Skip to main content

SLOBODAN BELJANSKI: Fantom pravne kulture

Stav 23. јан 2023.
3 min čitanja

"Nužna je realna a ne smo kamuflirana i fingirana podela vlasti, kao i povratna sprega izražena u društvenoj i političkoj potrebi za pravnom kulturom i sveobuhvatnom deliberacijom"

Vlada Srbije je usvojila predloge pravosudnih zakona. U narednim danima predstoji procedura u Narodnoj skupštini.

U mišljenju iz oktobra 2022. godine Venecijanska komisija (VK) je pohvalila uloženi trud i iznela više primedbi i preporuka. U naknadnom mišljenju (16-17. decembar 2022) konstatovala je da su u revidiranim tekstovima preporuke delimično uvažene, da sporna mesta, posebno ona koja se odnose na ulogu Ministarstva pravde, na mandate predsednika sudova i na opasnost od političke homogenosti laičke komponente Visokog saveta sudstva, iako formalno nisu u suprotnosti sa evropskim standardima, mogu dovesti do zabune. Izrazila je nadu da će u skupštinskoj raspravi određena rešenja biti unapređena.

Jedna napomena, međutim, izaziva posebnu pažnju. I u osnovnom (tač. 16 i 96) i u naknadnom mišljenju (tač. 8 i 74) VK ukazuje na potrebu da zakonodavnu reformu prati promena pravne kulture. A upravo se u tome, ma koliko na prvi pogled delovalo kao uzgredna fraza, saopštena pritom s nepotrebnom obazrivošću, krije suštinska i dalekosežna poruka.

O čemu je reč? Šta imamo na umu kad pominjemo pravnu kulturu?

Pobornik lapidarnih definicija rekao bi da su posredi nezavisnost (samostalnost) i nepristrasnost prilikom primene propisa. Pomenute atribucije, same po sebi, iako u demokratskoj državi jesu pretpostavke pravične judikacije, ne bi nas izbavile ni od oskudnog znanja, ni od krutog pravnog pozitivizma. Bez namere da se pozivamo na učenja prirodnopravnih škola, ne bismo smeli zanemariti opasnost, na koju su neki stvaraoci drugim povodom tako revnosno upozoravali (Gombrovič, na primer), opasnost da se otupi od opčinjenosti svetom ideja, da nas sistem mehanizuje a doktrina liši čovečnosti. Uostalom, sugestije VK, upravo u vezi sa fenomenom pravne kulture, polaze od stava da nezavisnost pravosuđa podrazumeva određenu slobodu i diskreciju, zbog čega je ponegde korisno pravosudni sistem učiniti manje opterećujućim i birokratskim.

Zato bi, osim autonomnosti i nepristrasnosti, pravnu kulturu moralo da odlikuje i kritičko razumevanje prava i okolnog sveta. Radilo bi se: na opštem planu – o promišljenosti, svrsishodnosti i odgovornosti; na planu legislative – o isključivanju svega nepodnošljivo nepravičnog i očito namenjenog pokrivanju samovolje;1 na planu odlučivanja – o objektivnom i logičnom rasuđivanju sa izraženom sposobnošću razlučivanja bitnog od nebitnog, odolevanja pritiscima ma sa koje strane dolazili, uključujući iskušenja da se postupci i odluke podrede sopstvenim ambicijama, bojaznima ili naklonostima, a naročito kalkulacijama sračunatim na ugađanje saopštenim ili pretpostavljenim interesima vlasti.2

Uz sve to, nužna je realna a ne smo kamuflirana i fingirana podela vlasti, kao i povratna sprega izražena u društvenoj i političkoj potrebi za pravnom kulturom i sveobuhvatnom deliberacijom. Tek potom može se očekivati poverenje u pravo i institucije.

Ali gde to postoji? U punom opsegu nigde. Može se govoriti samo o manjoj ili većoj meri zastupljenosti i manjem ili većem trudu da se dostignuti nivo premaši.

Domaća društvena scena, nažalost, od vajkada je naličje takvih vrednosti. Naš je problem potpuna odsutnost pravne kulture i potpuni izostanak autentične težnje vlasti da je dosegne. Štaviše, jasna je njena odlučnost da se svaki pokušaj u tom pravcu osujeti. Sve je krcato predrasudama, protežiranju, privilegijama. Onima koji drugačije misle preostalo je da bez kraja i konca pišu savremenu pohvalu ludosti. A ludosti je napretek.

Zlokobne paradigme postavljene su u postupcima najviših predstavnika vlasti, uz pratnju hora sakupljenog od naučnih krugova odanih organskoj kulturi, crkvenih velikodostojnika, desničarske opozicije i njima naklonjenih javnih medija. Od njih se mnogi uče nacionalističkom dogmatizmu i prizemnoj ili apsurdnoj argumentaciji, sračunatoj na fanatizam i lakovernost, koji se, eto, i s malim naporom uspešno snaže.

Samo u takvoj sredini mogu gotovo neprimećeno proći školski primeri besmislica, poput izjave premijerke Ane Brnabić da bi ubica Olivera Ivanovića, da je srpske nacionalnosti, kod nas bio već više puta priveden. Ne sumnjam da će se mnogima dopasti odluka predsednika Vučića da na panelu o Zapadnom Balkanu Svetskog ekonomskog foruma u Davosu, sedne sam u drugi red, radi malo komike, kako kaže, a i zbog toga što nije hteo da bude deo čopora.3 Koliko li među nama ima pobornika sličnih iskaza i postupaka, spremnih da se, poput junaka jednog vica, hvale što žive u slobodnoj zemlji u kojoj ih niko ne može primorati da misle svojom glavom. Živimo u apsurdu manihejskih dispozicija i njihovih primitivnih varijanti. Teško je poverovati da u takvom ambijentu, uz izrazitiju prevagu sudija i tužilaca u visokim savetima sudstva i tužilaštva, i u drugačije uređenom postupku odlučivanja, neko iz pravosudnog serkla ne bi bio pridobijen za suprotni tabor. Svojevrstan je paradoks pouzdanje u profesionalnu lojalnost predstavnika pravosuđa, u čiju nezavisnost s pravom sumnjamo.

Kršenje Ustava, diskriminacija i politička korupcija odavno su se odomaćili. U autoritarnim režimima naprosto nema niti može biti pravne kulture. Otuda je pravna kultura kod nas fantomska pojava bar na dva načina: jedni je zamišljaju, drugi lažno predstavljaju.

I ne treba se zavaravati da će se išta u dogledno doba promeniti. Baš kao što ne sme da se promeni ni nastojanje malobrojnih da do promene dođe.

(Peščanik, foto: NDNV)