Skip to main content

Paula Petričević: Ženska tijela nijesu bojna polja

Građani 10. јун 2022.
2 min čitanja

"Kontrola ženskog tijela predstavlja temeljnu polugu patrijarhata, a crkva je po pravilu bila njegova odana i gorljiva zaštitnica"

Čije je moje tijelo i kako to da je ovo pitanje ponovo postalo aktuelno? Zašto se iznova otvaraju i problematizuju pitanja na koje smo mislili da smo kao društvo dali odgovore, dogovorivši se da su žene ljudi i da im njihova tijela pripadaju na neotuđiv način. Jesmo li se zbilja nesmotreno opustili povjerovavši da se vlasništvo nad vlastitim tijelom ne može proizvoljno propitivati, niti se pravo na raspolaganje njime može po potrebi stornirati na zahtjev vjerskih ili drugih zajednica koje bi da se igraju biopolitike i u pauzama između ratova.

Raspravu o pravu na abortus podstakla su dva važna i ja bih rekla – uistinu zabrinjavajuća i prijeteća događaja. Prvi je moguće ukidanje presude Roe vs. Vejd koja će, sudeći prema procurelom mišljenju većine sudija američkog Vrhovnog suda, biti oborena, čime će pravo na abortus izgubiti ustavnu zaštitu i postati ograničeno ili ukinuto u velikom broju američkih država. Drugi je slučaj Zagrepčanke u dvadesetsedmoj nedjelji trudnoće kojoj su ljekari, na temelju priziva savjesti kojeg koristi većina ginekologa u Hrvatskoj (oko 60%), odbijali da izvrše pobačaj, iako je bilo utvrđeno teško i smrtonosno oboljenje ploda – što predstavlja zakonski osnov za prekid trudnoće u ovom gestacijskom periodu. Međutim, u odnosu na njeno pravo na dostupan, legalan i siguran pobačaj, pravo na priziv savjesti ljekara u praksi je ostvarilo prevagu. I to kakvu.

Iako se u Crnoj Gori nisu desile ni slične situacije, rekla bih da je bilo samo pitanje vremena kada će se i ovdje povesti rasprava o reproduktivnim pravima žena, prije svega, imajući u vidu neporeciv i snažan uticaj koji je na ovom prostoru ostvarila Srpska pravoslavna crkva (SPC) u posljednje dvije godine. Jednačina je predvidljiva i jasna – kad god u jednom društvu jača uticaj vjerskih zajednica, ženska tijela iznova postaju bojna polja (Barbara Kruger) na kojima se, očito, i dalje biju bitke za nezavisnost i autonomiju. Kontrola ženskog tijela, seksualnosti i reproduktivne sposobnosti predstavlja temeljnu polugu patrijarhata, a crkva je po pravilu bila njegova odana i gorljiva zaštitnica. Žene nisu i neće biti slobodne, sve dok ne mogu da odlučuju o vlastitom tijelu. Ukoliko o njemu, neposredno ili posredno odlučuje muž, porodica, nacija ili vjerska zajednica – žene imaju status resursa, a ne samostalne i slobodne ličnosti.

Ne smijemo doći u situaciju da se prava fetusa izjednačavaju sa pravom žene da raspolaže svojim tijelom. Retradicionalizovana i repatrijarhalizovana klima prijeteće zainteresovanosti za materice u fertilnom periodu, koju su u više navrata iskazivali ne samo crkveni velikodostojnici već i njihovi politički puleni, logično je pogodovala podizanju moralne panike po pitanju abortusa. Da ne bude zabune: čim se postavlja pitanje o utemeljenosti nekog prava, makar i u neznavenim najavama emisije na ovu temu na društvenim mrežama javnog servisa – to pravo jeste ugroženo i bijes koji to proizvodi jeste opravdan. Od riječi do kriminalizacije, od prava do prestupa, ponekad stoji tek nekoliko ruku više podignutih u skupštinskoj sali. Stoga, moramo biti na oprezu i budni jer čim se uvodi u javni diskurs, čim se čini dnevno relevantnom temom, ovom se pravu, makar u određenoj mjeri, priželjkuje i priprema ograničenje. Pravo na raspolaganje vlastitim tijelom mora se braniti i odbraniti koliko god puta da treba, jer je ono temelj i uslov svih ostalih prava: „Ako naše telo ne pripada nama, život je promašen!“ (Maria Ladi Londono).

Paula Petričević je filozofkinja, feministička i mirovna aktivistkinja

(Okruženje, ilustracija: Pixabay)