"U moralnoj kaljuzi na koju je korumpirana radikalska vlast srozala Srbiju"

Ma je li moguće – kako onomad u egzaltaciji reče čuveni sportski komentator Mladen Delić – da Autonomna pokrajina Vojvodina (nije sprdnja, to još uvek makar karikaturalno postoji), ima ombudsmana, po naški Pokrajinskog zaštitnika građana?
Ima, ima, itekako ima. Ko ne veruje da autonomija Vojvodine postoji, ko još manje veruje da postoji nekakav pokrajinski ombudsman, neka otvori www.ombudsmanapv.org, pa će se uveriti da postoji i jedna i druga fikcija. Drugu trenutno obavlja dr Dragana Ćorić, po sajtu pravnica bogate domaće i međunarodne edukacije, docentkinja na Pravnom fakultetu novosadskog Univerziteta.
Da ne dužimo, u osnivačkom aktu Skupštine Vojvodine o Pokrajinskom zaštitniku građana, između ostalog piše:
U članu 3: Pokrajinski zaštitnik građana – ombudsman, nezavisan je i samostalan organ AP Vojvodine koji štiti prava građana i vrši nadzor nad radom pokrajinskih organa uprave, javnih preduzeća i ustanova koje vrše upravna i javna ovlašćenja, a čiji je osnivač AP Vojvodina (u daljem tekstu: organi uprave), u vezi sa njihovim postupanjem u izvršavanju odluka i drugih pravnih akata AP Vojvodine.
U članu 4: Ombudsman je nezavisan i samostalan u obavljanju poslova utvrđenih osnivačkim odlukama i niko nema pravo da utiče na njegov rad i postupanje.
Ombudsman se stara o zaštiti i unapređenju ljudskih i manjinskih prava.
Ombudsman postupa u skladu sa Ustavom, potvrđenim međunarodnim ugovorima i opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, zakonom i podzakonskim opštim aktima.
Osnovni principi delovanja ombudsmana su zakonitost, nepristrasnost, nezavisnost i pravičnost.
*
Prvo pitanje za čiatoce je da li i koliko išta znaju o javnim aktivnostima Pokrajinskog(e) zaštitnika(ce) građana Vojvodine?
Drugo pitanje je da li je bilo ugrožavanja prava i bezbednosti građana Vojvodine u proteklom periodu koji su podrazumevali intervenciju Pokrajinskog zaštitinika(ce) građana?
Treće pitanje je, ako nije bilo intervencija u korist zaštite na bilo koji način ugroženih građana sa strane organa vlasti, institucija ili njima podređenih interesnih grupa, šta su razlozi tome?
Na pitanje je li bilo ugrožavanja prava građana Vojvodine – recimo Novog Sada – od strane vlasti i njezinih što legitimnih, što nelegitimnih po građane represivnih ispostava, valjda nije teško odgovoriti. Treba li podsećati na brojne afere, posebno oko urbanističkog divljanja i simbioze investitorskih lobija sa organima lokalne i pokrajinske vlasti, na uštrb javnih interesa građana i grada kao osobenog urbanističkog i kulturološkog identiteta? Je li bilo ugrožavanja prava pobunjenih građana i njihovih grupa u aferama ’Novi Sad na vodi’, ’Šodroš’, ustupanja atraktivnih gradskih lokacija naprečac osnovanim investitorskim firmama koje su – i koje i dalje zbog ekstra finansijske dobiti – urbanistički divljaju bez obzira na trajne štetne posledice po gradsku strukturu i život građana? Mnogi su novosadski građanski aktivisti legitimno protestovali protiv netransparentnog ponašanja vlasti slizane sa podobnim investitorima, pa su maltretirani, hapšeni i privođeni u policijske stanice, a da se visoko edukovana, je l’ da, pravnica na mestu Pokrajinskog zaštitnika građana nije oglasila da bar prokomentariše sporne incidente, ako baš i ne stane u odbranu pobunjenih građana. Ako slučajevi nisu bili u njezinoj nadležnosti, mogla je bar da ih prokomentariše i kaže ko je za njih – sa stanovišta zaštite prava građana – nadležan.
A šta tek reći na njezino sramno ćutanje marta prošle godine, povodom montirane video podmetačine iz kruga vlasti i na njoj zasnovane fašističke hajke usmerene na za vlasti nepodobnog profesora novosadskog Filozofskog fakulteta (FF) i vrsnog novinara Dinka Gruhonjića, sa namerom da ga uklone i sa FF, i iz Nezavisnog društva novinara Vojvodine (NDNV), trna u peti koji im smeta, iz Novog Sada i Srbije. Možda još i gore od svega navedenog. Pokrajinska zaštitnica građana ama baš reč jednu nije progovorila oko hajke na časnog čoveka, dok ga je hajkaška ološ raspinjala crtajući njemu i porodici metu na čelu. Nije našla za potrebno da ga bar nazove telefonom – a kamoli da sedne sa njim na kafu u studentskom kampusu gde oboje rade kao kolege – da porazgovaraju, da čuje od njega o čemu se zapravo radi i ako možda njegov slučaj nije u nadleležnosti Zaštitnika građana, zbog moralne obaveze povodom hajki na časnog čoveka Zaštitnica je trebalo da se oglasi. Taman posla da se usudila da razgovara sa žrtvom na koju se vlast – koja ju je instalirala na mesto Zaštitnice građana – fašistički ostrvila, šaljući preko mafijaške mašinerije profesoru pred zgradu gde stanuje huligane koji mu pred vratima upućuju – njemu i porodici – pisane pretnje smrću.
Isti je slučaj i sa istovetnom hajkom na novinarku Anu Hegediš Lalić, predsednicu NDNV.
A da i ne govorimo o ćutanju Zaštitnice građana povodom monstruzne hajke u kojoj je učestvovao i predsednik republike Vučić – u svakoj režimskoj hajkačkoj kampanji mirođija i kormilar – kao i najviši držani organi uz saslužujuću ordiju huškačkih medija, na studentkinju aktivistu Filozofskog fakultetea Milu Pajić. Zaštitnica se nije usudila – i ne usuđuje – da reč jednu kaže u zaštitu valjda dvadesetjednogodišnjakinje a kamoli da žrtvu huškačke falange zaštiti od progona i blaćenja (ako jeste, a potpisnik ovih redova to ne zna, javno će se Zaštitnici izviniti). Ako i taj slučaj nije u nadležnosti pokrajinskog Zaštitnika građana, zbog brutalnosti kampanje, moralna obaveza je bila da se oglasi i ukaže ko je nadležan da zaštiti žrtvu kampanje.
Šta je sramno ćutanje kad se progone režimu nepoćudne ličnosti, ako nije nemoral, ako nije moralna beda?
I nije samo režimu nepokorena Mila Pajić jedina žrtva među studentskim aktivistima na koje se ostrvila i ostrvljuje režimska hajkačka mašinerija za blaćenje i ugrožavanje života nepoćudnih ličnosti, a Zaštitnica građana reč jednu nije rekla u njihovu zaštitu. Nije tačno da u svim navedenim i nenavedenim slučajevima blaćenja i ugrožavanja ljudi u Vojvodini nisu na ovaj ili onaj način učestvovali organi vlasti ili njihove ispostave. Primer su brojna u suštini politička hapšenja građanskih aktivista, lokalnih i pokrajinskih odbornika tokom proteklih protesta u Novom Sadu.
E, al’ se zato Zaštitnica javno oglasila – da l’ samoinicijativno, da l’ po komandi ‘odozgo’ (kakva samostalnost i odgovornost u radu činovnika koje instalira režim, to ne postoji ni kao hipotetička mogućnost, kad se nekom omakne da samostalno istupi odmah biva markiran i proteran kao neprijatelj Srbije) – povodom, je l’ da, ugrožavanja prava školske dece i studenata da redovno pohađaju škole i studiraju, koje im, je l’ da, ugrožavaju pobunjeni studenti, profesori, maturanti i roditelji đaka i studenata. Zaštitnici baš kao da je ‘Saopštenje Pokrajinskog ombudsmana’ – koga interesuje frazeologija i opšta mesta Vučućevog režima neka Saopštenje pročita na sajtu – diktirala ministarka prosvete penzionerka Slavica Đ. Dejanović ili predsednica Narodne skupštine, radikalski rečita Ana Brnabić – uz Vulina Vučićeva najradikalnija trbuhozborka.
Šta reći drugo o Saopštenju pokrajinske Zaštitnice građana, sem da je pisano u objedinjenim naporu režima da razvodni i dokine aktuelne studentske, đačke, nastavničke i profesorske proteste pokrenute ne samo zbog režimske laži i skrivanja izvorne dokumentacije o rekonstrukciji novosadske železničke stanice, čiji su javašluk i korupcija ubili 15 građana a dvoje teško ranili, nego i zbog života u moralnoj kaljuzi na koju je korumpirana radikalska vlast srozala Srbiju.
(Autonomija)