"Oslobađanje od straha postalo je zarazno"

Tim rečima – oslobađanje od straha postalo je zarazno – jedno lepo studentsko lice saželo je ono što se poslednjih meseci događa u – do skoro se činilo – beznadežnoj Srbiji. A to što se događaja nešto je najveličanstvenije što se u Srbiji dogodilo poslednjih četrdesetak godina. Tim pre što se dogodilo neočekivano, što su slobodarsku karnevelizaciju Srbije kao iz bajke pokrenuli oni za koje se smatralo da su apatični, nezainteresovani, da su zombiji – stasavali u bolesnoj Srbiji – koje ništa ne interesuje. Slobodarsku bunu – Treći srpski ustanak, ovog protiv domaćih zlostavljača – pokrenuli su studenti. Na najlepši i najneverovatniji način pokazali su slobodarske vrline koje u njima – našoj deci i unucima – nismo prepoznavali. Te vrline, ti neočekivano otkriveni biseri među nama, podstakle su potuljenu i obeznađenu Srbiju da se trgne, da se strese, ustane i pokaže LEPO LICE. Od studenata, srednjoškoloca, njihovih nastavnika i profesora ako ništa više i ne pokažu, i to je dosta. A da bi biseri koje poniženoj Srbiji daruje mladost postali materijalizovana sloboda – da Srbija iz obeznađenog Zatvrorenog postane slobodno Otvoreno inkluzivno društvo, na svima je nama, na svim generacijama. Put od bolesnog Zatvorenog do Otvorenog društva slobode i ljudskog dostojanstva nije ni lak. Još manje je brz. Na to treba raučnati. Važno je da svetlo na kraju tunela i putokaz kojim treba ići – pravda, jednakost, dostojanstvo, verodostojni zakoni i institucije i – ne na poslednjem nego na prvom mestu – Prosvećenost i Odgovornost i prema sebi, i prema drugima oko nas – sada imamo.
Konačno iz Srbije – vernici bi rekli ’fala ti Bože’ – u svet idu antologijske slike kojih se čovek ne stidi. S kojima se ponosi. Idu slike pobunjenih studenata, đaka, nastavnika, profesora, poljoprivrednika, advokata, glumaca, filharmoničara, medicinskih radnika, ugostitelja, frizera, ne malo penzionera… Ustali su poniženi ljudi protiv satrapskog režima koji ne samo da lažima i podvalama beskrupulozno gazi njihovo dostojansvo, nego ih bezočno pljačka i – tragedija u Novom Sadu je pokazala – koruptivno ubija. Do juče činilo se apatični i bezvoljni podanici bez nade, naprasno su se probudili iz kome – u koje su ih uvele ne samo vučićevske nego i prethodne manipulacije i laži – masovno stajući uz svoju lepu i pametnu decu i unuke, svetlo u pomrčini Srbije. Pobunjeni građani odjednom pokazuju slobodarstvo, dostojanstvo i samopoštovanje. A šta je slobodarstvo ako nije kritička samosvest, samopoštovanje i nadasve odgovornost prema sebi i društvu u kojem se živi?
U Srbiji se najzad ukazalo svetlo na kraju, činilo se, beskrajnog tunela. Na najjednostavniji način pobunjeni studenti – podržani od profesora – do kraja su razobličili pljačkaški koruptivni režim, koji propagandom i lažima podanike drži (do skoro) u simulakrumu uspeha, sveopšteg napretka i ’zlatnog doba’, kako se hvališe Šešeljov najbolji đak cezaristički zaseo na vlast, psihopatski umišljen da će kao mesija ući u udžbenike srpske istorije. Nažalost, ima nastavnika i profesora koji u ovom istorijski važnom vremenu što zbog kukavičluka, što zbog toga što su još uvek vernici cezarističkog svevlašća, što zbog toga što su od svevlašća korumpirani, nisu stali uz svoje đake i studente..
*
Studenti, maturanti i njihovi profesori su nas doveli dotle – kardinalno važan iskorak iz beznađa – da ugledamo svetlo na kraju tunela. E sad hoćemo li iz tunela najzad izaći, zavisi od svih građana Srbije. Od njihove, od naše doslednosti i odgovornosti da olako ne ispustimo šansu, kao što smo je kao društvo lako protraćili posle Petog oktobra 2000. Nismo tada prevazišli površnost, nedoslednost i – pokazalo se – jajarluk. Vlastodršca zločinca smo tada veličanstveno smenili, ali nažalost nismo menjali njegovu ideologiju koja je ojadila Srbiju i ubila Jugoslaviju. Sipali smo vino novo u ’mješine stare’.
Može se desiti, nadamo se, da pod naponom masovnih pobuna nekako sa vlasti svrgnemo krvopije, Šešelj-Milošević-Miramarkovićkine đake i sledbenike. Dakako na – pod pritiskom pobunjenih masa – iznuđenim stvarno slobodnim, a ne farsičnim izborima. To bi bio drugi korak – posle prvog kojim su nam pobunje studenti, đaci i građani pokazali da na kraju tunela postoji svetlo – ka unutrašnjem oslobođenju Srbije.
Postoji i treći, suštinski najvažniji korak do pune unutrašnje slobode – oslobađanje od ideologije zla koja je temelj moći tirana i srozavanja građana na nivo podanika.
Ključno je oslobođenje od otrovne ideologije – koju su nam nametnule dominantne kvazielite – kao nezaobilaznog uslova osvajanja istinske slobode. To podrazumeva oslobađanje od višedecenijskog trovanja nacionalizmom, šovinizmom, ksenofobijom, martirstvom, sumanutim snovima o velikodržavlju.
To podrazumeva oslobađanje i od anahronizama i mitologije o nacionalnoj i državnoj veličini i slavi, od budalaština da smo ’nebeski narod’, od antimodernizma i antievropejstva slaveći mitologizovane despotije poput putinovske Rusije, autoritarne Kine, Venecuele, Turske, Kube, u poslenje vreme autoritarno pokorene Mađarske…
Ako se Srbija ne oslobodi zločinačke i suicidne ideologije – kreirane iz istog centra kao i krajem osamdesetih i devedesetih prošlog veka, sa starim i novostasalim nacionalističkim fanaticima – biće do kraja razorena i unuštena, kao što je ista ideologija razorila jugoslovensko društvo i ubila Jugoslaviju. Ne treba imati nikakvih iluzija, zlo razara i ubija.
Oslobađanje od ideološkog mraka ogroman je i dugoročno zahtevan slobodarski poduhvat koji stoji pred Srbijom i Srbima. Taj je poduhvat ključan za unutrašnje samooslobođenje, za povratak u civilizaciju. Bez poštenog suočavanja samih sa sobom, unutrašnja sloboda nije moguća. Moguće je povremeno obarati tirane, zločince, ali se do pune slobode u Srbiji ne može doći bez suočavanja sa istinom o sebi, bez suočavanja sa ključnim uzokom unutrašnje samozarobljenosti i neslobode. Neotklonjeno zlo na vlast – kreatore naših sudbina – zakonito uzdiže i instalira skaredne ličnosti, mračnjake ogrezle u frazeologijam bajagi voljenja Srbije, bajagi boraca protiv svetske nepravde i susednih – nešto manjih od nas – manjih naroda, sa kojima smo doskora živeli zajedno u istoj državi.
Dok u Srbiji traju antologijski izlivi građanske volje za oslobađanjem od despotije, postavlja se ključno pitanje – kako ogromnu pozitivnu energiju materijalizovati u praktičnu političku snagu, u neku stranku ili šta drugo što na izbore može da izađe, koja će na kad-tad slobodnim izborima na legitiman način mirno smeniti bašibozuk na vlasti (ako bašibozuk ne potegne oružanu prisulu u odbrani vlasti?). Bez političke operacinalizacije pobunjene enrgije, bez njezonog stranačkog uobličavanja – u postojeće od režima satanizovane stranke (???) ili brzo osnivanje neke nove sa novim kadrovima i inoviranom modernizacijskom ideologijom – ogromna energija masa će brzo usahnuti. I time se za dugo, dugo, ponovo ugasiti sada realno svetlo na kraju beskrajnog srpskog tunela.
Krucijalnim problemom – kako praktičnim koracima doći do zaista slobodnih a ne farsičnih izbora na kojima se bašibozuk na legalan način može maknut sa pozicije da nam određuje subinu – može se pozabaviti recimo ’Proglas’, dakako uz saradnju sa prosvećenim ljudima kojih u Srbiji ima. Posao nije lak, ali ga se neko mora poduvatiti. Šansa za istinsko oslobođenje Srbije iz mraka i beznađa postoji i ne treba je propuštati. Pitanje je kad bi se nova šansa mogla ponovo ukazati.
VOSTANI SERBIE!
(Autonomija)