"Kada studenti poručuju tzv. predsedniku: 'Niko te ništa nije pitao!', oni staju na put uzurpaciji"

Savetodavni referendum je mala režimska podlost, kojom se žele postići tri cilja: prvi je da se preusmeri pažnja javnosti sa studentskog bunta, pošto režim ne zna šta da radi sa studentima, drugi je da se sa ekrana skine slika Kurtijevog trijumfa, a Vučić spasi muke i dodatnog poniženja, treći je da preko referenduma ojača lična vlast i zemlja uvede u diktaturu.
Postoji u neustavnoj ideji savetodavnog referenduma i nešto dobro – njome se, bez ikakvog uvijanja, šalje poruka da režimu srce nije u evropskoj demokratiji i racionalnoj proceduri, nego u istočnjačkoj despotiji i samovolji. Ta je poruka upućena nama – i to je ono što je dobro – i samo od nas zavisi gde ćemo završiti.
Ako treba da naglasim, onda, hajde: Odgovor na pitanje o našoj konačnoj političkoj destinaciji ne zavisi studenata, ne zavisi ni od prosvetara, ni od advokata – koji su juče doneli odluku o stupanju u jednonedeljni štrajk – ni od seljaka, niti od bilo kog drugog socijalnog sloja. Odgovor na to pitanje zavisi isključivo od nas. Od svakoga od nas pojedinačno. On zavisi od toga kako vidimo sebe, kakvi želimo da budemo, čemu težimo, čemu se nadamo i od toga šta (treba da) činimo.
Ako neko u ovome prepoznaje Kanta, u redu. Tu je. Kant je verovao da je svako od nas odgovoran za sebe i društvo u kome živi, da svako od nas može da se služi svojim razumom i da mu za to nisu potrebne nikakve vođe i tutori, da je u moći pojedinca da svet u kome živi učini i boljim, i pravednijim.
Kada izlazimo na trg, kada stajemo na raskrsnicu, kada idemo u protestnu šetnju mi iskazujemo želju za boljim i pravednijim svetom. Zahtevamo slobodu, pravdu i vladu vezanu ustavom i zakonima. A pošto smo rođeni kao slobodni i razumni, zahtevamo i republiku.
U tom zahtevu Kant je naš saveznik i savremenik. I mi, kao i on, preferiramo republikansku vladu, jer ona počiva na našem pristanku, pa mi kao građani, kao suvereni pojedinci, možemo uvek, kada procenimo da su vlada i parlament izašli izvan dopuštenog okvira, da im osporavamo pravo egzekutive, odnosno legislative.
Kada studenti poručuju tzv. predsedniku: Niko te ništa nije pitao! oni staju na put uzurpaciji i vraćaju Vučića na ustavna podešavanja. Oni, jednostavno, ne žele da žive u režimu u kome je republici namenjena sudbina psa na cesti, a celokupna je moć personalizovana i skoncentrisana u rukama čoveka koji prezire ustav.
Napokon, kada tzv. predsednik i njegovi adlatusi nude neustavne predloge, na građanima je da takve predloge odbace, a dotičnima prepuste da u javnosti posao vlastite delegitimizacije veoma revnosno obave sami.
(Autonomija)