Jovana Jo Marović. Potpredsjednica Vlade i ministarka evropskih poslova. Partija u čijem je ona rukovodstvu, partija koja je zgazila Ustav da bi nelegitimna skupina – u kojoj Marović spokojno sjedi prva do kralja Dritana – nastavila da na silu i sramotu vlada, izražava određenu – tek performativnu, reklo bi se – nelagodu zbog antiustavnog djelovanja ekipe kojom kopredsjedava. Marović kontemplira o pravnom poretku: “Mislim da je na neki način sporno mijenjati Ustav zakonom i da je to nešto što možda potencijalno može i donijeti određenu stabilnost, ali sa aspekta same procedure jeste sporno”.

Ah, ta lakoća slatkorječja; taj vanilin šećer posut po praznini koja simulira da je torta… Mijenjati Ustav zakonom nije “sporno”, nego nemoguće. A osim toga je i kriminalno. Postoji procedura i propisana većina za promjenu Ustava.

Ovako kako su Marović i ekipa to zamislili, njihov 41 poslanik mogao bi izglasati posve novi Ustav Crne Gore. Recimo Ustav koji definiše da će Dritan i Marović zauvijek vladati, jer u Crnoj Gori više nikada neće biti održani izbori.

Ili recimo, ovo ustavno rješenje: da Crnom Gorom vlada onaj ko dobije najmanje glasova. U tom slučaju bi URA bila siguran i stalan pobjednik. Ili ovo: pobjeda opozicije je neustavna. Što bi bilo “na neki način sporno”, ali bi i donijelo “određenu stabilnost”, van svake sumnje.

Ali zašto se zaustaviti na tome? Zašto zakonima mijenjati tek Ustav Crne Gore? Ako DF i Dritan imaju, recimo, neke primjedbe na američki Ustav, zašto ga ne bi promijenili zakonom koji bi njih četresjedno izglasalo u Podgoričkoj skupštini? Zvuči stupidno? Svakako, no promjena američkog Ustava zakonom koji je predložio DF je pravno utemeljena jednako koliko i ono što su neku noć izglasali.

I dok se Jo Marović, kao, snebiva dok njena partija doživljava proliferaciju veleizdajničkih, kriminalnih – boga vam, kako nam je Rade? – i antiustavnih incidenata, njena starija koleginica, Bo Jelušić, nema dvojbe. Iz njene hotimično nejasne, no jasno bestidne reakcije na gadost za koju je, ne prvi put, digla ruku, moglo bi se zaključiti kako se i ona slaže da nije lijepo kršiti Ustav. Nije lijepo: ali moralo se.

Djeco: ono što radi Bo nemojte pokušavati kući. A ni na sudu. Jer, na šta bi to ličilo… Opljačkate banku i onda sudiji kažete kako to što ste učinili nije lijepo, nije vala ni dobro, ali šta da se radi – morali ste.

Bo kaže kako joj je “potpuno jasno da je čitav sistem napravljen tako da vrlo često sam sebe blokira”.

Jeste, Ustav i zakoni baš zato i postoje – da ljudi poput Dritana i Bo ne bi, kada se dokopaju vlasti, mogli da rade što im se prohtije. Da ih u tome blokiraju. Kako to riješiti? Lako: tako što prekršiš zakon i s puta ukloniš ono što te blokira.

“O ukusima se ne raspravlja” je, po mom sudu, u vrlo oštroj konkurenciji, jedna od najglupljih sačuvanih takozvanih izreka. Druga je, no o tome neki drugi put, ova: “Rad je stvorio čovjeka”. Nije li to najstrašnija optužba koju je na račun rada, ili bilo čega drugog, moguće uputiti?

Znači, nećemo o ukusima? A o čemu ćemo raspravljati, ako ne o ukusu? Kada raspravljamo, ma o čemu raspravljali, šta branimo, nego vlastiti ukus? Branimo istinu i vrijednosti, kažete? A vaša istina i vaše vrijednosti nisu stvar vašeg ukusa? Ne? Vi imate pristup apsolutnoj, objektivnoj istini i istim takvim vrijednostima? Sigurni ste u to? I još biste da se o tome ne raspravlja?

Tim prije što je, “kako to i pjesnik reče”, ukus karakter. A karakter sudbina. Pitanje ukusa je, dakle, sudbinski važno. Ali o onome što je sudbinski važno nećemo, rekli smo?

Ovo što ću vam reći je tek izraz mog ukusa, no što ću – nemam drugi…

Jedan od razloga zašto je ovaj svijet tako komplikovan i pun jada je to što je čovjek sebe, brzo i efikasno, u stanju ubijediti da čini ispravno. Svijet je pun hulja koje drže uzvišene govore. Svi tvrde da čine, ili barem misle dobro. Čak i ljudi koji su svjesni da čine zlo drže kako je dobro zločiniti.

Većina takozvanih “dobrih razloga”, uči povijest razloga, smišnjena je da bi se opravdala nepočinstva. Dobro, u principu, ne traži elaboraciju. Kada retorika postane kitnjasta i stane se uspinjati na prste; kada bude ukinuta autoironija, kada u noćno nebo budu ispaljeni vatrometi “visokih principa”, “nužnosti” i “manjeg zla”… možete biti sigurni da se dolje, na zemlji, dešava neka gadna svinjarija.

No malo je ko opisano u stanju činiti sa takvom lakoćom i takvom nonšalancijom, kako to čini URA. Kada zgaze Ustav, na naročito podmukao način izglasaju naročito štetan Temeljni ugovor; kada na vlast dovedu ruske proxy partije, oni se ponašaju kao da su, dok su parkirali, greškom oborili vrtnog patuljka u komšijinom dvorištu.

Blaga nelagoda, usiljen osmijeh. Ništa strašno komšija, nema mjesta drami. Idemo dalje.

Dakako: može i tako. Neko, eto, može i tako.

(CDM, foto: Toni Stojko)