Skip to main content

PAVLE RADIĆ: Vreme dostojanstva i ponosa

Izdvajamo 02. феб 2025.
3 min čitanja

"Ustali su Ljudi i pokazali lepo lice Srbije"

Neka bude što biti ne može, neka bude borba neprestana.

Trebalo je  biti u Srbiji poslednjih nekoliko meseci, posebno u Novom Sadu, pa videti čudo neviđeno. Nadasve neočekivano. Dešava se ono što se činilo do samo pre tri meseca da ne može da bude, i traje borba neprestana za koju se do samo pre tri meseca činilo da je misaona imenica, jer se činilo da u dugogodišnje porobljenom društvu ništa ne može pobediti razobručeno koruptivno-pljačkaško nacionalističko zlo.

A onda, neočekivano – igrom tragične sudbine građana koji su se 1. novembra prošle godine u pogrešno vreme našli ispod nadstrešnice novosadske železničke stanice – kao da je najpre u Novom Sadu, a potom i celoj Srbiji, u ljudima nešto eksplodiralo. Kao da je neki kosmički udar – možda vapaj duša nevinih žrtava ispod nadsteršnice –  trgnuo ljude iz duboke apatije i duhovnog mrtvila, iz pomirenosti sa beznađem, pa u njima probudio zatomljeno dostojanstvo i slobodarstvo. Prekonoć su ljudi senke od potuljenih podanika postali uspravni građani sa probuđenim dostojanstvom. I slobodarskim inatom.

Epohalno preobraćanje, povratak na put  dostojanstvenog života, može se reći da je zasluga koliko probuđene savesti i žala za žrtvama korupcije ispod nadsteršnice železničke stanice, toliko i zasluga pobunjene studentske mladosti koja se – njezini najvispreniji pojedinci i aktivističke grupe – ni u najcrnjim danima dominacije zla nije predavala vladavini neljudi, bezočnih kriminalaca maskiranih krinkom lažnog patriotizma, lažnog morala, lažnih mesija i lažnih nacionalnih spasitelja.

U ovim prelepim  mesecima vraćenog dostojanstva nismo zaboravili, greh bi bio da jesmo, prošlogodišnju neverovatnu borbu grupe studenata Filozofskog fakulteta (FF) Novosadstog univerziteta (NU), koji su se mesecima borili – bukvalno se rvući sa nasilnicima – da spreče instaliranje režimskih sluga u Studentski parlamen FF. Nisu uzmicali ni kad su režimski poslušnici u Rektoratu NU pozvali huligane batinaše da ostvare naum potpune okupacije NU, na kojem je režim prethodno instalirao ne malo   sluga. Hrabra aktivistička studentska grupa STAV stavila je režimlijama nogu u vrata, ne dozvoljavajući nelegitimno instaliranje režimskih sluga među studente. Nema šta režim nije pokušavao da ostvari naum – klevetao je nepokorene studente i njihove profesore, pokretao pogromaške hajke protiv njih, ali sve džabe. Nepokoreni studenti i njihovi dostojanstveni profesori održavali su i održali žar otpora bestijalnom režimu. Kad bestijalci studentima i profesorima nisu mogli ništa, a razne  gadosti su pokušavali, za metu su uzeli jednog njihovog – od režima nepotkupljivog i nepokorenog profesora i novinara – Dinka Gruhonjića, praveći od njega državnog neprijatelja broj jedan. U skandaloznu pogromašku hajku  na nedužnog čoveka i njegovu porodicu – ravnu hajkama  iz fašističkih arsenala, pokrenutoj na bazi montiranih gadosti – uključili su se najviši državni funkcioneri na čelu sa notornim šešeljovcem Aleksandrom Vućićem. Sve džabe. Kreatori hajki niti su slomili profesora i njegove solidarne kolege, niti su zaplašili nepokorene studente, niti su profesora izbacili sa fakulteta, iako su batinaši uz odobravanje režimu pokornog Rektora okupirali fakultet ispostavljajući ultimatum da se profesor najuri sa FF.

Bilo kako bilo, tek žar nepokorenosti režimu tinjao je na FF NU i čekao povod da se razbukta na celom univerzitetu u pravi plamen pobunjene mladosti. Nažalost, povod je bio tragedija pod nadstrešnicom uzrokovana korupcijom.

Predistoriju sadašnjih veličanstvenih masovnih studentskih pobuna svih univerziteta u Srbiji ne treba zaboravljati.

Impresivno je sve ovo što se poslednjih meseci događa u Srbiji. Za ovu – činilo se – beznadežnu zemlju (do čega su je doveli katastrofalni kleronacionalistički pljkačkaški režimi), itekako ima nade. Ustali su studenti, đaci, profesori, lekari, poljoprivrednici, zanatlije, ne mali broj penzinera… Ustali su Ljudi i pokazali lepo lice Srbije. Naum je osvajanje slobode i dostojanstva, naum je sprati ljagu sa lica Srbije koju su rđave vlasti sramotile što suludim ratovima i zločinima protiv suseda i vlastitog naroda, što pljačkom i kriminalom sopstvenih građana.

Je li Serbia zaista vostala – što je opsesivna želja potpisnika ovog teksta –  to ćemo videti. Potpisnik ovih redova se nada – i veseli – da jeste, da više ništa više neće biti isto kao što je doskora bilo mračno i beznadežno. Ovo čemu svedočimo poslednjih meseci vraća nadu i ponos, čak i onima koji su ovde bili izgubili svaku nadu.

Vostani uređena, odgovorna i dositejevski prosvećena Serbie!

(Autonomija)