Skip to main content

VLADIMIR GLIGOROV: Uzročnost

Stav 26. јун 2022.
3 min čitanja

Čomski kaže da je reč o zločinačkoj agresiji Rusije na Ukrajinu. Za takvu ocenu, da je reč o zločinu, potrebno je da nema sumnje oko uzroka i namere. I zaista, nesporna je namera Rusije da napadne Ukrajinu, jer je to najavljeno i kaže se samim nazivom specijalne vojne operacije, a nesporno je da je taj napad i izvršen i da traje. To što nema objave rata ne znači ništa, a zapravo je objava sadržana u samom nazivu dela, da ga ponovim, specijalna vojna operacija. Moglo bi se pravdati da je reč samo o odbrani dveju novopriznatih država na teritoriji Ukrajine, ali kako je sve počelo napadom na Kijev, to ne bi bilo u skladu sa činjenicama.

Utvrdivši uzrok i kvalifikujući ga kao zločin, može se svejedno tragati za objašnjenjem. U slučaju ruske agresije na Ukrajinu ono je zapravo sadržano u opravdanju agresije time da je ukrajinska teritorija ruska i da su Ukrajinci Rusi. Pa ostaje samo da se objasni zašto upravo sada? Sa ruske se strane, koliko ja mogu da vidim, nude dva razloga.

Jedan jeste da je došao zadnji čas da se onemogući trajno političko odvajanje Ukrajine od Rusije.

Drugi je da se bar pripoji Donbas, a ako se može i Odesa i celo priobalje Crnog Mora kako bi se okončali ukrajinski napori da povrati teritoriju koja je izgubljena 2014.

Oba objašnjenja su neubedljiva jer je, u prvom slučaju, reč o političkom problemu, a ne vojnom, a u drugom je reč o produžetku sukoba iz 2014. uz uzurpaciju većeg dela ukrajinske teritorije.

Zašto je političko rešenje nedostupno? Zato što podrazumeva da Ukrajina prihvati gubitak Krima i postepeni gubitak Donbasa. A to vodi trajnom političkom sukobu sa Rusijom i udaljavanje od nje. Pa ostaje sila.

Kako se agresija opravdava time da Ukrajina istorijski pripada Rusiji, sva objašnjenja zasnovana na skorašnjoj postsovjetskoj istoriji kako bi se drukčijim odnosom prema Rusiji mogla izbeći ruska agresija na Ukrajinu nemaju mnogo smisla. Ne zato što ne postoji, to jest ne može se zamisliti, bolji sistem evropske i svetske bezbednosti od ovoga koji je sada na probi, već zato što svakako, sa tačke gledišta ruskih vlasti, novi sistem nikako ne bi mogao biti onaj u kojem je Rusija jedna od država u Evropi od Atlantika do Urala ili čak do Vladivostoka. Ruske vlasti vide Rusiju kao svetsku silu, a ne samo kao evropsku državu.

I kao svetskoj sili, njoj pripada, kako ruske vlasti to razumeju, pored ostalog, i Ukrajina, a i dijalog, da to tako nazovem, sa Amerikom o evropskoj bezbednosti. Potrebna je, dakle, sa ruskog stanovišta, promena odnosa snaga, a ne evropeizacija Rusije. A na ovo drugo, odnosno na odsustvo napora da se Rusija evropeizira, svode se sve kritike postsovjetske evroatlantske i posebno američke politike.

Pa sve te protivčinjenične uzročnosti ne razjašnjavaju ništa. Uostalom kao što predlozi sa istim sadržajem i namerama nemaju ni sada nikakve izglede da ih ruske vlasti prihvate.

Najgori vid pripisivanja uzročnosti i odgovornosti je da Amerikanci, Anglosaksonci, zapad i koje sve već ne sile ratuju u Ukrajini do poslednjeg Ukrajinca. Ima zapad dovoljno zločina da za njih odgovara, Ukrajina nije jedan od njih. Jer, ko to ubija ili će da ubije, sa namerom i u neposrednom, uzročnom smislu, sve te Ukrajince i to do poslednjeg jer ostvarenje ratnih ciljeva to zahteva? I kako je odgovornost za sva ta ubijanja uopšte moguće prebaciti na drugoga, a nekmoli opravdati?

Konačno ima i ta besmislenost da zapad želi da bude bezbedan na štetu tuđe bezbednosti i to baš ruske. Ovo je, u najmanju ruku, nerazumevanje prirode međudržavne bezbednosti. Bezbednija Evropa znači i bezbednija Rusija i svet. A zapravo se kaže da je bezbedna Evropa pretnja Rusiji ili, što je isto, da je Rusija bezbednija ukoliko je Evropa nebezbedna.

Ruske vlasti bi da osvoje i anektiraju Ukrajinu ili, u prvi mah, bar jedan njen ne mali deo. I kako politički nije moglo, onda vojno. To je uzrok i to su posledice.

(Peščanik, Foto: N1)