Skip to main content

Priznavanje prava civilnih žrtava ključno za suočavanje s prošlošću

Autonomija 11. mar 2022.
5 min čitanja

Najveći problem je nepriznavanje ili samo deklarativno priznavanje stradanje

Ne vidim niti jednu postjugoslovensku zemlju koja bez zadrške preuzima odgovornost za suočavanje s prošlošću, iako bih kao primere dobre prakse mogla izdvojiti konzistentnu podršku inicijativi za REKOM vladajućih iz Crne Gore, te zakone o reparacijama iz Federacije Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Kosova. Ipak, svi zajedno bismo mogli učiti iz načina na koji najviši predstavnici Nemačke u svakoj prilici ističu osudu zločina nacista iz Drugog svetskog rata, kako bismo videli koliko smo daleko od takve vrste prihvaćanja odgovornosti za počinjeno zlo, ističe za Autonomiju Vesna Teršelič, voditelica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću osnovana je od strane više nevladinih organizacija (Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Centar za mirovne studije, Građanski odbor za ljudska prava te Hrvatski helsinški odbor), s ciljem da se podstakne proces suočavanja s prošlošću i ustanovljenje činjenične istine o ratu. A ključni razlog tome je, kako navode u toj organizaciji, iskustvo sa prećutkivanjem i falsifikovanjem ratnih zločina i ostalih ratnih zbivanja u periodu 1941-2000, a koje je uticalo na noviju prošlost, kako Jugoslavije tako i post-jugoslavenskih društava.

Civilizacijski iskorak

Republika Hrvatska je sredinom prošle godine usvojila Zakon o civilnim žrtvama Domovinskog rata, a Teršelič napominje da je sramota što se na njega čekalo trideset godina nakon početka rata. Dodaje da to, bez obzira na zakasnelo postupanje izvršne i zakonodavne vlasti, ipak predstavlja civilizacijski iskorak, bez obzira što su očekivanja žrtava i preživelih smanjena zbog razočaranja u prošlosti.

„Zakon osigurava novi nivo priznavanja prava koji smo javno pozdravili ali će se tek kroz primenu videti koji su mogući problemi. Zakon omogućuje priznavanje statusa civilnog stradalnika članovima porodica poginulih, umrlih i nestalih civila te zatočenicima logora i zatvora. Na žalost, ne pokriva prava svih grupa žrtava, na primer žrtava terorističkih akata čija je imovina uništena ili prava civila stradalih u Drugom svetskom ratu“, kaže Teršelič. Dodaje da zakon ne ispravlja ni nepravdu svima koji su čekajući pravdu tužili Republiku Hrvatsku zbog neefikasnog procesuiranja ratnih zločina, izgubili parnične postupke i morali platiti visoke parnične troškove.

Iz Documente upozoravaju da broj civilnih žrtava rata u Hrvatskoj nije poznat, ali da se procenjuje da ih je bilo između 4.000 i 8.000 osoba. Tek manji deo tih osoba ima status civilne žrtve rata što im omogućuje ostvarivanja pripadajućih socijalnih prava poput invalidnine, tuđe nege i pomoć u kući i drugih. Teršelić podseća da je položaj civilnih žrtava rata u centru Documentinog višegodišnjeg rada, a da je ključno polazište osiguranje socijalnih prava i drugih vidova obeštećenja, odnosno afirmacija prava na reparaciju.

„Priznanje patnje i prava svih žrtava ključan je korak ka suočavanju s prošlošću. Ne samo u Hrvatskoj već u svim zemljama u kojima sada žive preživeli“, kaže ona, dodajući da se njihova aktuelna kampanja „Pravda za žrtve“ za prava svih civilnih žrtava rata nadovezuje na prethodne, poput nekoliko talasa kampanje „Žrtve su predugo čekale“ koja je počela 2011. godine.

Vesna Teršelič (Foto: Barbara Blasin/ustupljeno Autonomiji)

„Oslanja se i na zajednička nastojanja svih povezanih u REKOM mrežu pomirenja koja zagovara ustanovljenje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriji nekadašnje SFRJ od 1. januara 1991. do 31. decembra 2001. godine“, dodaje Teršelič.

Okosnicu Documentinog zagovaranja i medijske kampanje „Žrtve su predugo čekale“, ističu u toj organizaciji, čine individualne priče civilnih žrtava rata koji šalju poruku javnosti, ali i odgovornim institucijama kako porodice ubijenih i nestalih civila, roditelji u ratu poginule dece, žrtve mina, logoraši/ice te žrtve silovanja i seksualnog zlostavljanja u ratu, očekuju sveobuhvatno obeštećenje s ciljem neophodnih izmena zakonskog okvira. Uz individualne priče, koje se pojavljuju kroz lica spomenute Documentine kampanje, osvrću se i na pojedinačne sudbine civilnih žrtava rata u Hrvatskoj i podsećaju na neke od težih zločina počinjenih nad civilnim stanovništvom tokom rata.

Deklarativno priznanje

Kada su u pitanju civilne žrtve ratova na ex-ju prostorima, Teršelič ocenjuje da je najveći problem nepriznavanje ili samo deklarativno priznavanje stradanja, ističući da civilne žrtve i preživeli prvenstveno traže sudske presude.

„Većina nije dočekala ni efikasnu istragu ni konačnu pravosnažnu presudu zbog počinjenih ratnih zločina. Vrlo često na prvom mestu ističu pravdu. No, izuzetno im je važno i priznanje nepravde koju su doživjeli. Žele da se s činjenicama o zločinima upozna najšira javnost. Očekuju i priznanje patnje kroz komemoriranje i očekuju reparacije. Većina u trideset godina od početka ratova nije dobila adekvatnu podršku vladinih institucija i nije mogla ostvariti svoja prava. Žive s posljedicama traume. Većina jedva spaja kraj s krajem“, ističe naša sagovornica.

Vesna Teršelič podseća da se tokom procesa tranzicije nisu snašle ni porodice koje nisu nikoga izgubile i ne nalaze se u situaciji poput više od 1.850 porodica nestalih iz Hrvatske koji još uvek traže svoje najbliže. Preživeli, dodaje, dele sudbinu svih pogođenih kriminalnom privatizacijom i sporom demokratizacijom postjugoslovenskih društava, a uz to nose dodatni teret gubitka i traume. Govoreći o dometu civilnog sektora u procesu pomirenja i suočavanju s prošlošću, Teršelič ukazuje da rad organizacija za ljudska prava ne može nadomestiti izostanak rada vladinih institucija, već ga samo može nadopuniti. Problem je, navodi dalje, što vladine institucije razvijaju partnerske odnose samo s pojedinim organizacijama civilnog društva.

Foto: Documenta/ printscreen

„Zbog višegodišnje demonizacije našeg rada u javnosti u Documenti ne očekujemo saradnju. No, pamtimo i dane kvalitetnije komunikacije s Ministarstvom pravosuđa i Ministarstvom branitelja, iz vremena prije neliberalne vlade 2016.“, dodaje Teršelič.

Komentarišući to što Srbija još nema zakon o civilnim žrtvama rata, sagovornica Autonomije napominje kako je priznavanje prava civilnih žrtava centralni deo društvenog suočavanja s prošlošću, te da bi ga Srbija morala doneti, kako zbog odgovornosti prema žrtvama u susednim zemljama tako i zbog žrtava u samoj Srbiji. Ne očekuje, ipak, da to pitanje Srbiju omete na putu ka EU pošto je do sada, kako navodi, u procesu pregovaranja naglasak bio na vladavini prava i učinkovitom procesuiranju ratnih zločina te rešavanju sudbine nestalih, a ne na reparacijama za civilne žrtve rata.

Regionalni angažman

Documenta od samog svog osnivanja doprinosi razvijanju individualnih i društvenih procesa suočavanja s prošlošću u izgradnji održivog mira u Hrvatskoj i širem regionu, produbljujući javni dijalog i inicirajući debate o javnim politikama koje podstiču suočavanje s prošlošću, prikupljajući podatke, objavljujući istraživanja o ratnim događajima, ratnim zločinima i kršenjima ljudskih prava, te prateći sudske procese na lokalnom i regionalnom nivou kao doprinos poboljšanju sudskih standarda i prakse u suđenjima za ratne zločine.

U toj organizaciji preciziraju i da Documenta od 2006. godine radi na izgradnji i jačanju regionalne koalicije organizacija civilnog društva iz postjugoslavenskih zemalja koja zagovara osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica nakon ratnih sukoba u regiji (REKOM).

Dalibor Stupar (Autonomija, naslovna fotografija: Documenta/printscreen)

Tekst je objavljen uz podršku regionalnog projekta jačanja mehanizama tranzicione pravde koji finansira Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP). Sadržaj teksta je isključivo odgovornost portala Autonomija i ne odražava nužno stavove Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) ili Vlade Ujedinjenog kraljevstva.