Skip to main content

SANJA ORLANDIĆ: Govoriti crnogorski uprkos progonu

Kultura 21. jan 2023.
3 min čitanja

Crna Gora će 21. februar kad se obilježava Međunarodni dan maternjega jezika dočekati skromno u krugu kršenja Ustava i elementarnih ljudskih prava. Toga ćemo dana u medijima slušati brojne goste koje će novinari pitati kakva je jezička kultura danas, govorimo li pravilno, uništavaju li nam mladi jezik i sl., a oni revnosno odgovarati da se ne kaže garnišla no karniša, da džemper nije rozi nego roze i slične “mudrosti” iz jezičkih priručnika. To što se lingvistika kao nauka o jeziku kod nas godinama i decenijama izjednačava sa standardnim jezikom nije problem ni novinara ni gosta već golemi problem obrazovanja koji nije pravovremeno rješavan.

Suština obilježavanja Međunarodnog dana maternjeg jezika nije u promovisanju standardnih oblika, već u očuvanju prava na maternji jezik, njegovanju višejezičnosti i međusobnom poštovanju jezičke raznolikosti. Toga dana nećemo riječ čuti o kršenju elementarnih ljudskih prava, koje ovih dana baš u medijima, i to na javnom servisu koji finansiraju svi građani, trpi novinar kome je zabranjen rad u informativnoj redakciji jer se, nećete vjerovati, služi svojim maternjim jezikom!

Međunarodni dan maternjeg jezika ustanovio je UNESCO 1999. godine, a za datum je izabran 21. februar jer su toga dana 1952. vlasti u Daki ubile više studenata koji su protestovali protiv kršenja jezičkih prava. Proglašenju Međunarodnog dana maternjega jezika, prethodio je saziv Svjetske konferencije o jezičkim pravima u junu 1996. godine u Barseloni, na kojem je učestvovao 41 PEN centar i preko 40 stručnjaka za jezička prava iz cijeloga svijeta. Na toj je konferenciji usvojena Univerzalna deklaracija o jezičkim pravima, čije je usvajanje pozdravio, između ostalih, i Nelson Mendela. Deklaracija se naslanja na Povelju o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija iz 1948. čijim se članom 2 zabranjuje diskriminacija na osnovu jezika. Deklaracijom se, između ostalih, navode prava na privatnu i javnu upotrebu jezika, na održavanje i razvoj vlastite kulture, podučavanje vlastitog jezika i pristup kulturnim sadržajima, ravnopravnu prisutnost jezika u medijima(!) itd.

Generalna skupština Ujedinjenih nacija 2008. Rezolucijom je priznala datum obilježavanja Dana maternjeg jezika i pozvala države članice da promovišu očuvanje i zaštitu svih jezika koje koriste narodi svijeta. No Crna Gora, vidimo i u posljednjem postupku rukovodstva RTCG, oslobodila se ne samo međunarodnih obaveza već nažalost i poštovanja sopstvenog Ustava i zakona.

Više od stotinu godina je prošlo otkad je antropolog i lingvista Edvard Sapir ustvrdio da ne postoje manje vrijedni jezici i da kad je riječ o jezičkoj formi „Platon korača ruku pod ruku sa makedonskim svinjarem, a Konfučije sa asamskim lovcem na ljudske glave“, a kod nas još sitni aparatčiki progone ljude koji govore sopstveni maternji jezik jer, dati, u malograđanskoj svijesti nije dovoljno vrijedan da se čuje na nacionalnoj televiziji. Naučili su ih da su im babe i đedovi bili nepismeni te da oni kao učeni ljudi moraju govoriti „književni“ jezik. To što se nikad nijesu zapitali kako baka iz Čačka nije nepismena kad kaže deda, a baba iz Cuca jeste jer kaže đed, ima veze isključivo s (ne)kritičkim poimanjem predstavljenog.

Ti strašni oblici poput đeda, đevojke, śednice i ćepanice ugrožavaju krhki sluh onih koji dalje od beogradske standardizacije ne mogu da čuju. Pošto novi vlastodršci poslovično ne poznaju nacionalnu istoriju, a time ni jezičku, tako ne znaju da su ti oblici preživjeli zabranu mnogo jačih i državnih aparata i autoriteta te da im sigurno ni ovi današnji neće naškoditi. U tome ćemo im pomoći svi mi koji se ne stidimo koristiti jezik zajednice u kojoj smo odrasli, koji smo oslobođeni nametnutog ośećaja inferiornosti i koji ćemo ga govoriti i pisati uprkos stigmatizaciji koju vlast, servilna politici srpskog sveta, pokušava da sprovede.

Govorićemo i pisati crnogorski jer smo slobodni građani i građanke međunarodno priznate države Crne Gore u čijem je Ustavu crnogorski jezik službeni! Novinaru koji trpi diskriminaciju želim da pravdu pronađe ako ne pred našim, a ono pred međunarodnim sudovima, uz nadu da će mu svi koji mogu u tome pomoći.

(tekst i foto: Antena M)