Priznajem, uznemirila me nova mapa podjele Bosne i Hercegovine koju su nedavno nacrtali u Zagrebu. Ponovo sam pred njom imao isti, poznati osjećaj, koji sam doživio mnogo puta, najlakše mi ga je opisati kao mješavinu gorčine, tuge, bijesa i bespomoćnosti. Teško ga podnosim.

Možda sam se trebao naviknuti jer vidio sam mnogo karti do sada, od kantonizacije Carringtona i Cutileira, poluautonomnih regija Vancea i Owena, trorepubličke unije Owena i Stoltenberga, planova Kontaktne skupine, dogovora u Karađorđevu, škrabanja po restoranskim salvetama, tajnih i javnih dogovora, papirnih i nepapirnih… sve do Daytona. Pa smo onda imali primjedbe na Dayton, prenos nadležnosti, povratak na izvorne postavke, referendume, razne budalaštine… I nisam se navikao.

Nisam se navikao iako je još od devedesetih situacija skoro identična. Dragan Markovina u tekstu na Telegramu piše da se politika današnjeg HDZ-a nimalo ne razlikuje od politike HDZ-a devedesetih:

„I to ne samo po pitanju odnosa prema Bosni i Hercegovini, nego generalno, na svim poljima. Kratki odgovor bi bio da se ne razlikuje niti malo, osim što je tada bio rat pa je sve skupa bilo logično ekstremnije i lošije nego što je danas i što su danas međunarodne okolnosti puno sklonije takvoj politici, nego što su bile devedesetih godina.“

Ni politika Dodikovog SNSD-a ne razlikuje se previše od politike Karadžićevog SDS-a, niti je Vučić blagonakloniji prema BiH od Miloševića –  „osim što je tada bio rat pa je sve skupa bilo logično ekstremnije i lošije nego što je danas“. Ciljevi su isti.

Koliko je država spremnija da se odupre takvim politikama? Nimalo – „osim što je tada bio rat pa je sve skupa bilo logično ekstremnije i lošije nego što je danas“. I dalje na vlasti imamo populiste iza čijih „hrabrih“ izjava ne postoji konkretna moć niti plan. Vlada potpuna dezorijentisanost, oslanjanje na slabašna obećanja međunarodne zajednice i na reakciju nadnaravne sile. Najgore je što se pokazuje da je i njihovo pozivanje na cjelovitost države samo deklarativno, mnogo više su zainteresovani za stranačke posjede i pripadajuće javne kompanije.

Trebao sam se naviknuti i zbog toga što je sasvim jasno da iza svih tih podjela ne stoji nikakva briga za nacionalno pitanje, nego čisti sitnosopstvenički interesi. Čak su i tajkuni na svim stranama isti oni s početka devedesetih, koji su profitirali tokom rata, nastavili otimati u tranziciji i koji sada nastavljaju sa proširenjima poslovnih carstava. Za razliku od 1990. godine, danas imamo milion stanovnika koji žive ispod linije siromaštva i 90 milijardera (u konvertibilnim markama), snažno oslonjenih na političke stranke.

Trebao sam se naviknuti, ali nisam. Jer, nimalo ne sumnjam da ću za života vidjeti još novih mapa koje se crtaju zato što je zemlja „nefunkcionalna“, a bojice u rukama drže baš oni koji je čine takvom. To je bezobzirna borba za dominacijom koja će trajati dok svi ne svisnemo ili bar dok se ova zemlja sasvim ne isprazni od stanovništva i smisla. Čak i kada bi bila ostvarena i ova nova mapa, pokušaji nove podjele zemlje bili bi nastavljeni, na ko zna kakvim osnovama. To je očigledno jedini način za konsolidaciju sluđenog biračkog tijela pred svake izbore.

Ipak, drago mi je što se nisam navikao. Jer, iza svih tih mapa stoje sasvim nehumani porivi. Kod nas se podjele nikada ne prave da bi svi bili jednakopravni, nego da bi jedni imali više a drugi manje prava na tim jednakopravnim okrajcima. Svaka nova mapa je novi plan diskriminacije.

Htio sam ovu kratku bilješku završiti sa prigodnim stihom iz pjesme grupe „Skroz“, sa njihovog odličnog prvog albuma iz 2000. godine, ali neću. Završiću sa bilješkom koju je 13. februara 1944. godine zapisao prvi predsjednik Bosne i Hercegovine Vojislav Kecmanović:

 – Snijeg, snijeg… U svojoj skromnoj, toploj sobi razmišljam o prošlosti i budućnosti Bosne i Hercegovine. Smatralo se normalnim da Srbi koji žive na tom tlu teže Srbiji, Hrvati – Hrvatskoj. Na toj osnovi se, međutim, izrodio kobni šovinizam koji je u ovom ratu dotjerao do nečuvenih zločina, a sve to na korist zajedničkog neprijatelja. Zato je sudbinski značajna ova zajednička borba i protiv tog neprijatelja i šovinista svih vrsta. Ko god je imao i malo mudrosti, do sad je morao uvidjeti da samo u našem zajedništvu leži zaloga naše budućnosti. Drugog puta nema niti ga može biti.

– Zašto?

Da se pripojimo jednoj ili drugoj strani?

– Bio bi to akt nasilja, bar prema polovini naroda Bosne i Hercegovine.

Da se razgraničimo?

– Kuda god bi se povukla granična linija, ona bi zasijecala u živo tijelo naroda. Taj potez bi bio najteži za naše Muslimane, jer su oni dosad sačinjavali jednu narodnu zajednicu i osjećali se kao zajednica.

Na sreću, u ovom zajedničkom – oslobodilačkom ratu već dosad su otupile mnoge oštrice koje su nas razjedinjavale. Još kad budemo u mogućnosti da ostvarujemo socijalističke ideje…

Džaba je pisao stari partizan, ništa nismo naučili, sve greške smo iznova počinili, sve žrtve još jednom podnijeli i spremni smo sve ponoviti. Iz te spoznaje dolazi taj osjećaj, ta mješavina gorčine, tuge, bijesa i bespomoćnosti, pred svakom novom mapom. 

Ipak, evo na kraju te pjesme grupe „Skroz“. Lako ćete sami pronaći taj lijepi stih.

(Žurnal.info)