Sjećam se nekad prije nego što će biti formirana takozvana SAO Krajina kako sam vozom putovao iz Zagreba u svoj grad unskom prugom, sve dok to više nije bilo moguće jer je srpska kvazidržavica bila već stvorena, a pruga je prolazila teritorije koje je ta vještačka tvorevina zapremala. I sjećam se čestih putovanja vozom, bile su stalno velike gužve jer su ljudi iz Bosne pa onda Hrvatske, mahom radnici, koristili ovaj voz kao odskočnu dasku da presjednu uglavnom u Sisku, a odatle se tada moglo dobaciti do svake tačke Evrope.

Nekad su gužve bile tolike da su ljudi sjedili i stajali u onim smrdljivim i prljavim zahodima Jugoslavenskih željeznica, a ako bi neko htio vršiti nuždu, onda bi ga dvojica držala dok bi je vršio na stepenicama kojima se penje u vagon. Sve je tu i tada mirisalo na prošlost, na zapuštenost, na alkohol i povraćotinu, na odjeću i tijela radnika, lumpenproletera koji su trbuhom za kruhom u utrobama ovih tzv. brzih i putničkih vozova hrlili ka Zapadnoj Evropi.

Mi kao studenti u Zagrebu smo cijeli taj putujući cirkus posmatrali sa zanimanjem, nekad bi i mi kupili veliko pivo od prodavača koji se probijao kroz masu i u rukama vukao kartonsku kutiju punu flaša za žedna grla jugoslavenske radničke klase, koja će ubrzo postati oružje u rukama ultranacionalista s idejom Velike Srbije u mokrim snovima. Ljuštili bi i mi to jeftino pivo, pretvarali se da smo dio mase kojoj nismo pripadali; nekad bi ih imitirali i švercali se, nismo htjeli kupovati kartu iako smo imali i više nego dovoljno novca, ali bio je fol ne platiti je. Tako bi gledali šta drugi rade i na koji način će preveslati konduktere. Tako bi iskakali na suprotnu stranu voza dok stoji u Sisku i pretrčavali vagone u kojima su kondukteri, i peli se u vagon zadovoljni što smo prešli mrzovoljne konduktere sa šapkama koje su podsjećale na milicijske, a te niko nije volio.

Nekad bi se družili s putnicima, proleterima koji će svojom voljom postati fašisti i topovsko meso u svrhu ostvarivanja ideje velike nacionalne države. I sjećam se njihovih priča, fantazija (treba znati da su ondašnja Politika i druge novine zapravo izmislili lažne vijesti, laž i propaganda su im bili novinarski kodeks) i povraćanja i svega što nije za priče. I sjećam se jednog lika, facu mu vidim u sjećanju, Srbin iz okoline Kostajnice. Rekao je da on ne bi ništa imao protiv zastave Hrvatske da su na nju stavili žabu, ali šahovnicu nije mogao svariti. A takav kakav je bio on je bio samo uzorak iz sive mase: nepismen i neinteligentan. Jer da je ikad pogledao zastavu SR Hrvatske vidio bi kako šahovnica izranja iz Jadranskog mora, i ne bi tražio da žaba predstavlja suštinu zastave Republike Hrvatske.

Ovakvu svijest ima i Milorad Dodik, žablju svijest, da je tako nazovem. Šta god ti stavio na zastavu pa i žabu onog nesretnog glupana iz voza koji je ljuštio šljivu i obandačio se i prije Siska, a to je put od manje od četrdeset minuta, ovakvima kao on i Dodiku nikad neće biti pravo. Takvi ljudi su većina u RS-u. Žaba može na zastavu, plavo-žuta kao daždevnjak, ali srednjovjekovni ljiljani sa grba kraljevske loze Kotromanića, e to ne može. Onaj ko je pristao da naša zvanična zastava sa plavim štitom i zlatnim ljiljanima na bijeloj podlozi bude zamijenjena, taj nam je učinio medvjeđu uslugu. Cijela postratna istorija ove zemlje je jedna duga lista kompromisa prema ljudima koji imaju žablju svijest.

Da smo kao prvu državnu zastavu imali onu sa žabom u sredini, na bijeloj podlozi, nakon rata bi žablji mitomani govorili kako je to ratna zastava i kako oni mrze tu žabu jer pod tom žabom ih je ubijalo. Sve ono što bi mi mogli reći za njihovu zastavu, jer ja tu zastavu s ocilima ne da nikad neću prihvatiti, nego nikad mi neće biti za sekundu milija, jer pod tom zastavom je uspostavljen genocidni projekat koji danas znamo pod nazivom Republika Srpska. Svi zločini, masovna ubijanja, konclogori su bili pod tim grbovima i tim trobojkama. Gadna mi je svaka plavo-bijelo-crveno trobojka, čak i holandska. Pa opet niko iz „političkog Sarajeva“ decenijama ne sere niti poziva na ukidanje te genocidne zastave, krvlju umrljane do vječnosti.

Jednostavno radi se o žabljoj svijesti, mitomanskom doživljavanju sebe i svijeta koji te okružuje. Samo što mitomani imaju jasnu agendu i sprovode je od 1992. naovamo sa hronometarskom preciznošću. Nekad ratom sada politikom. Ne možeš zadovoljiti žabljeg mitomana kakav god ustupak da mu daš, to je ova trojna koalicija možda i shvatila sad kad im se bliže izbori, a možda čak ni sada.

Žablji entitet je donio zakon kojim se zabranjuje isticanje prve državne zastave Republike BiH, odnosno zastave Armije RBiH, a obje im smetaju. Iz političkog Sarajeva nije bilo reakcije. Samo novi kompromisi kao to da predsjednik UO BKC-a bude lik koji je član i UO udruženja „Istine i pravde“ iz Istočnog Sarajeva koje negira opsadu Sarajeva i agresiju na BiH. Uz to je „presednik“ bio i posmatrač na „referendumu“ za odcjepljenje Krima.

Treba zaista žabu na zastavu staviti, i četiri S između krakova.

(Radio Sarajevo, screenshot: YT)