Skip to main content

PAVLE RADIĆ: Hajkačka rulja puštena sa lanca

Pavle Radić 20. мар 2024.
4 min čitanja

"Boje se istine kao vampiri svetla"

Besomučna hajka na slobodnomisleće građane – posebno javne ličnosti koje ne pristaju da se oportuno smeste ispod vlastodržačkog šinjela te trpe trulež i smrad – se nastavlja. Štaviše, svedoci smo njezinog krešenda.

Hajkačkoj bandi ništa nije sveto. Ni od čega ne preza. Taman posla da se stidi gadosti kojima se služi u obračunu sa vlastima nepoćudnim ličnostima. Falsifikuje, laže, podmeće, kleveće, ugrožava radna mesta i egzistencije izabranim metama, dovodi u pitanje njihovu ličnu i bezbednost njihovih porodica. Princip je – među kreatorima hajki u senci – gazi, samo gazi i raspaljuj pogane strasti. Pripremi rulju na sve gadosti. Na usluzi hajkačkim bandama su brojni – za hajkačke pogrome specijalno osnovani i od vlasti izdašno pomagani – bajagi mediji informisanja. Sa njihovih ekrana, dakako sa nacionalnom frekvencijom, kao i sa štampanog smeća danonoćno se u javnost izručuju neograničeni otrovi i hajkačke fekalije. S njima spregnuti su i brojni hajkači na društvenim mrežama.

Institucije koje bi trebalo da ograniče divljanje razobručene radikalštine i kriminalštine, te spreče obračune sa časnim ljudima – vajni ombudsmani (zaštitnici građana), poverenici, tužilaštva, sudovi itd.- uljuljkane u smradu ispod vlastodržačkog šinjela, ćute. Blaženo spavaju u carstvu smrada i nemorala. Ako se kadikad i oglase, bolje da se iz dubokog sna i ne bude. Svoju bajagi brigu za ugrožene obično svode na licemerno frfljanje dozlaboga otrcanih fraza, od kojima je žrtvama hajkačkog nasilja dodatna muka. Oni koji bi građane trebalo da štite od samovolje moćnika, žrtvama medijskog pogroma licemerno dosipaju dodatnu so na rane. Prvenstveno brinu da se, ne daj bože, ne zamere vladajućim autoritetima, iako i ptice na grani vide da su vladajući autoriteti ogrezli u nemoralu i kriminalnim nepočinstvima. Lopurde i besprizornici su objekt zaštite servilnih činovnika – čast hrabrim i moralno stamenim izuzecima, naročito ženama iz tužilaštva – a za sudbine običnih građana izloženih samovolji lopurdi i ološa, ko te pita. Za njih su namenjene odvratne fraze.

Ovih dana svedočimo dirigovanoj, do maksimuma pojačanoj harangi protiv građanske aktivistkinje Aide Ćorović (za ovdašnje prilike redak fenomen građanske hrabrosti i decenijske istrajnosti u borbi protiv nepravdi i zla), protiv sjajnog istoričara Milivoja Bešlina čiji profesionalni i moralni kvaliteti visoko štrče sred bede kvaziistoričarskih revizionističko-nacionalističkih protuva, hrabrih i profesionalnim normama odanim novinarkam Ani Lalić Hegediš, Kseniji Pavkov i naročito – i to godinama služeći se najvećim gadostima – protiv profesora univerziteta i novinara Dinka Gruhonjća. Šta je njegov greh? Ne treba biti puno pametan, pa videti da je to što dosledno – bez okolišanja i dlake na jeziku – razobličava jad i bedu srpskog velikodržavnog nacionalističkog projekta iza kojge je na prostorima bivše nam države ostalo more krvi i strašnih zločina. Njegov greh je ono, što bi u svakom normalnom i moralno utemeljenom društvu bila vrlina – ne dozvoliti da se zlo počinjeno u naše ime prećutkuje i gura pod tepih pod nemoralnom egidom ’manimo se prošlosti, okrenimo se budućnosti’. Ma, je li, bogati? Profesoru novosadskog Filozofskog fakulteta i vrsnom novinaru je jasno – kao i svakom prosvećenom pojedincu – da nema ozdravljenja bolesnog društva i njegovog izlaska na zelene grane, ako se na pošten – na samokritičan način – ne suoči sa svojim zabludama i greškama, sa skrivljenim zlom nanešenim i drugim, i vlastitom narodu. On zna – i to javno i obznanjuje – da se ne može normalno živeti sa ’kosturima u ormanima’, sa smradom ispod tepiha. E baš to – jasno i glasno ukazivanje na uzroke propasti Srbije i srpskog društva i ukazivanje na jedino moguće njegovo izlečenje i obezbeđenje uljudnog života – nije moguće bez suočavanja sa istinom, bez priznanja greha i iskrenog pokajanja kako vlastitom, tako i narodima kojima je sa srpske strane nanešena bol i patnja. Sve drugo su – bilo vlastodržačke, bilo opozicione – laži i obmane kratkih nogu. Sve drugo vodi u deluzije i bedu u kojoj smo se skoro beznadežno samozakopali, pa ni susede ne ostavljamo na miru.

Na Dinka Gruhonjića – kojem se pod mikroskopom fašistički gleda poreklo pa je i po tom osnovu meta šovinista – obrušila se hajka u kojoj je, po instrukcijama meštara zla iz senke, vidimo uključena i vlasti podanička grupa studenata na fakultetu i univerzitetu gde je Dinko profesor. Kad ga već nije moguće ućutkati, vlastima upodobiti i prizvat pod šinjel ispod kojeg bazdi, treba ga brutalno ekskomunicirati sa posla, te ga egzistencijalno a onda i njega i porodicu mu i fizički ugroziti. Cilj je – njega i slične mu novinarske kolege – maknuti iz javnosti. Zašto? Zato što su nosioci vlasti i moći i u politici, i u crkvi, i u intelektualno-kulturnim koterijama oni, koji su Srbiju i srpstvo upropastili i dugoročno osramotili. A koterije to ne trpe. Boje se istine kao vampiri svetla.

U odsustvu institucionalne pomoći, jedina pomoć metama hajkačkih pogroma može biti samo probuđena javnost koja zna za stid. I naročito, za solidarnost. Pogotovo je važna solidarnost branše, kojoj mete hajke profesionalno pripadaju. Nažalost, sa te strane ozbiljnija solidarnost je za sada u potrebnoj meri izostala. Bar od onih institucija – kad je reč o novinarskoj branši – od onih medija, koji imaju još koliko-toliko slobode i profesionalizma. Zar je teško – barem jedno veče u udarnom terminu – na nekoj nerežimskoj televiziji izostaviti jedne te iste ’analitičare’ koji drobe skoro uvek iste priče, pa recimo napraviti panel tribinu na kojoj bi gostovale najnapadanije mete hajkača i ugledni pravnici? Koliko-toliko građanstvo – izvrgnuto hajkačkim ’istinama’ – treba upozna šta se krije iza bezočnih hajki na čestite ljude. Nije kasno da se takva solidarnost i pomoć pruži ugroženim kolegama izloženim hajkačkoj rulji i njihovim nalogodavcima iz senke. Kad je vreme za takvu solidarnost, ako ne kad se časnim pojedincima i njihovim porodicama bezočno crtaju mete na čelu?

(Autonomija/foto: Pixabay)