„Treći put u ovom veku srpski narod je na životnom raskršću. Ako pogrešimo i danas, čitavo stoleće istorijskog bivstvovanja, a to znači četiri strahotna rata i jedna revolucija, biće stoleće našeg nacionalnog, društvenog i civilizacijskog poraza. Narod koji u ovoj epohi izgubi vek u svoj razvoju, izgubio ga je zasvagda“, reči su Dobrice Ćosića u januaru ove godine (1991.) u Kruševcu kulturnim i javnim radnicima nakon dve decenije odsustva iz rodnog okruga.
Odbijajući u novembru 1990. mogućnost kandidature za predsednika Srbije, zadržao je odstupnicu: „Ako bi došlo do građanskog ili verskog rata, prihvatio bih sudbinu koja mi je predodređena“.
Nije osporavao, kao ni za Memorandum SANU, da je bio među inicijatorima formiranja Srpskog nacionalnog saveta (SNS)¹, iako su mu i Vuk Drašković i Zoran Đinđić osporili pravo da, zbog srodnosti sa strankom na vlasti, bude njegov predsednik. Aprila ove godine odbio je da primi obnovljenu nagradu Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu, dodeljenu romanu „Vernik“. Pozivajući se na protekle dve decenije, Ćosić je ovu nagradu okvalifikovao „moralno-politički obeščašćenom“. „Moja partija ste vi, moji čitaoci. Pripadam samo vama“, uveravao je nedelju dana ranije na književnoj večeri u Vranju.
Prema tumačenju Amfilohija Radovića, mitropolita crnogorsko-primorskog, a „imajući“ u vidu tragično iskustvo našeg naroda sa ostvarivanjem jugoslovenskog sna, jedan od glavnih zadataka SNS je postepeno i mudro oblikovanje države sjedinjenih srpskih zemalja i time ostvarivanje one ideje čiji su zagovornici bili sveti Petar Cetinjski, vožd Karađorđe, Njegoš i drugi.
U članu 6. Nacrta deklaracije o srpskom nacionalnom jedinstvu, programu SNS, kaže se: „Ako Jugoslavija kao savezna država nije prihvatljiva za druge jugoslovenske narode, jedinstvo srpskog naroda biće osnova političkog zahteva da srpski narod živi u jednoj državi“. Ovaj nacrt iz aprila 1991. duhovnik Radović nije aminovao. Za inicijaciju su zaduženi Garašanin stariji pre vek i po i Radovan Karadžić pre dvadesetak dana. Garašanin piše: „Ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobitno u Bosni preobražavati počelo, da se to preobraženje tako čini kako bi ono samo služilo kao priugotovlenije za ono opšte sojedinjenje sviju Srba i provincija ujedno, kojim jedinim načinom može se računati na postiženje one velike cjeli i onog interesa koji je svima ovim Srbima jednak. Jer ovde Srbiju samo zato napred stavljam što ona jedina može tu stvar priugotevljavati i dužna je neprestano negovati do vremena koje će doneti izvršenje ovog plana i koje vreme da bi sazrelo Srbija će na tome raditi“.
U Kruševcu, Ćosić ne spominje Garašanina iz 1844, ali kaže: „Srbija nema razloga i pravo da sprečava Hrvate i Slovence da se otcepe i stvore samostalne države, ali samo na svojim etničkim teritorijama. Ako to čine aneksijom srpskih etničkih teritorija, biće zavojevači i izazivači rata. Srpski narod danas ima sve razloge da živi u jednoj državi“.
Jovan Rašković, za Ćosića „najznačajnija ličnost srpskog naroda van Republike Srbije“, reći će za najznačajniju ličnost u Republici Srbiji: „Slobodan Milošević je političko čedo Ćosića“. Ćosić, akademik koga od njegovih beogradskih dana zovu „Gedža“, pesnik predratnog i posleratnog Belog dvora, pisac školske lektire na početku, autor koji je pristupnu besedu u SANU objavio u tehnici samizdat, dvorjanin opozicije, opozicija opozicije, opozicija Ćosiću. Kako inače razumeti tezu iz teksta „Tradicija i savremenost“ 1971. godine:
„Najobilnija argumentacija protiv demokratskog socijalizma i jugoslovenstva, koja je uz to izrazito i u celini i antisrpska, zasniva se upravo na ’istorijskom nasleđu’, ’istorijskom kontinuitetu’, ’istorijskom pravu’, dakle na onoj nacionalnoj tradiciji za koju se široko i mnogo naivno verovalo da se politički okončavala AVNOJ-em i 1945. i 1948. Ako bi se na razbuktane nacionalne mržnje i osvete u ime ’istorijskog’ i ’državnog prava’ odgovaralo i ’istorijskim totalitetom’ na primer i srpskog naroda, nije potrebna mašta da se predvide ishodi“.
„Istorija nas čini otpadnicima i izdajnicima. Nemoćni smo pred njom čim je ne sledimo, čim joj se isprečimo. Istorija je zver“, kaže „Otpadnik“, objavljen 1987. godine, zapamćene i po 8. sednici CK SKS.
Od 1939. skojevac Ćosić uživljavao se u ulogu subjekta, predikata i objekta istorije. Politički komesar Rasinskog partizanskog odreda, nesuđeni poljoprivredni tehničar, objavio je prvi roman na Dan ustanka naroda Srbije 1951. Do 1963. „Daleko je sunce“ prodavalo se tempom „po jedno izdanje godišnje“, verifikovano je i Sedmojulskom nagradom. U pogovoru knjige pisac objašnjava: „Ako mi je nešto bilo i neuverljivo i neshvatljivo u politici i idejama, strategiji i taktici KP, ubeđivao sam sebe – kad genijalni Lenjin i Staljin to tvrde i u to veruju, kako ja u to smem da posumnjam. Revolucionarna disciplina bila je za mene stvar savesti, prostor čovekove afirmacije, moć izabranih“.
Pisac pogovora i pisac knjige su u istom rovu. To će u romanu potvrditi školski drug partizanskog komandanta Pavla, slučajno Vasić, slučajno četnički poručnik, slučajno član Srpskog kulturnog kluba. Vasić: „Ja nisam izdajnik. Ja se borim za svoju otadžbinu, a ti nemaš otadžbinu. Tvoja otadžbina je boljševički SSSR. Ja sam nacionalista, borim se za Srbiju, svog kralja, a ti ubijaš Srbe za nekakvog Tita i Staljina. Izdajnik si ti, a ne ja“. Pavle: „Prezirem te“.
Zarobljeni, streljani četnički poručnik i proslavljeni partizanski komandant izmenjali su rovove posle pola veka. Politički komesar je nakon 50 godina utvrdio da je njegov vrhovni komandant, koga je 1961. počastvovan pratio dva meseca na turneji po Africi, „despot, birokrata i staljinista“, a pred put je Tito bio „dični Hrvat koji je krupnim korakom stupio u istoriju Balkana i Evrope“, veći od svih dotadašnjih „vođa, vojskovođa i političara“.
„Srpski narod ne može da prihvati konfederaciju sadašnjih republika, jer njihove granice nisu legitimne. Propašću titoizma te granice gube istorijsku zasnovanost. Ne može se srušiti društveni poredak koji je stvorila KP a da se ne sruši i njegova osnova – AVNOJ-evske granice“, reći će Ćosić daleko, a blizu Knina, Pakraca, Plitvica, Bosanske krajine…
Ćosić, odlikovan i Ordenom bratstva i jedinstva, internacionalistički šinjel je prvi puta otkopčao 1968. za govornicom CK SK Srbije: „Slovenija i Hrvatska su antisrpski raspoložene… U kosovsko-metohijskim uslovima moguća su danas samo dva oblika državnosti, albanski i jugoslovenski, odnosno ili jedan ili drugi. Kombinacija oba nije moguća… Prećutano je postojanje i delovanje vojvođanskog birokratskog autonomaštva, u stvari jednog retrogradnog partikularizma“.
Od 1943. godine agitpropovac, tužilac i branilac u istom liku, pristupajući književnim besmrtnicima u SANU 1978. optužio je sebe pred istorijom: „Na potištenost me primorava činjenica – pa kakav smo mi to narod, kakvi smo mi to ljudi koji u ratovima toliko ginu za slobodu da samim pobedama ostanu bez nje? Kako nam to neko među nama, neko u kući, otme ono što nam na bojištu nije mogao da otme mnogostruko jači neprijatelj?“
Dok je od 1968. do 1987. Ćosić bio na srpskom indeksu zabranjenih knjiga (prema vlastitom priznanju), a dobrodošao u republikama koje su bile na drugačijoj strani od njegovog sveta, kao na primer u Slovenj Gradecu 1985. gde mu je posle mnogo godina omogućen prvi nastup na nekoj javnoj tribini u Jugoslaviji, a odabrana dela mu objavljivali riječki „Otokar Keršovani“ i „Cankarjeva založba“, Ćosić će pokazati da zna ceniti domaćine: „Ako pisac može i želi da se bori protiv rata, protiv opšteg genocida koji preti našoj budućnosti, biće ubedljiv samo kad se bori protiv šovinizma, te agresivnih i hegemonističkih tendencija u sopstvenoj naciji… Pisac kao umetnički stvaralac ne može biti ideolog, ni vojnik bilo koje ideologije, armije, čak ni vojnik vlastite zemlje; zbog toga pisac ne može biti sveštenik nijedne crkve; svoju istinu ne mora žrtvovati ni naciji, ni zemlji, ni bogu“.
Balzaka (Balzac) su savremenici jedno vreme više cenili kao istoričara nego kao umetnika. Balzakova veličina oblikovala je književnu istoriju Francuske i sveta. U 1989. Ćosić se vratio agitpropu: „Milošević je nesumnjivo najpopularnija ličnost koju je srpski narod imao u 20. veku. Ne boji se opozicije i dao joj je mogućnost da ruši titoizam“. Kada se posle „dve decenije ćutanja ljubazno odazvao molbi ‘Politike’ i ‘Politike ekspres’ i iskazao razmišljanja o budućem ustavu Srbije, referendumu i tezama koje osporavaju njegov legitimitet”, Ćosić je odsečno u julu 1990. razrešio čvor „da li najpre ustav ili izbori“: „Za demokratsku budućnost Srbije u ovom istorijskom trenutku mnogo je važniji sadržaj ili kvalitet predloženog ustava od adekvatne demokratske procedure. Glasam – odmah ustav, pa izbori“. Pisac koji sam za pisce u novembru 1990, kaže da „moraju biti opozicija vlasti“, upitao se glasno: „Može se postaviti pitanje legitimnosti stranačkih vođa da osporavaju legitimnost referenduma. Na kojim su stranačkim izborima oni demokratskim putem dobili pravo da zastupaju svoje pristalice u ovim sudbonosnim danima srpskog naroda?“ Prvi višestranački izbori bili su u Srbiji u decembru 1990.
Bilo je kako je hteo Ćosić.
Ranije, u februaru 1990. u užičkom „Međaju“ Ćosić razglašava: „Bojim se da je Milošević sputan u reformama, ideološki ograničen, spor i neradikalan u demokratizaciji društva. Sa ljudima koje okuplja i sarađuje Milošević mi ne daje garanciju da Srbija može svoju egzistencijalnu krizu rešiti za neko kraće vreme i na najbolji način“. Za zapadni auditorijum je u martu posredstvom „Njujork tajmsa“ (The New York Times) eksplicirao: „Ako Milošević ostane komunista, izgubiće deo podrške Srbije“. U junu 1990. Milošević je izabran za predsednika socijalista Srbije.
„S nastajanjem predratnog doba, započinje i burno kontrarevolucionarno vrenje u Beogradu. Pred kafanama i crkvama oživeli monarhisti i antikomunisti pozivaju na obaranje stare komunističke vlade živih… Komunisti najzad shvataju da stvarno gube vlast. Vojska tenkovima osvaja glavne ulice i skupštinu“.
Ovo nije reportaža sa beogradskih ulica marta 1991. To je orvelovsko-hakslijevska slutnja Ćosića iz romana „Bajka“, objavljenog pre dve decenije. Ćosić u martu 1991. nije bio ni na beogradskim ulicama, ni u Beogradu. Iz nepoznatog mesta poručio je da je mart 1991. „velika nesreća za srpski narod“.
(Objavljeno u sarajevskoj „Nedjelji“ u aprilu 1991. godine. Ovaj tekst se nalazi u knjizi novinskih tekstova 1990-2013. Tamare Kaliterne „Ponavljači lažne istorije“, koja je pre nekoliko dana izašla iz štampe. „Autonomija“ u rubrici Podsetnik objavljuje stare tekstove dobrih novinara, čisto da se malo svi zajedno podsetimo na našu nedavnu prošlost.)