… kako bi se živjelo i kako bi se voljelo i kako bi dobro bilo, da sam ja netko…

Sve je više glasova koji izražavaju zabrinutost za krajnji ishod protesta u Srbiji, tvrdeći da odbijanje studenata da konkretizuju svoju  političku agendu postaje kontraproduktivno. U samom početku studentskog bunta dosta se govorilo o uspostavljanju prelazne vlade, revidiranju biračkih spiskova i raspisivanju slobodnih izbora kao o mogućem izlasku iz krize, ali čini mi se da se o tome govori sve manje, tako da više nisam ni siguran da li je ovaj prijedlog bio na listi originalnih studentskih zahtijeva ili je on zapravo stizao od strane opozicionih stranaka. Sasvim je moguće da je pojava zamjerki ove vrste u javnom prostoru bila jedan od razloga za donošenje studentskog Edikta u Nišu, 1.3.2025. 

Edikt po svoj prilici neće ublažiti sve prisutnije sumnje i strahove, niti zadovoljiti istinske skeptike iz prostog razloga što nije uspio da se udalji od generičke liste opštih mijesta. Svojom formom i stilom više podsjeća na spisak lijepih želja koje kao da su prepisane iz udžbenika sociologije prve godine studija društvenih nauka. Zahtijevi su izrečeni u deklarativnom maniru, kao principi bez jasnih mehanizama sprovođenja. Ideja da država treba da funkcioniše u skladu sa zakonima i da institucije moraju da rade svoj posao, nesumnjivo zvuči ispravno i poželjno, pa zato studenti nailaze na široku podršku javnosti, međutim upravo ta kombinacija apstraktnosti i univerzalne prihvatljivosti čini proteste podložnim različitim tumačenjima – naime među opozicionim strankama širokog spektra, u različitim političkim inicijativama i grupacijama, pa sve do građana, pojedinaca, svako na proteste počinje projektovati sopstvene političke aspiracije, često međusobno veoma suprotstavljene. Protest, paradoksalno, svoju snagu crpi iz toga što ostaje nedovoljno politički profilisan. 

Iz studentske vizure, stvar je jednostavna – država je ozbiljno disfunkcionalna, institucije ne rade svoj posao, što je u krajnjoj konsekvenci i ubilo petnaest ljudi u Novom Sadu. Nesmetan rad institucija dovešće do vladavine zakona, a zakoni će se pobrinuti da se krivci kazne što su ultimativno i ključni ciljevi protesta. Organizatori studentskih protesta tvrde da oni nisu usmjereni protiv režima, da se ne bore za njegovo obaranje, i da nisu zainteresovani za uplitanja u stranačke borbe u Srbiji, te im je u vezi s tim i neki konkretniji razgovor o mogućoj saradnji sa opozicionim političkim partijama stran i neprihvatljiv u istoj mjeri koliko i onaj nuđen od strane predsjednika Vučića. Dakle, ni opozicija nije nadležna. Protesti su zainteresovani da pravna država funkcioniše, a kako će se to postići, neka se politički akteri, oni na vlasti i oni van nje dogovore. 

Na odbijanje saradnje sa opozicionim partijama koje su se od početka stavile na stranu studentskih protesta i bezrezervno ih podržale, može se gledati kao na stvar principijelne prirode, mada možda za to postoje i prozaičniji razlozi. Naime opozicija u Srbiji nije popularna. Nizak rejting opozicionih stranaka kod birača posljedica je višegodišnje medijske satanizacije od strane vlasti, a dijelom leži i u njenoj dvanaestogodišnjoj političkoj neinventivnosti i povinovanju pred nametnutim populističkim tabuima. Percepcija jalove opozicije koja ne nudi ništa novo je široko prihvaćenja, pa je sasvim moguće da su stratezi protesta zaključili da je u ovom trenutku uputno držati se podalje od nje. Ako je to zaista tako, onda to znači da su i sami studenti postali zarobljenici pomenutih SNS narativa. Kalkulisanje nad vlastitom sudbinom moglo bi se pokazati fatalnim za final outcome protesta.

Kako vrijeme odmiče ogroman broj građana Srbije, a isto je i sa cijelim regionom koji od početka na proteste gleda sa velikim simpatijama, smiješta svoja očekivanja između strepnje i nade, kako je to u nešto drugačijem kontekstu onomad lupio jedan od najvećih krivaca za stanje u kojem se Srbija danas nalazi. Iako se studentski protesti i dalje prate s velikim entuzijazmom i sa sobom nose mnoštvo pozitivnih vibracija, nejasno je šta je strategija za postizanje njihovih ciljeva. Partije na opozicionoj strani bez kojih su političke i sistemske promjene nemoguće su trenutno izolovane, a Vučiću ne pada na pamet da dobrovoljno preda vlast. Njegovi ustupci protestima su fingirani, taktički potezi koji služe da se dobije na vremenu i kreću se od ostavki koje to nisu i  hapšenja koja zaobilaze prave krivce. U međuvremenu se pojačava medijska propaganda i pokušava parirati protestima razbijanjem njihovog jedinstva i organizovanjem kontramitinga.  

Srpska generacija Z zapravo ne zna s kakvim neprijateljem se uhvatila u koštac, uz to nema iskustvo o tome kako demokratija izgleda u praksi. Generacija rođena poslije ubistva Zorana Đinđića na pitanje da li pamte u Srbiji neki drugi režim osim Vučićevog odgovaraju sa – da onaj Tome Nikolića. Ono što je od demokratskih mehanizama nakon pada Miloševića zaživjelo u Srbiji, nakon dolaska ove vlasti, počišćeno je hladnokrvno i bezobzirno – istom onom brutalnošću kojom je u martu 2003. zaustavljen prvi ozbiljan pokušaj demokratizacije zemlje. Ispod providne fasade hinjene demokratije Srbija je duboko potonula u populizam koji danas diktira sve aspekte društvenog života. Ekstremni populizam leži u samoj srži problema srpskog društva danas. 

SNS, (čitaj Radikali), su danas u Srbiji uspostavili svoju, populistiičku stvarnost. U toj stvarnosti, narod nije skup individua sa različitim gledištima, složenim, nekada suprotstavljenim interesima i htijenjima, već mitsko biće – jedno, nedjeljivo tijelo sa jednim umom i jedinstvenom voljom. U populističkom narativu, vođa nije samo predstavnik naroda, već njegov jedini autentični glasnogovornik, tumač i zaštitnik neprikosnovene narodne volje. Njemački filozof Jan-Werner Müller objasnio je kako stvari funkcionišu u populističkom društvu – ako ste za vođu, onda ste na strani istine. Vođa je njen čuvar, Onaj Koji Je Sipa Brzinom Munje u vječitoj borbi protiv Narodnog neprijatelja, koji je takođe mitsko biće, uvijek prisutno, istovremeno teško uhvatljivo. Žuti lopovi u našem slučaju, jedna nepostojana grupacija, šejp-šifteri (shape-shifters). Nije neuobičajeno da pojedini prođu SNS purgatorij i sa skupštine i sami zagrme protiv Žutih lopova. Vidjeti slučaj Radoslava Milojičića Kene, ili što da ne, Dragana Šutanovca, primjera ima mnogo i dobro su poznati. No, neprijatelj se neprestano obnavlja. Uvijek će se naći neki novi Emanuel Goldštajn (Emanuel Goldstein) ili Snoubol (Snowball), koji je ukrao 619 miliona, u zavisnosti od toga koje Orvelovo štivo preferirate. 

U međuvremenu, u drugom planu, iza kulisa, otmica države i dalje se nesmetano odvija. Izbori su prerasli u bestidnu krađu, sudstvo je ušutkano, kriminal i korupcija cvjetaju, nacionalni mediji su pod strogom paskom sveprisutnog i svevidećeg vođe, građani su manipulisani i ucijenjeni gdje god je dosegla ruka vlasti, a sve je manje mijesta gdje nije. Ključno pitanje zainteresovanog posmatrača sa strane jeste da li studenti uviđaju koliko je njihova borba sudbonosna i na kakve podmuklosti su spremni otmičari države. Ukoliko toga nisu svjesni, izgledi na uspjeh su slabi.

Petnaesti mart je blizu. Tog dana Beograd će biti poprište velikog protestnog skupa, a šta on sa sobom nosi – niko ne zna. Niko ne može predvidjeti šta se može desiti kada se recimo trista hiljada ljudi nađe na ulicama glavnog grada. Zajedno s većinom svojih sugrađana sa prostora bivše Jugoslavije koji su ovdje, devet hiljada kilometara daleko našli svoj drugi dom, navijam za studente i nadam se najboljem. Koliko god ovaj građanski bunt odražavao širok društveni spektar u kojem se okupljaju ljudi različitih uvjerenja, s različitim vizijama budućnosti, kakva god da je politička disonantnost unutar protesta u pitanju, morala bi postojati zajednička svijest o promjenama koje su nužne. Jedna od njih morala bi poslati one koji su Srbiju odveli u mrak devedesetih na đubrište istorije. Jednom za svagda. To je minimum koji očekuje normalna Srbija. To je minimum koji očekuje region koji je proteste svesrdno podržao. Da ponovim/parafraziram riječi beogradskog profesora Ivana Videnovića, studenti Beograda, Novog Sada, Kragujevca i Niša u ovim protestima dobiće, nadam se, šansu da zajedno sa studentima Zagreba, Splita, Osijeka, Sarajeva, Banjaluke, Podgorice okončaju ratove devedesetih. Kad sve ovo prođe, recimo, jednim velikim susretom i zagrljajem u Beogradu ili Zagrebu, a najbolje u Sarajevu. Od toga uostalom panično strahuje vlast u Srbiji. Od toga strahuje i sav ostali balkanski ološ.

Vancouver, mart 2025.

(Autonomija)