Skip to main content

TAMARA KALITERNA: Dva nišana u dva antifašizma

Autonomija 18. мај 2010.
5 min čitanja

Zbog Dana pobede nad fašizmom i Dana Evrope premijer Srbije Mirko Cvetković upriličio je u baroknoj sali Generalštaba Vojske Srbije, izgrađenog parama svih naroda i narodnosti SFRJ prijem, pucalo se počasno iz artiljerijskih oruđa, odneti su venci na spomenike Neznanom junaku, sovjetskom vojniku, sovjetskim veteranima i na Groblje oslobodilaca Beograda. Tokom akcije „I mi smo Evropa“ Socijaldemokratske unije koja ima jednog poslanika u parlamentu, grupa mladića je šutirala štand stranke i srušila ga uz komentare – „ustaše”, „ustaše”.

Južnije, u Nišu su krečili grafite sa fašističkim simbolima, a na Trgu partizana u Užicu izveden je antifašistički performans. Sa tog trga je avgusta 1991. oteran Tito u šinjelu, visok 4,75 metara.

Godinu dana kasnije na Ravnoj gori je podignut spomenik Draži Mihailoviću. Oko njega je 9. maja 2010. oko 5.000 ljudi slavilo 65 godina od pobede nad fašizmom. Tata četnik stavio je na krkače sina, „crnokošuljaši“ su istakli kame ili Ratka Mladića na majicama, neki su izneli donji veš na prodaju. Bilo je mnogo četničkih vojvoda, onih sa potvrdama od vladike ili patrijarha, povremene pucnjave, polivanja pivom članova Republičke asocijacije za negovanje tradicija Ravnogorskog pokreta pred razdrljenim striptizetama.

Skupština Srbije je 2004. izjednačila nosioce Hitlerovog Gvozdenog krsta i Ordena narodnog heroja. Jedinstvena u Evropi po tome što tvrdi da je imala dva antifašistička pokreta, Srbija je Dan pobede nad fašizmom uveličala i time što su naočare i naliv pero Mihailovića postali deo stalne postavke Vojnog muzeja. Oba lična predmeta asociraju na bezazlenog intelektualca. „Pogubne greške poput onih iz Drugog svetskog rata više ne smeju da se ponove”, naredio je ministar odbrane Srbije Dragan Šutanovac razgledavajući novu muzejsku postavku.

U Vojnom muzeju više nema šehidskih nišana iz 15. i 16. veka, jer su u aprilu 2004. macolom službeno raskomadani. Tada je za Vojni muzej bila nadležna Uprava za moral Vojske SCG. Predsjedništvo BiH je potraživalo ove delove svog kulturnog nasleđa za Zimske olimpijske igre 1984. godine, ali ih ondašnje rukovodstvo Vojnog muzeja nije ustupilo zbog njihove velike vrednosti.

Prvog radnog dana posle Dana pobede saopšteno je da je pronađena još jedna masovna grobnica kod Raške na jugu Srbije. Mrtvi su zabetonirani ispod parkinga i u temelje preduzeća Kosmet put. Tu je po drugi put sahranjeno između 250 i 400 ljudi. Od oktobra 2000. ovo je šesta otkrivena grobnica kosovskih Albanaca na teritoriji uže Srbije.

„Izvršen je pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom nacijom”, opominjao je Dimitrije Tucović 1914. godine u spisu „Srbija i Albanija”. Tucović je pisao o zločinima nad Albancima tokom balkanskih ratova: „Arbanaska sela, iz kojih su muški blagovremeno izbegli, behu pretvorena u zgarišta. To behu u isto vreme varvarski krematorijumi u kojima je sagorelo stotinama živih žena i dece”, pisao je jedan od osnivača Srpske socijaldemokratske partije.

Na cvetnoj rondeli na beogradskom Trgu Dimitrija Tucovića tik do spomenika socijaldemokrati ima mesta za grafit u slavu Vojislava Šešelja. Trg Tucovića je najprometniji trg u gradu. Šešelj u Hagu čeka presudu za zločine nad „nesrbima”. Njegova Srpska radikalna stranka organizovala je paravojnu formaciju Beli orlovi, takođe poznatu kao Šešeljevci, Četnici ili Osvetnici. Njeni pripadnici su pred Međunarodnim sudom za ratne zločine osuđeni na najteže kazne – najveća dosuđena je doživotni, a najniža 15-godišnji zatvor. Ustav Srbije iz 2006. zabranjuje paravojna udruženja. Beli orlovi su nadimak fudbalske reprezentacije Srbije. Reprezentacija igra u crvenim dresovima. Na fudbalskim tribinama se i sada vide transparenti „Dogodine u Kninu” i „Nož, žica, Srebrenica”.

Dve najuticajnije televizije Srbije, obe sa nacionalnom frekvencijom su za Dan pobede nad fašizmom u najuticajniju informativnu emisiju pozvale kao sagovornike ljude koji proslavljaju Ravnu goru. Najgledaniji talk show u svojedobno antimiloševićevskoj medijskoj kući TV B92 bio je slavljeničke večeri posvećen borbi protiv pušenja. Dan borbe protiv duvanskog dima je 22 dana kasnije.

Za vest da je u Velikom parku u Sarajevu tog dana postavljen postament sa imenima dece ubijene u opkoljenom gradu od 1992. do 1995. u medijima Srbije nije bilo mesta. Postament sadrži imena 521 ubijenog djeteta. Čeka se još 800 imena.

TV koja je nacionalni servis emitovala je za praznike red serije „Crveno i crno”, red filmova „Neretva” i „Sutjeska”. Serija „Crveno i crno”, čiji je koproducent Radio-televizija Srbije prvi puta je emitovana 2006. U seriji se raspravlja da li je Tito bio terorista ili oslobodilac, prosvećeni monarh, bonvivan, lovac, poslednji Habzburg, rođeni makijavelista ili obožavani diktator.

Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske barem je početkom maja zatražio prestanak emitovanja serije „Tito” na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT). Savez smatra da je serija „puna lažnih uvreda usmjerenih na oslobodilačku borbu u Drugom svjetskom ratu koja nas je svrstala među zemlje pobjednice”.

U seriji se poraženi ustaše i domobrani nazivaju Hrvatskom vojskom. Nepažnjom, pismo je adresirano i na premijerku Jadranku Kosor koja je dan nakon proslave antifašizma odala počast stradalima na austrijskom Blajburškom polju. I ona je, poput zastupnika nepušača u Srbiji uranila. Na Blajburškom polju se 15. maja 1945. britanskoj vojsci predalo oko 95.000 ustaša, četnika, domobrana i neutvrđen broj civila. Britanci su ih izručili partizanskoj vojsci. Protivno naređenjima Tita i Vrhovnog štaba nepoznat broj zarobljenika je streljan pod optužbom da su izdajnici i saradnici neprijatelja. (Navedeno prema Sabrina P. Ramet, Davorka Matić; Democratic transition in Croatia: value transformation, education & media; 2007, Texas A&M University Press; strana 274)

U hrvatskoj seriji „Tito” glavni sagovornik je Beograđanin Pero Simić, autor sedam knjiga o Titovim noćivanjima na brodu „Galeb”, njegovim životnim saputnicama, zašto je imao 15 rođendana, zbog čega je „plavi voz” napravio od vagona nemačkog cara Vilhelma Drugog i o Titovom “ličnom dosijeu koji je sedam decenija strogo čuvan u Staljinovom arhivu u Moskvi”.

Simić je bio predsednik Saveza socijalističke omladine Srbije, a za vladavine Slobodana Miloševića direktor i glavni urednik Večernjih novosti, za koje i dan danas Srbija ima četiri regiona: Vojvodinu, centralnu Srbiju, Republiku Srpsku i Crnu Goru.

Jedno od dva mesta u Beogradu gde se 9. maja neformalno slavio antifašizam su Topovske šupe, jedan od dva beogradska konc-logora. Logorom su upravljali Nemci uz pomoć vlade Milana Nedića. Za četiri meseca u ovom logoru, koji je jedini u Evropi patentirao naziv „jevrejski” ubijeno je više od 5.000 ljudi.

Beograd je patentirao i pokretnu gasnu komoru, kamion „dušegupku”, u kojem su Jevreji iz drugog konc-logora, sa Sajmišta gušeni do mesta gde su ih čekale razjapljene rake. U junu 1942. raportiralo se u Berlin: Serbien ist Judenfrei. Beč, u koji su nemački vojnici umarširali marta 1938. sačuvao je svoje Jevreje do oktobra 1942. a Berlin do maja 1943.

U Topovskim šupama je 20-ak ljudi, uglavnom žena, tražilo da se Haškom tribunalu izruče Mladić i Goran Hadžić, da se zabrane sve publikacije koje podstiču mržnju i netrpeljivost, a da država Srbija kazni poricanje holokausta.

Savez jevrejskih opština je za deset postmiloševićevih godina podneo 36 tužbi i krivičnih prijava zbog širenja antisemitizma ali nijedna nije procesuirana, a neki postupci su obustavljeni. Savez je u februaru prošle godine upozorio i predsednika Srbije Borisa Tadića da se slobodno prodaje više od 100 naslova antisemitske literature.

U Aranđelovcu postoji ulica Milana Nedića. Nedić je i u knjizi „Sto najznamenitijih Srba”, koja se pojavila 1993. godine u izboru SANU. Nedićeva fotografija je 2006. – iste godine kada je obeleženo stratište Topovske šupe, ukrasila zgradu Vlade Srbije. Nedić se smeškao sa zidova Vlade tri godine. U Smederevu godinama insistiraju da jedan trg dobije ime po Dimitriju Ljotiću, osnivaču pokreta Zbor, najaktivnijoj kolaboracionističkoj organizaciji tokom nacističke okupacije Srbije.

Objavljeno u crnogorskom nedeljniku Monitor 14.05.2010.