Skip to main content

VIKTOR IVANČIĆ: Pravda za Emila

Stav 15. jul 2022.
4 min čitanja

"Servilnost nije privilegija odabranih, već općedruštvena obaveza"

“Kad građani (za)kasne na trajekt, onda obično pričekaju idući. No, sat i pol nije se dalo čekati Emilu Tedeschiju (27), sinu poznatog istoimenog poduzetnika, kada je 13. svibnja ove godine oko 9 sati ujutro žurio na Lošinj.”

Tako glasi uvodni pasus vijesti koja je prošloga tjedna objavljena u jednome dnevnom listu. Nadnaslov: “Lažno se predstavio”. Naslov: “Tedeschiju mlađem za stopiranje trajekta prijeti i kazna zatvora”. Ista je informacija, uz sličnu intonaciju, obišla i stranice svih drugih dnevnih novina i komercijalnih portala, a jedan ju je politički tjednik napumpao do ekskluzivne teme od pet-šest novinarskih kartica.

U nastavku vijesti veli se da je Emil Tedeschi (27), kasneći na trajekt koji je trebao isploviti iz Valbiske na Krku, nazvao 112, broj Civilne zaštite za hitne intervencije, predstavio se kao pripadnik osiguranja predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i tražio da policija zaustavi isplovljavanje trajekta. Ova je to hitro i učinila. “S obzirom na važnost poziva, trajekt je zaustavljen”, piše dnevni list.

Naknadno je, međutim, ustanovljeno da se pozivatelj broja za hitne intervencije – Emil Tedeschi (27), “sin poznatog istoimenog poduzetnika” – lažno predstavio, tj. da nije premijerov tjelohranitelj, mada je tvrdio da jest. O tome se u novinama precizno očitovala i Policijska uprava primorsko-goranska: “Provjerama je utvrđeno da je riječ o 27-godišnjaku koji ne obavlja poslove od državne važnosti, a zbog kojeg je trajekt kasnio s isplovljavanjem. Prijavljen je za prekršaj lažnog predstavljanja u pogledu službene dužnosti ili društvene funkcije prema članku 10. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.” Prema spomenutom zakonskom paragrafu, prekršitelju prijeti novčana globa ili kazna do trideset dana zatvora, o čemu će odlučivati Općinski sud u Crikvenici.

Mazohistički sam iščitao desetke varijacija gornje vijesti i uvjerio se da su sve aromatizirane na isti način: akcent je stavljen na bahatost pripadnika “zlatne mladeži”, novinari nisu štedjeli na izrazima zgražanja kod opisa ponašanja Emila Tedeschija (27), činjenica da je “sin poznatog istoimenog poduzetnika” izmamila je dodatni sloj žurnalističke zlobe, naglašena je i klasna i odgojna razlika između počinioca nedjela i “običnih građana”, koji kad zakasne na trajekt “obično pričekaju idući”, dok mladom bogatašu ne pada na pamet prikloniti se tim pitomim građanskim običajima, nego bezobzirno krši vozni red i mir… No ni u jednom od tih napisa – ali baš ni u jednom! – nije otvoreno pitanje koje mi se čini naprosto neizbježnim:

Zašto je, do đavola, trajekt zaustavljen?

Odnosno:

Zašto je isplovljavanje trajekta stopirano i uz punu vjeru da to traži “osiguranje premijera”?

Odnosno:

Who the fuck is Andrej Plenković, plus njegovo osiguranje, da se na jedan poziv promptno poremeti vozni red i mir, da trajekt kasni, a putnici koji su platili karte moraju čekati dok dotični ne pristignu i ukrcaju se?

Stvar je, naime, savršeno jasna: da broj 112 nije okrenuo Emil Tedeschi (27) i lažno se predstavio, nego neka stvarna osoba iz stvarnog osiguranja stvarnoga predsjednika Vlade, i da je potom trajekt pun putnika čekao da se u luci pojave premijer i njegova lična garda, to bi za policiju, za personal Civilne zaštite i za hrvatske novinare bilo sasvim u redu. Ne bi izniknula vijest u novinama. Ne bi bilo materijala za skandaliziranje javnosti.

Moja bolesna mašta, međutim, u stanju je razgovor na liniji 112 odvesti u sasvim drugom smjeru. “Dobar dan, ja sam iz premijerova osiguranja. Nećemo stići na trajekt koji uskoro treba poći iz Valbiske. Zadržite ga u luci dok ne dođemo.” “A što je gospodinu premijeru? Ima srčani udar, pa mora u najbližu bolnicu?” “Ne…” “Onda moždani? Napad slijepog crijeva?” “Ne, ne…” “Da nije slomio ključnu kost? Ili mu je neki kamen pao sa srca i zgnječio slezenu?” “Ama ne, ništa slično…” “Pa što je onda?” “Dovoljno je da znate da sam ja iz premijerova osiguranja i da nas trajekt svakako treba sačekati.” “U tom slučaju, gospodine, lijepo vas molim da nam se skinete s kur… s vrata!”

Takva diskusija na liniji 112, kao što svi znaju, u Hrvatskoj nije moguća. Ona nadilazi čak i mogućnosti mašte prosječnoga građanina. U stanju ju je proizvesti tek perverzna imaginacija kakvom raspolaže ovaj potpisnik, i to da bi ilustrirao tezu – inače posve banalnu – kako stvarni skandal u ovoj jadransko-transportnoj dogodovštini ne leži u lažnome predstavljanju, nego u tome što bi trajekt bio zaustavljen i da je predstavljanje bilo istinito.

Drugim riječima: plovilo koje saobraća na relaciji Valbiska – Merag tog 13. svibnja nije kasnilo zbog Emila Tedeschija (27), već zbog sustava koji bez kriterija, bez mjere i bez pogovora privilegira političke vlastodršce i nadređuje ih “običnim građanima”, onima što uredno kupuju putne karte i kad zakasne na trajekt “obično pričekaju idući”. Sam Emil Tedeschi (27), makar sa sumnjivim motivima, taj je sustav i njegovu koruptivnu suštinu sasvim zgodno ogolio. Nehotično ali efikasno.

Istina koja je uz pomoć jedne laži isplivala na površinu (morska metafora je iznuđena temom), ipak nikoga ne uznemirava, najmanje nadrkane novinske izvjestitelje. Konstantno protežiranje vladajuće političke kaste pretvorilo se u do te mjere izlizanu rutinu da ga više nitko ne primjećuje, a kamoli da ga smatra odurnim i neprihvatljivim.

To je, kako god okreneš, dosta neobično. Jer Emil Tedeschi (27) možda jest bahati guzonja, ali mnogo manji od onoga čiji je identitet preuzeo da bi se nakratko okoristio njegovim beneficijama, jer je bahatost potonjega podržana i od državnog aparata i od društvene prakse. Uostalom, čak i kad laže da je pripadnik premijerova osiguranja, izgrednik laže neusporedivo manje od samog premijera, koji to čini čim zine, a ne tek da bi se dokopao prijevoza.

Za razliku od klasno tankoćutnih kolega koji refleksno uključuju kritičke senzore pri susretu s tajkunskim podmlatkom – ali zato uz “poslove od državne važnosti” nikada ne stavljaju znak pitanja – mišljenja sam da Emil Tedeschi (27), iako ni u primisli nije imao subverzivnu namjeru, umjesto osude zaslužuje stanovitu društvenu zahvalnost. Da sam na mjestu službenoga lica u Općinskom sudu u Crikvenici, recimo, umjesto globe bih mu razrezao novčanu nagradu ili besplatno ljetovanje u trajanju do trideset dana. Na nesreću, mene se ne pita, te će lažni član osiguranja, prilično opsceno, biti sankcioniran zbog zloupotrebe mehanizma koji opslužuje zloupotrebu političke moći.

Majska scena na otočkome pristaništu, s osobljem Civilne zaštite za hitne intervencije, s revnom policijom, zbunjenom brodskom posadom i nemoćnim putnicima utoliko dostojno ilustrira današnju Hrvatsku, uključujući medijske snage koje nepogrešivo upiru prstom u pogrešnu od devijacija. Prizor poručuje da svi moramo ustuknuti kada nositelji “poslova od državne važnosti” nadiru u našu svakodnevicu i izuzimaju se od pravila koja važe za ostale. Poznato je da garnitura mamlaza u bijelim košuljama i crnim limuzinama blista u punome sjaju tek pod rotacijskom rasvjetom.

Od ostatka populacije traži se bespogovorno razumijevanje za takvo stanje stvari. Servilnost nije privilegija odabranih, već općedruštvena obaveza. Državne službe brinu da se dužnosti regularno ispunjavaju. O tome sve znaju putnici koji su kupili karte i tupo čekali da se na trajektu, umjesto dosjetljivog mangupa (27), ukažu vršitelji “poslova od državne važnosti”. Ako im je padao mrak na oči, to je zato što su protiv svoje volje ugurani u premijerov šupak.

(Portal Novosti, foto: Gradska TV Podgorica)