Skip to main content

PETAR PROTIĆ: Poslanica majci, dobrim ljudima i srpskoj stoki za leto 2010.

Autonomija 22. јан 2010.
5 min čitanja

Čoveku nadomak očajanju, preostane kao spasenje, da čini ono što ume, ili što misli da ume – najbolje. Meni po takvom opredeljenju preostaje da pišem i rečima sebi vraćam nadu u ljude koji će se osvrnuti, setiti, opametiti, jednom ili nikad.

Priznanju da je humanost vrlina posrnula, mnogi samo nemo klimaju, a pogledom u stranu skrivaju svoj nemoć i kukavičluk. Nisam stvoren da celivam, niti da četujem, nisam plaćao da bih se učlanjivao i nisam sledbenik, već čovek koji u zabludama gušeći se – za dahom istine bistre – otima se i traje, živi.

Dah za dahom, okovan, dan za danom, sputan, ali nemiran, pa tako od praznika do praznine, među prijateljima, napaćenima, i među stokom uteranom, utorenom, i zverinjem zastrašenom.

Ej, stoko, hrišćanska, stoko srpska, po livadama zaboravljena, odlutala, zabludela, stani, stoko. Stani, brate, stani, sestro. Stani i priznaj da beše isto u klinici i klanici, priznaj da si ostrigana televizijama, mrežama, porukama, i da su ovi veliki izumi prošlog veka već iskvareni mamiparama ovog, priznaj da su pokolenja neobrazovanija nego što su ikad bila, priznaj jer ti reality seljačina drka u nedeljnu večeru, a novi fašisti utabavaju uspomene, koje su tate njihove izgazile. Priznaj, pa se ritni, otmi se i razularen sruši trule tarabe i torove. Ne, nikog drugog radi, već sebe radi.

Sad! Udahni duboko kao što davno nisi udahnuo, sad, sad, priznaj da ne znaš šta ćeš od sebe, jer ne znaš šta ćeš pre, priznaj, nikom do sebi priznaj šta si uradio juče, kada si nekom pomogao, kada si nekog spasao, priznaj. Kada si knjigu pročitao? Priznaj da više gledaš u ekrane, nego u nebo, nego u ljude, priznaj kada si se preispitivao, dugo i duboko. Priznaj da više veruješ u vanzemaljace, nego u svece, i ideš lekarima, a ne popovima, zato što si čovek, a ne stoka. Priznaj da ne znaš iz koje pesme su stihovi „Kosu reže da vinograd veže“, priznaj da ne znaš tečno i tačno da ispričaš istoriju svog naroda, bar pola sata, ako te dete tvoje pita. Priznaj da ne znaš celu himnu. Ni azbuku, naročito pri kraju. Priznaj da ne smeš na Kosovo. Pa, kakav si ti to onda Srbin? Prazan? Samozvan? Nikakav. Ti si marva! Prvo treba čovek biti, na nogama stajati, znati ljude prepoznati, govoriti, učiniti, ne kliktati, busati se, vijoriti, ne, ne, priznati, treba priznati, od priznanja državu, a ne štalu, stvarati, i raditi, treba raditi.

Možda grešim… ah, to bi bilo divno, da grešim i da u toj zabludi istrunem i raspadnem se, zaboravljen kao svaki koji greši. Moje je da kažem, da tražim, pre nego što nestanem, moje je da brinem i pokažem, jer recept što od raje i naroda stolećima stoku spravlja – istrajava, dok molitva u džepovima završava.

Priznajem sebi koliko sam sin, da bih znao koliko sam otac. Pre dve sedmice sam kazao svojoj majci u bolnici, pred operaciju, da je sudbina jednostavna i obična priča, pa ako si ti mnogim ljudima dobro učinio, borio se, onda će se ljudi dobrim na tebe osvrnuti, tebi pružiti ruku, pomoći. Sad je moja majka bolesnija nego što je ikad bila, a ja mogu samo da pišem i pišući se molim, ne bogu, nego dobrim ljudima, jer dobri su ljudi jedini bog u kog verujem. Dobri će ljudi veće čudo napraviti, nego što „sveti duh“ i zamisliti može. To priznajem, svojoj majci i svojoj deci, i od svoje dece bogove stvaram sebi, a dobre ljude celom svetu.

Njoj je bolje, ali još visi, i ne sme da misli, već da se bori i ljudima da ruke pruža, pa zato ja joj mislim – da svetliji biva onaj što iz mrkle senke svog bola uzdigne se, taj ozaruje nadanjem decu svoju i decu svoje dece, da pobeđuješ svakim dostignućem, nadljudskim trudom i čistom savešću.

U saznanju priznajem – da prošlosti je nebrojeno, sadašnjost jedna, a budućnost nula. I moram živeti kao da budućnost ne postoji kako bih je stvarao, iznenađen koliko mogu da podnesem i stvaram, i izdržim neumoran, izdržim da boleće, izdržim da trajaće, izdržim da uminuće, izdržim da proćiće, i da izdržim jer sam veran sužanj raskošnom znanju sviju predaka. Ili, lirski, smireno, čekam blagi vetar u jedrima pod Suncem, a pogled u daljinu pružam, nad talasima, zagrljen s dobrim ljudima, i plovimo na divnom belom brodu ka mirnoj pučini ili ponoru, ka ostrvu što naseljeno biće i trajaće, doveka ili kratko, ali trajaće.

Ti, stoko, priznaj, molim te, priznaj da te i juče tištalo ono što te tišti danas, još jače te stiska, priznaj. Priznaj da te teraju, i nateraju, kao stoku, ne čoveka. Čoveku kažu, dokažu, ne teraju ga, ne navode ga na vodu, već mu put do izvora pokažu, priznaj, stoko, agoniju skore prošlosti, priznaj je celom Svetu … da stoji upozorenje na rođene lopove, očajne drogeraše, brutalne ubice, pijane lažove i druge sebične duše i nakaze koje su marširale protiv žena i staraca, protiv bolesnih, nevinih, ali kroz našu tišinu i slepilo. Nakon krvopijućeg hodočašća, kukavice su došle ovamo, među nas, a mi smo i dalje bili uplašeni, zbunjeni i bili takvima štit čvrsti. Priznaj zarad sećanja na žrtve, zarad večnog bekstva optuženih i zarad budućeg života naše dece. Priznaj, molim te, priznaj, bilo i ne ponovilo se. Pred odjekom klekni, ali kao čovek, a ne kao stoka!

I desetarački: što je više pitomi’ hajvana, trebaće jim grlatih čobana, da ćeraju tovar niza stranu, kojom gazda prosipo je ’ranu. Ujarmljena trgovinskim lancima, izmužena dugovima i ambisu priterana, živina je to poplašena što smerno gazi stazom oko džipa parkiranog na trotoar svakodnevice. Pognute glave, obilazi kljuse svetinju metalikoljublja, a besom čoveka glas guši i … marš tamo, s ostalima. Trebaju ti kajle zlatne, da ti zveče, pa ključevi gvozdenih mašina, eh, jednu za sebe želiš, priznaj – i to je baš lepo, da uživaš u brzini i silini, moćan da budeš, gas da stisneš, ali ne da stigneš, već od blata da utekneš. Lako je po betonu poskakivati, iz gliba treba noge čupati. Avaj, svežnjevi novaca i ključeva ti niti oko prstiju smrsili, pa ćeš, možda… baš me briga… slast goniča osetiti, da kad drekneš u telefon sred kafane, kroz keženje krezubih, neobrijanih, kroz dim duvana i maligana – nekakvo divljenje probuditi, ali svest nikad – a ućutkaćeš majku jagnjadi svoje, hoćeš, a zvala te je da se domu vratiš, baš kad dočekao si gazda da budeš, ti, ti da zagrmiš i zatreseš, ti, zver, da proćerdaš, i ti, ti, dok se okreneš – da ispustiš. Ispustiš mladunče svoje među stado stadiona, dokoličarenja, pustog lutanja. Umirivali su ga televizori, kompjuteri, hipnotisale šarene tačke u mnoštvu, u nastavcima, u tabletama i praškovima, tovljeno je energiziranim laserima i izgriženo plavim zubima, izveštačeno profilima. Ne znaš! A džeparci mu praporci! Pojma nemaš, jer si žurio, govnima i puterima se premazivao, udvoričkim klimanjima sakatio i preračunavao, ženke si masne balavio, lajao i režao, kukao, cupkao, s lanca se čupao i prekardašio.

Lepo sam ti govorio, priznaj, priznaj, a sad teškim očajem strovaljen grabiš pepeo knjiga nepročitanih, volovskom rikom za praštanjem vapiš, a žicom zarđalom glava ti kroz uši vezana, da ti struže mozak razbibrigom zagnojen, i da te na njoj, sporo, kroz blato natopljeno crnom krvlju – dželat odvuče, do ilovače.

Neću da te žalim, jer sažaljenje je truljenje, a sećanje, spominjanje, zlatne ruke i čist obraz, neumorno ljudsko delo – to je trajanje i porađanje.

Majko, tu sam, s tobom sam, tvoj sam kao što sam uvek bio, mirno sklopi oči i nadaj se buđenju, voljena moja, sanjaj unuke, nasmejane i radosne, u tvom krilu golicane

… i pospane, ušuškane, od aveti sačuvane, negovane. Pokrivene gustim tkanjem fine vune i bajkama – o dobrim hrabrim ljudima, što su nekad davno plovili na belom brodu do horizonta, i dalje.

U Novom Sadu, 22/30. decembra 2009.