“Suđenje Dušku Tadiću predstavljalo je mnogo više od procesuiranja jednog ratnog zločinca. Bio je to prvi pokušaj da se objasni mehanika zla. Genocid i zločin nikada ne počinje masovnom grobnicom. Počinje riječima, sastancima, plebiscitima, šaputanjem po kafanama, barikadama, nacionalnim velikosrpskim romantizmom, mitovima i rečenicom: ‘Moramo se zaštititi od njih’. A onda jednog majskog jutra osvaneš u Prijedoru, u gradu u kojem ti preko razglasa kažu da na kuću okačiš bijeli čaršaf. Od tog časa više nisi čovjek. Meta si.“

Sedmog maja 1996. godine, u jednoj sterilnoj sudnici Haaškog tribunala, čovječanstvo je prvi put nakon Nürnberga ponovo pogledalo u lice organizovanom zlu iz srca Evrope. I gle ironije, to lice nije bilo lice demonskog monstruma iz filmskih horora – kao što nikad nije, nije imalo rogove, vatru u očima, ni krv do lakata. Imalo je lice ime prvog komšije. Ime je to čovjeka koji je držao kafić. Ime je to karatiste iz Kozarca. Ime je to Duška Tadića.

Prvi rez skaleplom u srce tame

Toga dana prije tačno tri decenije počela je anatomska obdukcija jednog kolosalnog i strašnog projekta smrti. Jer slučaj Duška Tadića nikada nije bio samo slučaj Duška Tadića. Bio je to prvi rez skalpelom kroz trbuh velikosrpske ideologije, prvi trenutak u kojem je međunarodno pravo otvorilo i ogolilo ideološko tijelo zločina i pokazalo svijetu kako izgleda genocid kad tek počinje:

Kako raste, kako diše, kako dobija glavu, kičmu, mišiće i rep, kako obični ljudi preko noći postaju logistika smrti, kako kafanski nacionalizam prerasta u konkretan i bolno opipljiv koncentracioni logor, kako komšija postaje mučitelj i masovni ubica.

Zato je “slučaj Prijedor“ važniji nego što ga današnja Evropa želi razumjeti. Prijedor nije bio ratni eksces. Prijedor je bio generalna proba genocida. Srebrenica je njegov krvavi vrhunac, ali laboratorija i ogledni primjeri – nekažnjeni u početku – bili su u Prijedoru, u Omarskoj, u Keratermu, u Trnopolju, u Kozarcu. Tamo gdje su bijele trake postale administrativno-vizuelni uvod u istrebljenje ljudi, tamo gdje je zločin dobio gotovo banalan, industrijski karakter, tamo gdje je čovjek postao broj, poniženje metod, silovanje strategija, a ubijanje svakodnevna rutina.

Mehanika zla

Suđenje Dušku Tadiću predstavljalo je mnogo više od procesuiranja jednog zločinca. Bio je to prvi pokušaj da se objasni mehanika zla. Genocid nikada ne počinje masovnom grobnicom. Počinje riječima, sastancima, plebiscitima, šaputanjem po kafanama, barikadama, nacionalnim romantizmom, mitovima i rečenicom: “Moramo se zaštititi od njih.” A onda jednog majskog jutra osvaneš u gradu u kojem ti preko razglasa kažu da na kuću okačiš bijeli čaršaf. Od tog časa više nisi čovjek. Meta si.

Zato je Haaški tribunal u predmetu Tadić prvi put secirao ideološki DNK zločina. Pretresno vijeće jasno je reklo da je Tadić bio jedan od prvih članova SDS-a u Prijedoru, organizator plebiscita, povjerljivi kadar, čovjek upoznat sa ideološkim planom stvaranja Velike Srbije i njenih arhipelaga na sjeverozapadu BiH.

Dakle, a ovo je važno kazati, prije Omarske, prije logora, prije masovnih grobnica, prije Tomašice, prije Keraterma, prije Trnopolja, prije hiljada mrtvih, stajao je politički projekat. Tu leži najveća laž današnjeg revizionizma, jer negatori genocida pokušavaju rat predstaviti kao haotičan, gotovo nasumičan sukob “svih protiv svih”, kao spontanu eksploziju mržnje. Ali on je bio planski, hladan, administrativno organizovan, sa jasno određenim ciljem: etnički očistiti teritoriju i stvoriti srpski prostor bez nesrba.

S one strane banalnosti zla

Duško Tadić važan je upravo zato što pokazuje transformaciju običnog čovjeka u aparat smrti. Zlo rijetko, skoro nikad ne dolazi u spektakularnom obliku. Najčešće nosi lice lokalnog čovjeka. Hannah Arendt je to davno nazvala banalnošću zla, ali Republika Srpska je toj definiciji dodala novu dimenziju: Ovdje banalnost nije bila dovoljna, ovdje je zlo (p)ostalo društveni projekat, masovni pokret, kolektivna ideologija.

Omarska nije mogla funkcionisati bez vojske, policije, stražara, lokalne vlasti, medija, logistike, vozača autobusa, administracije i propagande. Genocid i masovni zločini traže birokratiju i logistiku. Traži papire, spisak, pečat, činovnika, komšiju koji će pokazati kuću, novinara koji će slagati, političara koji će opravdati, profesora koji će relativizirati i crkvu koja će šutjeti, vozača i bageristu koji će koordinisati živima i mrtvima.

Sedamdeset devet dana suđenja, osamdeset šest svjedoka, stotine dokaza i svjedočenja ljudi koji su gledali kako im pred očima nestaje svijet. A onda presuda. Prva presuda Haškog tribunala. Prvi međunarodno potvrđeni dokaz da je u Bosni i Heregovini postojao organizovani sistem zločina.

Ima li smisla i da li je zlo kažnjeno?

I šta se dogodilo trideset godina kasnije? Ratni zločinac danas slobodno živi u Srbiji, promoviše knjige, negira zločine, predstavlja sebe kao žrtvu, dobija medijski prostor. A Prijedor? Prijedor i dalje vodi rat protiv mrtvih. Bijele trake smetaju. Spomenik ubijenoj djeci smeta. Istina smeta. Jer priznati zločine u Prijedoru znači priznati cijelu arhitekturu sve do genocida, a tada se ruši mit o “odbrambenom ratu”.

Ovo je jako važno: Ako priznate Omarsku, morate priznati logiku koja vodi sve do Srebrenice. Ako priznate Keraterm, morate priznati plan. Ako priznate Tomašicu, morate priznati državni karakter zločina. A to ruši cijelu konstrukciju današnjeg velikosrpskog nacionalizma. Zato se danas vodi rat za interpretaciju prošlosti, rat koji je samo malo manje opasan od onog iz devedesetih. Negiranje genocida nije samo uvreda mrtvima, ono je priprema za novo nasilje. Svaka relativizacija zločina poruka je da zločin može biti ponovljen.

Pogledajte političku scenu: ratni zločinci postaju heroji, presuđeni ubice postaju književni autori, masovne grobnice postaju “kontroverze”, logori “sabirni centri”, djeca ubijena u Prijedoru statistika (i) ili zaborav. Zato pitanje Duška Tadića i njegovog suđenja nije pitanje prošlosti, nego pitanje sadašnjosti, a bogme i budućnosti.

Kako je moguće da društvo koje je proizvelo Omarsku nikada nije prošlo stvarnu denacifikaciju i katarzu u konačnici? Njemačka je nakon Drugog svjetskog rata morala proći bolan proces suočavanja sa sobom. Ovdje se dogodilo suprotno: ideolozi genocida ostali su politički i ideološki očevi novih generacija. Djecu uče da su logori izmišljeni, presude nazivaju antisrpskim, krv pretvaraju u propagandu.

Bosna i Heregovina je danas zemlja zamrznutog rata. Rat fizički jeste završen, ali ideološki nije, jer ideologija koja je proizvela Prijedor i Tadića nikada nije poražena. Ona danas nosi odijelo, govori diplomatskim jezikom, ide na izbore, sjedi po televizijama i čeka novu priliku. A međunarodna zajednica? Ona je odavno umorna od Bosne i Heregovine. Haaški tribunal je zatvoren, presude arhivirane, statistika završena. Evropa danas više voli stabilnost od istine, a stabilnost bez istine uvijek smrdi na novu katastrofu. Zlo koje nije imenovano nikada ne nestaje. Samo se prerušava.

Zbog toga je važno govoriti o Dušku Tadiću. Iznova i iznova. Ne zbog njega. On je samo jedan šraf. Važno je pričati zbog sistema koji ga je proizveo, zbog političkog projekta koji je od Kozarca napravio zgarište, zbog ideologije koja je od komšije napravila dželata, zbog društva koje danas zločinca pretvara u pisca. Možda najstrašnije od svega, zbog činjenice da je čovječanstvo iz BiH slučaja naučilo premalo. Svi elementi prijedorskog scenarija danas ponovo postoje širom svijeta: demonizacija drugih, etnički nacionalizam, teorije zavjere, politika krvi i tla, medijska propaganda, kult vođe, mržnja prema različitom.

BIH je bila upozorenje. Svijet ga nije ozbiljno shvatio.

Tri decenije od polaganja računa

Prijedor ostaje simbol trenutka kada je Evropa ponovo otvorila vrata koncentracionim logorima. Zato 7. maj 1996. nije samo datum jednog suđenja, nego datum kada je zlo prvi put moralo položiti račune.

Pravda nikada nije bila potpuna, ali taj trenutak ostaje važan jer je svijetu pokazao da istina može biti dokumentovana, da žrtve nisu same, da logori nisu izmišljeni, da Omarska nije propaganda, Keraterm mit, Trnopolje manipulacija, a genocid magla iz nacionalističkih laboratorija.

Trideset godina kasnije, ostaje gorak ukus nedovršene pravde. Čovjek osuđen za mučenje i ubistva danas piše knjige o “obmani”.

Društvo koje je proizvodilo logore danas proizvodi negatore zločina i genocida. Žrtve se i dalje bore za pravo na sjećanje. Mrtvi i dalje smetaju živima.

Zato ova godišnjica nije komemoracija prošlosti, nego dijagnoza sadašnjosti i upozorenje za budućnost. Prijedor je ogledalo regiona. A kad se region pogleda u to ogledalo, vidi ono od čega panično bježi: Vlastito lice.

Dragan Bursać (Autonomija)

Tekst je napisan uz podršku Pro Peace Beograd, u okviru projekta “Jedan dan u mesecu”