasova među Mađarima koji bi živeli u okviru te autonomije. A rivalska stranka, Demokratska stranka vojvođanskih Mađara, dobijala je nesrazmerno mnogo glasova među Mađarima koji bi živeli van granica autonomije, i kojima je bilo savršeno jasno da bi se stvaranje teritorijalne mađarske etničke autonomije poklopilo sa jednim scenariom Bosne, bez krvi, miroljubivom selidbom stanovništva.

Mađari sa juga bi morali na sever u autonomiju, na ovaj ili onaj način, a ne-Mađari sa severa na jug, u područje van autonomije. Tako da je i sama Vojvodina u tom pogledu zanimljiva. Ali čini mi se da su ruski analitičari, iz ambasade u Beogradu(govorim ovo bez trunke ironije, šale i sarkazma), najdublje otišli u analizi političkih kretanja u Vojvodini, a posebno onih kretanja koja su vezana za autonomiju Vojvodine, ostvarenu ili neostvarenu, željenu ili osporavanu. Vojvodina je ruska laboratorija na istraživačkom planu, a na realnom političkom planu ona je stranačko pitanje Demokratske stranke.

Ja nemam ništa više da kažem. Hvala vam.

(Transkript predavanja na seminaru “Mediji i decentralizacija”, održanom u Novom Sadu od 4. do 6. marta 2011. godine. Projekat podržala Ambasada Velike Britanije u Srbiji. Predavač je direktor Centra za razvoj civilnog društva iz Zrenjanina i profesor na beogradskom Filozofskom fakultetu.)