Skip to main content

Spomenik diktatoru: Brena je Brena al dvaput je dvaput!

Autonomija 09. јун 2011.
2 min čitanja

Predsednici Srbije i Azerbejdžana Boris Tadić i Ilham Alijev ovih su se dana naotvarali spomenika. Danas je u Novom Sadu otkriven spomenik azerbejdžanskom kompozitoru Uzeiru Hadžibejliju (1885-1948), ocu tamošnje klasične muzike i opere, i tvorcu nacionalne himne. Ipak, zanimljivije je bilo ono što se dešavalo u Beogradu juče, gde je otkriven spomenik pokojnom domaćem književniku Miloradu Paviću, ali i Hajdaru Alijevu, ocu sadašnjeg predsednika i predsedniku koji je Azerbejdžanom vladao više 30 godina, što kao komunistički predsednik u doba SSSR-a, što kao “demokratski”, u vreme obnovljene nezavisnosti Azerbejdžana, od 1993. do 2003. godine, kada ga je nasledio sin jer mu je otac predao vlast.

Kako kažu zli jezici, Hajdar Alijev bio je zapravo jedan od poslednjih svetskih diktatora, a ni mladog Alijeva ne odlikuju baš demokratske metode i sklonost ka poštovanju ljudskih prava. Ali, ponuda se nije mogla odbiti: Azerbejdžan je Beogradu obećao dva miliona evra za rekonstrukciju Tašmajdanskog parka, uz taj mali uslov: da bude podignut tri metra visok spomenik Hajdaru Alijevu! I Beograd, šta će, kao u vicu “Brena je Brena, al dvaput je dvaput” – prihvatio dva miliona evra!

Kako reče mlađi Krkobabić, onaj Đilasov zamenik, nije red da se poklonu u zube gleda. “Da vam kažem, ali onako potpuno iskreno… Princip nije bio da budemo policajci i da istražujemo šta je rađeno u prošlosti. Jer za to ne bismo imali vremena. Nego da podvučemo crtu i da idemo napred. U ovim teškim vremenima pokušavamo da prihvatimo svaki akt dobre volje iz različitih zemalja, i da to sve pre svega bude u funkciji Beograda i njegovih stanovnika”, rekao je Krkobabić za Radio Slobodna Evropa (RFE).

„Ovde baš ne stoji ona narodna mudrost da se poklonjenom konju ne gleda u zube. Ne sviđa mi se da se u jednoj pristojnoj zemlji pojavljuje tri metra visoka skulptura jednog od poslednjih diktatora na svetu“, kazala je za RFE Branka Šesto, koja je od 2001. do 2004. predvodila projekat Komesarijata za ljudska prava Ujedinjenih nacija u Azerbejdžanu.

“Došao je na vlast vojnim udarom, a njegovu vladavinu je karakterisalo punjenje zatvora političkim zatvorenicima i tortura kao deo opšte korupcije. Potpuno carevanje korupcije, gušenje slobode javne reči, i to sve do dana današnjeg… On je umro, sin ga je nasledio, i svako malo pa čujemo da su neki blogeri ili novinari u Azerbejdžanu u zatvoru. Pa onda pohapse studente koji pokušavaju razne demokratske akcije, i tome slično”, kaže Branka Šesto.

Tadić i Alijev su kazali da Srbiju i Azerbejdžan povezuju slični problemi: Srbija ima Kosovo, a Azerbejdžan Nagorno-Karabah. Ili je, možda, tajna u tome što je Azerbejdžan bogata država? Ovo što se desilo u Beogradu nije ništa novo za građane Azerbejdžana, kaže za RFE novinar Kenan Alijev. “U Azerbejdžanu se već šalimo na taj račun… Pa kažemo da bilo koja zemlja kojoj su potrebni nafta ili gas samo treba da nazove neku ulicu ili park po Hajdaru Alijevu, ili da mu podigne spomenik, i dobiće te resurse. Dakle, ovo sa Tašmajdanom je definitivno propagandni potez azerbejdžanske vlade ali i vlasti u Srbiji”, ocenjuje Alijev.

Ako je za utehu – a nije – po sličnom principu Hajdar Alijev je dobio svoje parkove u ukrajinskom Kijevu i u rumunskom Bukureštu.

Neka se pripremi, neka se pripremi – Hugo Čavez!

(Autonomija)