Skip to main content

VIKTOR IVANČIĆ: Europa do zadnje laži

Stav 08. jul 2022.
4 min čitanja

"Zaštita ljudskih prava? To je, reklo bi se, ideal kojim se kurčiš sve dok se ne poturčiš"

U prvome romanu slavne trilogije Millennium Stiega Larssona (“Muškarci koji mrze žene”) glavni junak Mikael Blomkvist, nepotkupljivi i istinoljubivi novinar, kroz petstotinjak stranica se zlopati i probija do mračne tajne, da bi je na kraju otkrio, raskrinkavši serijskog ubojicu žena, pripadnika bogate i ugledne švedske obitelji. Samo što to nije kraj: kraj je kada novinar, za kojeg na početku romana saznajemo kako je spreman iznijeti istinu na vidjelo čak i po cijenu zatvorske kazne, odluči da svoje otkriće – ne objavi.

Bio je to, naime, uvjet da industrijalac Henrik Vanger, prototip “dobrog kapitalista”, inače bliski rođak ubojice, otkupi dionice časopisa Millennium i spasi ga od propasti, jamčeći novinarima “punu nezavisnost” i “uređivačku autonomiju”, razumije se. Napokon, pravda je zadovoljena: u spektakularnoj završnici zločinac je ubijen, žrtve su ionako mrtve, a nedostatak informacija o tome tko je i kako ubio nesretne žene njihovoj će rodbini biti kompenziran putem tajne financijske pomoći.

Larsson se dobro potrudio da, u okolnostima kakve je zadao, takav rasplet predstavi najracionalnijim. “Dobri kapitalist” – riješen da spasi i obiteljsku čast, i privatnost silovane nećakinje, i perspektivu nezavisnog novinarstva – jedina je preostala šansa za preživljavanje slobodnoga medija. No ta sloboda izrasta nad cenzurom grandioznih razmjera i etičkom provalijom koju ona podrazumijeva. Novinar je prinuđen zgaziti temeljno načelo svoje profesije da bi spasio svoju profesiju, pa onda i njena načela. Radi višega cilja žrtvovan je niži. Neugodna istina treba biti zatajena da bi posao otkrivanja neugodnih istina, krucijalan za opstanak demokratskog društva, imao budućnost.

Čovjek se može upitati zbog čega autor romana, kada je već zdušno hrlio prema sladunjavome hepiendu, nije tu stvar dodatno zaoštrio, tako da na ponudu simpatična industrijalca novinar odgovori kategoričnim “odjebi”, a zatim objavi krvavu obiteljsku tajnu, sa svim nastranim potankostima, i osudi vlastiti časopis na propast. Da se, dakle, bori do poraza, a ne do prodaje. To bi, uostalom, nešto više pristajalo romanesknoj skici njegova karaktera od patetičnih zdvajanja na završnim stranicama djela. Zašto to Larsson nije učinio?

Odgovor bi, napustimo li klizavi teritorij stvaralačke mašte, morao uključiti i prozaični autorski problem: ako, naime, više nema Millenniuma, nema ni drugoga nastavka trilogije, ni trećeg… nema planirane (i već napisane) robe za tržište. Gledano iz te perspektive, proždrljivost kapitalističke dinamike takva je da joj nitko ne izmiče, u stanju je sažvakati ne samo glavnoga junaka, nego i njegova pisca, inače uvjerenog ljevičara.

Na konferenciji za štampu održanoj prije neki dan švedska premijerka Magdalena Andersson doimala se kao da je ošamućena blomkvistovskom srcedrapateljnom dilemom. Cijelim svojim istupom i cijelom svojom pojavom, uključujući pogled upućen u prazno, emitirala je poruku: ako i žrtvujemo ideju o zaštiti ljudskih prava, to će biti zbog spasa ideje o zaštiti ljudskih prava.

Nasrtljivim novinarima odbila je demantirati izjavu turskog predsjednika Erdogana da je njena vlada, nastojeći ukloniti blokadu ulasku Švedske u NATO savez, obećala Turskoj izručiti sedamdeset i troje kurdskih “terorista”. Zbog boljih diplomatskih običaja, rekla je, prisiljena je suzdržati se iznošenja detalja iz pregovora. “U svim izručenjima nastavljamo slijediti švedsko i međunarodno pravo i, naravno, Europsku konvenciju o izručenju”, dodala je. Svejedno, činilo se da govornica s koje se obraćala novinarima nije u razini tla, već je uzdignuta na grobnicu potrošenih ideala.

Opći je utisak, naime, da će se “teroristi” ubuduće u Švedskoj definirati po turskim, a ne po švedskim kriterijima – tj. da će se demokracija povinovati mjerilima autokracije – mada su i švedski kriteriji, ovisno o zahtjevima moćnih zapadnih saveznika, dosad bili začuđujuće elastični (o čemu bi štošta imao reći utamničeni osnivač WikiLeaksa). Kako će se naposljetku razriješiti diplomatsko natezanje oko švedskog i finskog članstva u organizaciji koja zavodi globalnu vojnu hegemoniju, tek ćemo vidjeti, no već sada je, sudeći po izboru jestiva na pregovaračkom stolu, barem jedna stvar jasna: dok se od zemalja kandidatkinja za prijem u Europsku uniju traži da (makar formalno) udovolje demokratskim standardima, od onih koje žele ući u NATO zahtijeva se (čak i formalno) prilagodba despocijskim normama.

Što je to u kardinalnom nesporazumu s proklamiranim “vrijednostima” o kojima rečena organizacija tobože skrbi, manje je bitno od činjenice da su same proklamacije odavno pretvorene u karikature, relativizirane do mjere da ih je moguće udomiti jedino na smetlištu, a prije svih one što su ispisane na zastavi trajno natoizirane Europe. Radi se tek o neželjenim prodorima realnosti u javnu sferu, gdje se uz usrdnu medijsku poslugu odvija neprekidni ples pod maskama, u okolnostima kada liberalno-demokratski zapad ostaje bez repromaterijala kojim će kamuflirati svoju totalitarnu dušu.

To će reći da se ubrzava prostituiranje neprikosnovenog. Kada prevlada princip da sve ima svoju cijenu, dionice svetinja najbrže padaju na burzi. Za promjenu, bilo bi lijepo da se prestane s pjevanim misama.

U Švedskoj, biseru europske demokracije, “teroristi” su bivali locirani i po američkim parametrima, koji se osim po ideološkim afinitetima ne razlikuju od turskih, te je upravo tamošnja državna administracija pokrenula nečuveni progon Juliana Assangea, pakirajući mu lažnu optužbu za silovanje. Čovjek koji je objavio tajne dokumente o ratnim zločinima – koji se dakle drznuo iznijeti na svjetlo dana mučnu istinu o metodama zaštite “naših vrijednosti” – danas čami u zatvoru, čekajući sudsku farsu koja će mu osigurati doživotnu robiju. Da je živ, sam Staljin bi sa zavišću promatrao sibirsku hladnoću pravosudnih procedura u zemljama takozvanoga slobodnog svijeta.

“Slučaj Assange”, kao i činjenica da, recimo, Edward Snowden ne može naći sklonište ni u jednoj od zemalja gdje “liberalne slobode” uživaju biblijski status, samo potvrđuju utisak da današnja Europa postaje represivno-politička ispostava strahovlade sa sjedištem u Washingtonu, garnizon na periferiji. Tamo je pak dobro poznato da se preko istine stiže u tamnicu i da je razlika između nepotkupljiva novinarstva i neprijateljske špijunaže ukinuta.

U isto vrijeme, međutim, stalnim se ritualima pokušava održati na životu europska sekularna religija, s prodemokratskom frazeologijom, s himničkim napjevima o kultu ljudskih prava, s prvosvećenicima koje više nitko ne bira, niti im broji količinu nula u mjesečnim dohocima. U tim inscenacijama od prevelike se upotrebe potpuno izlizala stilska figura u kojoj spas demokracije služi kao izgovor za njeno storniranje.

Više se nitko ne čudi kada se Muhamedou Slahiju, koji je nevin proveo desetljeće i pol u zatvoru u Guantanamu, “zbog sigurnosnih razloga” zabrani ulazak u Hrvatsku. Ili kad oligarhijska uprava širom otvori vrata Europske unije Ukrajini baš u trenutku kada ta zemlja zakonom zabranjuje konzumaciju ruske umjetnosti. Što je, u kontekstu epske bitke protiv ruske imperijalne pošasti, možda sasvim u redu, ali uz uvjet da se odbaci europska demokratska laž i da se katalog uzvišenih “vrijednosti” zbog kojih cijela konstrukcija navodno postoji stavi izvan snage.

No “dobri kapitalist” Vanger, čuvar europskih materijalnih i duhovnih resursa, uvijek u pričuvi ima više klišeja kojima će iznuditi blomkvistovsko samoopravdanje. Švedska je premijerka upućena u tu problematiku. Zaštita ljudskih prava? To je, reklo bi se, ideal kojim se kurčiš sve dok se ne poturčiš. A to se dogodilo mnogo prije nego što se Erdogan javio za riječ.

(Portal Novosti, foto: Gradska TV Podgorica)