Skip to main content

RONALD MAJLAT: Orban i Vučić – više od prijateljstva

Izdvajamo 15. апр 2020.
4 min čitanja

Ko je u poslednjih par godina pratio politička dešavanja u Mađarskoj i u Srbiji verovatno je primetio da je uređenje ove dve države sve više počeo da liči jedna na drugu. Ova konvergencija naravno uopšte ne znači da su Mađarska i Srbija napokon krenule na evropskom putu. Naprotiv: počinju da liče u iliberalnim obeležjima – i to u tolikoj meri kao da se u poslednje vreme međusobno uzimaju za primer.

Ako vršimo komparativnu analizu ovih režima, čitalac s pravom može da kaže da je tu reč o opštoj prirodi politike. Ipak – videćemo kasnije – slučaj Mađarske i Srbije je mnogo specifičnija, ovi određeni instrumenti u tačno ovakvom sastavu se ne koriste nigde. A to nipošto nije slučajnost, jer u današnje vreme više ne prođe nijedan mesec bez toga da mađarski premijer Viktor Orban i predsednik Srbije Aleksandar Vučić ne prodiskutuju i ne demonstriraju pred javnost koliko se dobro sporazumevaju njih dvoje.

Ako analiziramo Orbanovo i Vučićevo političko gledište, prva stvar koju ćemo uočiti biće da u slučaju oba političara nedostaje konzistentno političko razmišljanje. Iako su na prvi pogled obojica najglasniji branitelji nacionalnih interesa, u stvarnosti vode izuzetno neoliberalnu privrednu politiku, snažno preferirajući velika inostrana preduzeća naspram domaćih. Potpuno odricanje od svoje prošlosti takođe ukazuje na nedostatak ideologije kod obojice. I zato nije nikakvo čudo što Orban, nekadašnji potpredsednik Liberalne internacionale sada već atribut „liberalan“ koristi kao psovku, a Vučić, nekadašnji generalni sekretar Srpske radikalne stranke sada predstavnike opozicije često i rado naziva fašistima. A posle ovog nije uopšte iznenađujuće da su ovo dvoje političara velemajstori u paunovom plesu: dok su kod kuće gromoglasni kritičari Zapada, u Briselu i Vašingtonu redovno iskazuju vernost prema onima koje kod kuće hule.

U razmišljanju ovog dvojca ipak postoji jedna stabilna tačka: a to je iracionalno, megalomansko razmišljanje o budućnosti. Po tome na kraju puta živećemo u jednoj idiličnoj, srećnoj državi – čije su vođe, podrazumeva se: oni.

Konstruisanje partije takođe čini deo političkog gledišta: bilo da je reč o Fidesu ili o Srpskoj naprednoj stranci, u oba slučaja nalazimo strogo hijerarhijsku konstrukciju sa vođstvom jedne jedine osobe, konstrukciju u kojoj ideološko zajedništvo uopšte ne predstavlja kriterij, nasuprot lojalnosti prema vođi, koja se itekako pokazuje važnim.

Posle svega toga nije začuđujuće da se u poslednjih nekoliko godina funkcionisanje ove dve države sve više i više prilagođavalo jedno drugom. Još jedna stvar je uočljiva u oba slučaja, a to je potpuno ispražnjenje demokratije putem pseudodemokratskih sredstava.

U Mađarskoj su tzv. nacionalne konsultacije predodređene da demonstriraju da je i volja naroda važna, a u Srbiji je korišćen pojam „pregovora“ za održavanje iluzije „zajedničkog“ razmišljanja o Kosovu. Iako je u oba slučaja bilo sasvim očigledno već od samog početka da tu nema reči o bilo kakvom traženju rešenja (ove konsultacije su u većini slučajeva potpuno besmislene, jer, ili se radi o nekim trivijalnim pitanjima ili o stvarima na koje čak ni političari nemaju uticaj), te fraze su postale sigurne tačke na koje se uvek može pozivati, ukazujući na visok nivo demokratije u dotičnim zemljama. Naravno, to se ne pokazuje ni u najmanjoj meri u odnosu prema opoziciji: u ove dve države opozicioni intelektualci se žigošu kao neprijatelji naroda, u parlamentu ih potpuno ignorišu, osim ako ih treba diskreditovati. Ovaj mehanizam funkcionisanja u obe države okružuje vladina neizmerno jednostavna komunikacija prema narodu, naravno na jeziku najmanje školovanih ljudi – kako bi svi razumeli.

Imamo jedno polje na kojem je sličnost između političkog aranžmana dveju država sasvim šokantna: to su mediji. Tu smo već svedoci očiglednog kopiranja, „prepisivanja“. Okupacija javnog medijskog servisa naravno nije bila strana ni drugim, ranijim vladama, ni u Mađarskoj, ni u Srbiji. Ono što je tu novina, to je totalna okupacija u kojem sva mišljenja i gledišta koja se razlikuju od vladinih mogu da se prikažu isključivo u negativnom svetlu. Pored toga davanje prostora jeftinoj žutoj štampi takođe je očigledna zajednička tačka: u Mađarskoj između ostalih Ripost i Lokal, u Srbiji Informer i Srpski Telegraf služe za plasiranje poruka s ciljem diskreditacije određenih ličnosti i grupacija. Zajedničko je i redovno pojavljivanje „stručnjaka“ iz vladajuće stranke u ovim štamparskim proizvodima koji su u službi vladajuće stranke. Oni posle dobijaju i određenu nagradu od vladajuće stranke, na primer u vidu poslaničke kandidature (Georg Špetle) ili čak ambasadorske pozicije (Miroslav Lazanski). Nije začuđujuće da je tematika ovih novina veoma slična: pored negacije ne baš prijatne stvarnosti, određeni pseudoproblemi dobijaju ogromnu ulogu i najčešće se operiše zajedničkom slikom neprijatelja. Tako je u slučaju Mađarske Đerđ Šoroš postao neprijatelj države broj jedan, dok je u Srbiji karakterističnije da su inostrane sile te koje žele da unište državu. Bombastični naslovi tu uopšte ne služe kao podstrek za povećanje prodaje novina. Naime, ovi izdavači poseduju i više nego dovoljno sredstava, jer imaju (novčanu) podršku vlade i oglašivača. Cilj je samo održavanje atmosfere panike, što itekako može doprineti velikom političkom dobitku.

A što se tiče izbora, plod je sazreo: kako je Fides 2011. godine prekrojio izborni zakon tako kako je njemu najviše odgovaralo, tako sada možemo biti svedoci u Srbiji iste situacije: tropostotni prag za ulazak u Skupštinu nije samo instrument da se zavadi opozicija koja bi bojkotovala izbore, nego je i pomoć za one koji podržavaju vladu sa strane – za radikale, da bi i oni ušli u parlament. Štaviše, čak i tehnike u kampanji Fidesa i SNS kao da potiču iz iste radionice. Iskorišćavanju evidencije birača, onesposobljavanju opozicionih kampanja više se niko ne čudi ni u jednoj državi, ali ni navali agresivnih partijskih aktivista koji su spremni da odbrane svog lidera u bilo kom trenutku – čak i ako taj lider danas govori suštu suprotnost onome što je najodlučnije tvrdio juče.

Ove sličnosti – u političkom razmišljanju, u funkcionisanju države, u medijima i u izborima – naravno nipošto ne ukazuju na to da oni vode boljem funkcionisanju države, pa da se to kopiranje vrši baš zbog implementacije „najboljih praksi“. Sve se čini da u mnogo većoj meri ukazuju na sve vidljiviju rasprostranjenost „mađarskog modela“, da sve više političara usvaja i prati taj obrazac na Balkanu.

Prevela: Kristina Orovec

(Magyar Hang, naslovna fotografija: MTI/Miniszterelnöki Sajtóiroda/Benko Vivien Cher)