Skip to main content

Nasilje u porodici nije lična, intimna stvar

Izdvajamo 06. okt 2022.
16 min čitanja

Za razliku od institucija, žene znaju kada su u opasnosti da će ih nasilnik ubiti

Dobra zakonska rješenja ne znače i da je državnim institucijama nadležnim za sprečavanje i kažnjavanje nasilja prema ženama jasno kako ona trebaju biti provođena u praksi. O tome svjedoči primjer Srbije ali i Slovenije, čiji Zakon o sprečavanju nasilja u porodici je Srbiji služio kao uzor.  

Od početka 2022. godine u Republici Srbiji brojimo najmanje 25 žrtava femicida, rodno zasnovanog ubistva žene u porodično-partnerskom kontekstu. Kažemo najmanje, jer zvanični podaci institucija države ne postoje, te se u brojanju žena žrtava femicida možemo osloniti tek na medijske izvještaje i rad nevladinih organizacija posvećenih zaštiti žena koje doživljavaju nasilje u porodici i partnerskim odnosima.

Femicid je najteži oblik nasilja nad ženama i vodeći je uzrok prerane smrti žena u svijetu. Istraživanje Iskorenjivanje i sprečavanje femicida u Srbiji pokazalo je da su počinioci femicida i pokušaja femicida u polovini slučajeva bili u bračnom ili partnerskom odnosu sa žrtvom, a skoro tri četvrtine slučajeva femicida počinjeno je u kući, stanu ili dvorištu kuće u kojoj žena živi, što potvrđuje zastrašujuću tezu da je za ženu najnesigurnije mjesto na svijetu – njen dom.

Izvještaji Autonomnog ženskog centra (AŽC) govore da se od 2010. do danas u Srbiji na godišnjem nivou učini između 20 i 35 femicida i u prosjeku više od 10 pokušaja ubistava žena u porodično-partnerskom kontekstu. Nasilnici žene većinom ubijaju vatrenim oružjem i nožem, ali se ne libe ni da ih ubiju sjekirom, udave, pretuku do smrti, zapale. Izvještaji pokazuju i da se svaka treća ubijena žena prethodno obraćala institucijama države, tražeći pomoć i zaštitu pred nasiljem.

U izvještaju za 2020. godinu, AŽC je naglasio da je izvještaj identičan onom iz 2010. godine, a do zaključka o nepromijenjenom broju femicida došao je i UNDP Srbija putem istraživanja Nasilje u porodici – šta govore podaci, što svjedoči o tome da ni najnovije zakonske mjere i strategije usmjerene na sprečavanje i suzbijanje nasilja prema ženama nisu polučile potrebne rezultate.

KAKO ĆEMO ZNATI ŠTA S FEMICIDOM AKO GA NI NE BILJEŽIMO

Nerazumijevanje društvenog problema femicida, prema navodima AŽC, institucije države pokazuju već činjenicom da nijedna nadležna institucija ne prikuplja, ne analizira i ne objavljuje zvanične podatke o ubistvima ženama. Bilježenje statistike femicida važno je kako bi se utvrdila stvarna rasprostranjenost femicida, istražilo gdje su učinjeni propusti u zaštiti života ubijenih žena i ustanovilo koje mjere država treba preduzeti kako bi spriječila da i druge žene budu ubijene.

Biljana Stepanov, direktorica kikindskog Centra za podršku ženama, ocjenjuje da u Srbiji nedostaje svijesti šta femicid zapravo jeste.

„Postoji svest da femicid postoji, a i reč femicid jeste ušla u govor, doduše, više u jeziku nevladinih ženskih organizacija nego u jeziku institucija. Važno je i što mediji izveštavaju o slučajevima femicida u Srbiji. Ali, mi još uvek nemamo posebnu evidenciju ubistava žena, ne postoji ni zvanična statistika, ni opservatorija za femicid po uzoru na neke druge zemlje. Postoje izveštaji Ministarstva unutrašnjih poslova i pravosuđa, prvenstveno Republičkog javnog tužilaštva, o slučajevima ubistva, ali oni ne sadrže podatke o tome da li je žena prethodno prijavljivala nasilje, u kom kontekstu se ubistvo desilo i u kom su odnosu bili žrtva i počinilac“, navodi Stepanov za VOICE. 

Premda riječ jeste ušla u upotrebu, institucije u Srbiji rijetko razumiju da je femicid rodno zasnovano ubistvo žene – iz mržnje, iz osjećaja vlasništva i nadmoći nad ženama, dodaje ona.

„Mržnja kao takva se ne potencira, potenciraju se problemi poput ljubomore, alkoholizma, navode se razlozi koji se često ispostave kao olakšavajuće okolnosti za nasilnika, počinioca femicida. Ne govori se da je žena u slučaju femicida bila objekat, predmet mržnje“, ističe Stepanov, koja je od 2017. do 2021. u saradnji s Ministarstvom unutrašnjih poslova radila na uvođenju rodne agende u MUP, te sarađivala s Upravom kriminalističke policije i Kriminalističko-policijskom akademijom.

U Koordinacionom telu za rodnu ravnopravnost Republike Srbije navode da i sami prepoznaju neophodnost zvaničnog prikupljanja podataka o femicidu, te se zato zalažu za konačno uspostavljanje Centralne evidencije nasilja u porodici, koja se čeka još otkad je prije pet godina u primjenu ušao Zakon o sprečavanju nasilja u porodici.

„Smatramo da je, zarad efikasnije borbe protiv rodno zasnovanog nasilja prema ženama, važno da imamo evidenciju koja će objediniti i uskladiti sve podatke koje prikupljaju nadležne institucije, što predviđa i Istanbulska konvencija. Samo jedinstvenom evidencijom obezbedio bi se kontinuitet u praćenju ponašanja prijavljenog lica, što bi pomoglo u proceni rizika od svih oblika rodno zasnovanog nasilja i stvorilo uslove za preventivno delovanje“, odgovorili su nam iz Koordinacionog tela, ne precizirajući kad bi Centralna evidencija mogla ugledati svjetlo dana.

EVIDENCIJA FEMICIDA PREPUŠTENA JE MEDIJIMA I NEVLADINIM ORGANIZACIJAMA

Uspostavljanje opservatorije za femicid koja bi pratila sva rodno zasnovana ubistva žena, predviđena je i novom Strategijom za sprečavanje i borbu protiv rodno zasnovanog nasilja prema ženama i nasilja u porodici koja je u Srbiji usvojena 2021. godine, ali nije usvojen akcioni plan za njeno sprovođenje, što znači da je ostala mrtvo slovo na papiru.

Jedine javno dostupne podatke o rodno zasnovanim ubistvima žena tako još uvijek prikupljaju ženske nevladine organizacije, a na osnovu medijskih napisa. Čak ni evidencija MUP-a o prijavljenim slučajevima nasilja u porodici ne sadrži podatke razvrstane po spolu u odnosu na srodnički odnos počinioca i žrtve. I premda policija i javna tužilaštva ne vode statistiku o femicidu, a i njihove evidencije slučajeva nasilja u porodici su manjkave, institucije države nisu otvorene za saradnju sa ženskim organizacijama, iskustvo je Biljane Stepanov.  

Biljana Stepanov (Foto: Medija centar Beograd)

„Nedostaje saradnje između ženskih nevladinih organizacija i institucija države, kojima mi možemo u velikoj meri pomoći u razumevanju i sprečavanju femicida. Ti pokušaji nevladinih organizacija da nečemu poduče institucije države ponekad se čine kao mučna, neprestana borba za koju niko ne zna kad će uroditi plodom“, navodi Stepanov, dodajući da je odnos države prema znanju i iskustvu koje imaju nevladine organizacije vidljiv već po tome što država Srbija za rad većine ženskih nevladinih organizacija namjenjuje – nula dinara.

Ni Republika Slovenija, čiji je Zakon o sprečavanju nasilja u porodici Srbiji služio kao uzor među pravnim modelima, nema zvanično vođenu statistiku o femicidu. Ipak, Slovenija je već prije dvadesetak godina napravila korisne izmjene u vođenju policijske statistike krivičnih djela, koje su pripomogle u vođenju statistike rodno zasnovanih ubistava žena. Naime, kao jedini državni organ koji službeno prikuplja podatke o ubistvima uopšte, policija je već 1999. godine počela bilježiti odnos žrtve i počinioca pri evidentiranju krivičnih djela.

„To je jako važno da bismo dobili podatke o femicidu. Ako gledamo samo opšte podatke o ubistvima, vidjećemo da muškarci čine većinu žrtava i većinu počinilaca ubistava, pa ćemo zaključiti da postoji samo nasilje muškaraca prema muškarcima, a da problem nasilja prema ženama praktično ne postoji jer je među žrtvama ubistva u jednoj godini „samo nekoliko“ žena. Međutim, kad počnete bilježiti odnos žrtve i počinioca, uviđate da su žene u 50 posto slučajeva žrtve krivičnog djela ubistva koje je počinio muškarac s kojim su bile ili su još uvijek u vezi ili braku, dok je s druge strane samo 7 posto muškaraca žrtava ubistva bilo ubijeno od svojih partnerki ili bivših partnerki. Kao sociologinja po tome odmah vidim da se ne radi o iznimkama, već o društvenom problemu s kojim se treba suočiti sistemski“, pojašnjava za VOICE dr. Jasna Podreka, predavačica na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Ljubljani, ekspertkinja za problematiku femicida i saradnica Društva SOS telefon za žene i djecu – žrtve nasilja, najstarije nevladine organizacije za pomoć ženama – žrtvama nasilja u Sloveniji, čije djelovanje u većoj mjeri finansijski osigurava država.

Jasna Podreka (Foto: Uroš Abram/Mladina)

Feminističke istraživačice i teoretičarke već decenijama insistiraju na tezi da je statističke podatke o nasilju potrebno bilježiti kroz spolnu i relacionu perspektivu jer se tada otkriva potpuno drugačija slika. A to je nužno za prevenciju, nužno za to da shvatimo kako nasilje u porodici nije lična, intimna stvar već je za žene i djecu najčešći razlog nasilne smrti, te nužno za daljnje sistemske korake. Ipak, još uvijek su rijetke države koje vode zvaničnu statistiku o slučajevima femicida, a i one koje je vode primjenjuju različite metodologije.  

„Ipak, u Sloveniji još nemamo savršenu statistiku slučajeva femicida zato što je policija zasad jedina koja vodi statističku evidenciju o femicidu, ta statistika nije javno dostupna, a u nju također ne ulaze slučajevi femicida pri kojima počinilac počini samoubistvo. Policija, naime, slučajeve bilježi na temelju žrtve i osumnjičenog, a ako počinilac počini samoubistvo, onda u statistici nema osumnjičenog. Počinilac femicida poslije ubistva žene u skoro trećini slučajeva počini samoubistvo, zato bi bilo potrebno da tu statistiku vodi i sudstvo, na temelju sudske statistike, a to se još ne dešava“, dodaje Podreka, naglašavajući da potom statistika slučajeva femicida i u Sloveniji zapravo ostaje prepuštena nevladinim organizacijama i medijima. 

Podreka nadu za bolji sistem evidentiranja femicida, makar kad je u pitanju evropsko tlo, vidi u metodološkom izjednačavanju praćenja slučajeva femicida u Evropi, na čemu radi Evropska opservatorija za femicid (EOF), međunarodni projekt u kojem učestvuje i Viktimološko društvo Srbije. Misija Opservatorije jeste prevencija femicida putem prikupljanja podataka i podizanja svijesti o femicidu, i to kroz formiranje jedinstvenog evropskog sistema prikupljanja podataka, koji bi omogućio mjerenje i komparaciju obima femicida širom Evrope.

„Da bismo mogli da radimo na prevenciji neophodno je prikupiti podatke o žrtvama, izvršiocima, faktorima rizika, kontekstu ubistava, prethodnom nasilju i eventualnim propustima u reagovanju na nasilje nad ženama, kako bi se uvidelo šta je kontretno potrebno raditi, na koje rizike i propuste je potrebno delovati, kako bi se prevenirali novi slučajevi femicida. Budući da je predviđeno da zemlje članice EOF-a prikupljaju podatke prema identičnoj metodologiji, time se omogućava razumevanje kulturnog konteksta i uporedivost podataka i iskustava iz različtih zemalja“, navodi za VOICE Ljiljana Stevković, istraživačica u Viktimološkom društvu Srbije.

Ljiljana Stevković (fOTO: Press centar)

PROCJENA RIZIKA JE KLJUČNA ZADAĆA POLICIJE KOJA OSTAJE NEUREĐENA

Zakon o sprečavanju nasilja u porodici u Srbiji je stupio na snagu 2017. godine. Osim što je definisao nova krivična djela na ovom području, poput proganjanja i seksualnog uznemiravanja, važna novost koju je zakon uveo su hitne mjere zaštite žrtve pred nasiljem – mjeru privremenog udaljenja učinioca iz stana i mjeru privremene zabrane počiniocu da kontaktira žrtvu i prilazi joj. Hitne mjere izriče nadležni policijski službenik i produžava javni tužilac, a njihov smisao je u sprečavanju ponavljanja nasilja, kao i potencijalnog ubistva žrtve.

U periodu od 2018. do 2020. godine, nadležni policijski službenici izrekli su ukupno 86.911 hitnih mjera u vezi sa sprečavanjem nasilja u porodici, a 65,61 posto od tog broja je produženo, dok je prekršeno 4,89 posto. U 70 posto slučajeva radilo se o mjeri zabrane učiniocu da kontaktira i uznemirava žrtvu. Biljana Stepanov, ipak, navodi da su ove mjere često samo dobro rješenje na papiru jer nerijetko izostane odgovorno napravljena procjena rizika.  

„Kad smo prepisivali slovenački zakon, policijski službenici su učili kako da procene rizike neposredne opasnosti koji za sobom povlače mere 48-satnog pritvora i 30-dnevnog udaljenja iz stana. Međutim, oni prosto ne znaju da procene taj rizik, ne posvećuju tome dovoljnu pažnju iako su prošli obuke na tu temu. I onda kad dođe do femicida, mediji pišu o tome kako je žena u prošlosti prijavljivala nasilje i kako su za to nasilje svi znali, a u proceni policije piše da je rizik od ponavljanja nizak“, kaže Stepanov, dodajući da tako žena koja u Srbiji prijavi nasilje ostaje sama, ne samo bez podrške države već i bez podrške zajednice.

Prijaviš i onda si sama. Čak i podrška prijatelja postaje upitna, ne veruju ti. Lako je ubiti samu ženu, nebranjenu metu“, kaže Stepanov.

Femicidu po pravilu prethodi višegodišnje, mučno nasilje i zato su žene koje doživljavaju nasilje u porodici ili partnerskom odnosu svjesne rizika od njegovog ponavljanja. One poznaju svog zlostavljača, znaju na kakve sve okrutnosti je spreman i žive u paničnom strahu pred nasiljem. Policija, međutim, takva upozorenja žrtava ne shvata dovoljno ozbiljno, premda i u samom Zakonu o sprečavanju nasilja u porodici stoji da policijska procjena rizika treba uzeti u obzir i to da li žrtva doživljava strah i kako ona procjenjuje rizik od nasilja. Rizika su svjesne i nevladine organizacije na području sprečavanja nasilja, kojima se žene obraćaju za pomoć.

„Mi zbog prirode našeg posla tačno znamo šta se dešava ženama koje kasnije budu ubijene. Sećam se jedne prilike, bio je petak popodne i žena iz jednog ovdašnjeg sela je došla kod nas i rekla: „Danas je izašao iz zatvora. Ubiće me.“ Ja sam obavestila policiju. U subotu prepodne je ta žena ponovo bila kod nas u kancelariji i pričala sa mnom. Otišla je kući i tu noć ju je ubio na spavanju, udarcima sekirom u glavu. Manje od 24 sata prije toga sam pričala s tom ženom, i sa policajcima, kojima sam rekla da se žena boji da će je ubiti. Znali smo šta se dešava, niko ništa nije uradio“, navodi Stepanov.

Mišljenja je da bi procjena rizika morala da se radi kod svake prijave i ponavlja iz dana u dan. „U zakonu nigde ne piše koliko procena rizika bi trebalo da se uradi, policijski službenik može da uradi procenu rizika ujutro, u podne i uveče, niko mu to ne brani. Trenutno, oni urade samo jednu procenu rizika, vreme teče i počinilac nasilja ubije ženu. A nakon što se femicid desi, morala bi se raditi reverzibilna procena rizika, da se vidi šta je vodilo ubistvu, a moglo je da bude prevenirano“, ističe Stepanov i dodaje: 

„Kad na edukacijama službenika govorim o ovome, oni meni kažu: „Nismo mi baba Vange da znamo šta će se desiti u budućnosti, ne znamo mi šta je u njegovoj glavi.“ Ne trebaju oni da znaju šta je u njegovoj glavi, treba samo da prate njegove korake. Gde je otišao kada su ga odstranili iz kuće? Je li otišao u kafanu? Šta je sve radio? To su indikatori koji pokazuju kako nivo njegove anksioznosti, besa i revolta raste ili opada. Profesionalci bi trebali to da znaju, ali nažalost naše institucije to ne rade.“

Jasna Podreka navodi da je i u slovenačkoj praksi najslabija karika nadzor nad počiniocima nasilja i rad s njima, od toga da se mjera pritvora izuzetno rijetko izriče, do toga da nadzor nad poštivanjem mjere zabrane prilaska žrtvi nije optimalan.

„U Sloveniji nedostaje elektronski nadzor počinilaca nasilja, pri kom će policija ili tužilaštvo elektronski nadzirati i žrtvu i počinioca, putem naprava koje imaju na sebi i ne mogu ih odstraniti, kako bi se spriječilo da se počinilac približi žrtvi. U Evropi to imaju Španija i Francuska. Mislim da bi takva mjera bila istinski korisna i u Sloveniji, uz sve postojeće programe prevencije, ali trenutno smo tek na početku pregovora o tome. Dio policije i tužilaštva je vrlo naklonjen toj ideji, a dio joj se izrazito protivi, zabrinut za kršenje ljudskih prava, premda se ne radi o klasičnom praćenju osobe već o upozorenju u onom trenutku u kom se počinilac pokuša približiti žrtvi. Čak se i dio organizacija koje se bave zaštitom žena žrtava nasilja protivi toj ideji, argumentujući da bi se žrtve u tom slučaju osjećale previše sigurno i ne bi bile na oprezu“, kaže Podreka.

‘ŽENSKI ŽIVOT OVDE NE VREDI’

Biljana Stepanov podsjeća da su u zakonodavstvu Srbije na raspolaganju različite predviđene mjere sprečavanja daljnjeg nasilja, ne samo iz Zakona o sprečavanju nasilja u porodici već i iz Porodičnog zakona, Krivičnog zakonika, Zakonika o krivičnom postupku kao i Zakona o policiji, te da često ni sami policajci ne znaju za kojom mjerom da posegnu.

„Kad bi se u praksi dosledno provodilo sve to što piše u svim tim zakonima, a za to bi bio potreban mnogo viši nivo edukacije policijskih službenika nego što je sada, bilo bi puno bolje. Zasad ne postoji ta svest da ako je neko tri puta prijavljen za nasilje nad ženom, rizik da će je kod četvrtog puta ubiti je visok. Policijski službenici misle, pa evo, bio je pijan, otrezniće se, pa će biti sve u redu. Oni naprosto ne razumeju fenomen nasilja prema ženama kao takav“, navodi, ističući da institucije zato ne razumiju ni prirodu femicida.

„A i kad je razumeju, stepen njihovih predrasuda i stereotipa je tako visok da imaju unutrašnji otpor da shvate, a to se onda preliva na njihovo postupanje. Jednostavno, ne znaju ništa o tome i onda im je lakše da ćute, a to koliko ćute vidimo po tome što ni nakon šest ubijenih žena u istom mesecu ne postoji reakcija policije, pravosuđa, ministra policije, ministarke pravde, državne tužiteljke. Jedino što imamo su reakcije nevladinih organizacija i brojanje mrtvih žena u medijima“, dodaje Stepanov i zaključuje:

„Život, a naročito ženski život ovde ne vredi. Kad ubiju nekog mafijaša na ulici, odmah se stvori hrpa policije na ulici, skoči Tužilaštvo za organizovani kriminal, govori se o borbi protiv organizovanog kriminala, podigne se lestvica bezbednosti na najviši nivo, ministarstva se dignu, predsednik govori o organizovanom kriminalu. A kad ubiju ženu, nju žale jedino njeni, nju država ne žali. Država ne proglasi dan žalosti ni zbog jedne ubijene žene. Nijedna ministarka ne ustane i ne kaže, tražim dan žalosti za ubijene žene.“

SAVRŠENI ZAKONI KOJI NE VRIJEDE NIŠTA UKOLIKO SE NE PRIMENJUJU U PRAKSI

U Sloveniji je od početka godine zabilježeno pet femicida i pokušaj femicida poslije kojeg se žrtva danima borila za život. Prema izvještajima Visokog državnog tužilaštva, na godišnjem nivou se u Sloveniji počini pet do sedam femicida. Kao i drugdje, femicid je i ovdje najčešći razlog nasilne smrti žene, a najčešće ga počine partneri ili bivši partneri. Kao i u Srbiji, nasilnici žene ubijaju vatrenim oružjem, nožem, sjekirom, udave ih, pretuku do smrti, zapale.

Slovenija na području sprečavanja nasilja u porodici ima dobre zakone koji za sprečavanje femicida predviđaju medinstitucionalnu zaštitu žrtve i prevenciju, smatra Jasna Podreka. U međunarodnom smislu Slovenija je zapravo jedna od država koje drugima mogu biti uzor kad je u pitanju zakonski predviđena sistemska prevencija femicida, što su prepoznali i zakonodavci u Srbiji.

„Najprije, Slovenija ima poseban zakon posvećen nasilju u porodici, Zakon o sprečavanju nasilja u porodici, koji je 2018. godine doživio i dopune. ZPND je važan zato što jasno definiše postupanje službenika u slučajevima nasilja u porodici, medinstitucionalnu saradnju, te zabranu približavanja koja je vrlo bitan faktor u sprečavanju femicida. Imamo ratifikovanu Istanbulsku konvenciju koja u velikoj mjeri dopunjuje taj zakon. U Kaznenom zakonu je također posebno zastupljeno pitanje nasilja u porodici. Rekla bih da su zakonska rješenja koja predviđaju zaštitu žrtve zaista dobra, ali nedostaci se javljaju kad su u pitanju zakonska rješenja za počinioce krivičnih djela nasilja u porodici“, pojašnjava Podreka. Ona dodaje da se i centri za socijalni rad s kojima sarađuje kao edukatorica žale upravo na to da ne znaju šta da rade s počiniocem dok štite žrtvu.

„Ipak, vi možete imati i savršene zakone koji ne vrijede ništa ukoliko se ne primjenjuju u praksi i tu svakako postoji prostor za poboljšanje, ponajprije kad je u pitanju nadzor nad počiniocima poslije prijave nasilja. Naročito je problematičan nadzor kod mjere zabrane približavanja. Mnogi femicidi u Sloveniji se, naime, dogode nakon što počiniocu bude izrečena zabrana približavanja“, dodaje ona.

Najveći problem u slovenačkoj praksi sličan je nesposobnosti policijskih službenika u Srbiji da procijene rizik od daljnjeg nasilja. Naime, u Sloveniji je nasilje u porodici, osim kao krivično djelo po ZPND-u, moguće interpretirati i kao prekršaj po Zakonu o kršenju javnog reda i mira, što policijski službenici nerijetko i čine. Policija na licu mjesta ocjenjuje radi li se o krivičnom djelu ili o kršenju javnog reda i mira, što znači da počiniocima često biva izrečena samo novčana kazna.

„Novčana kazna potom snažno pogađa kućni budžet, čime žrtva postane dodatno ugrožena jer počinilac ostane u kući i mora platiti kaznu za koju krivi žrtvu – da ona nije pozvala policiju, ne bi bilo plaćanja kazne. Žrtve su često primorane iz svog džepa platiti tih nekoliko stotina eura. Nerijetko se pokaže da policijskim službenicima nije najjasnije koji sve elementi moraju biti prisutni da bi nešto bilo definisano kao krivično djelo“, pojašnjava sociologinja Podreka.  

ŠTA NAM VRIJEDI DA RAZUMIJEMO FEMICID KAD JE ON VEĆ IZVRŠEN?

Ona ističe da su slovenačke institucije nadležne za sprečavanje i kažnjavanje nasilja prema ženama napredovale u svom razumijevanju femicida kao posljednje i najtragičnije stanice do koje vodi dug i mučan put nasilja u porodici i u partnerskim odnosima. Tome su pripomogle i kontinuirane edukacije službenica i službenika centara za socijalni rad, policije i sudova. No, Podreka upozorava da se institucije razumijevanja femicida laćaju s pogrešne strane.

„Ništa nam ne pomaže što razumijemo da je femicid posljedica nasilja nakon što se on dogodi. Prije femicida, dok se nasilje događa, institucije ne razumiju da do femicida može doći. Još uvijek prečesto svjedočimo poistovjećivanju pojmova nasilje i konflikt, još uvijek nailazimo na potpuno nerazumijevanje psihičkog nasilja i činjenice da se u slučajevima nasilja ne radi o dvjema ravnopravnim stranama. U sudskoj praksi Slovenije ćete naći brojne slučajeve koji su završili sporazumno, premda su sudu bili predočeni jasni dokazi nasilja. Sudu bi moralo biti jasno da dogovor u kontekstu u kom je bilo prisutno nasilje naprosto nije moguć, a ako je prisutno i dijete, nikako ne može biti u korist djeteta. Tu bi se sud mogao pozvati na ZPND ili na Istanbulsku konvenciju i u građanskim parnicama, ali se zakonske mogućnosti ne upotrebljavaju u praksi“, ističe Podreka.

Prema njenim riječima, ne radi se o lošim namjerama institucija već o nedostatku znanja o razlici i prepoznavanju nasilnih i konfliktnih situacija.

„U centrima za socijalni rad recimo priznaju da im nedostaje znanja o nasilnim ličnostima, što znači da ne znaju prepoznati počinioca nasilja koji sjedi pred njima. Počinioci nasilja su spretni manipulatori i u pravilu u sebi sadrže dvije ličnosti, zato na drugoj strani mora biti osoba koja će prepoznati da pred sobom ima počinioca koji je onakav kakvim ga opisuje žrtva, a ne onakav kakvim se sam predstavlja“, naglašava.

U slovenačkom zakonu također nigdje ne piše da policija mora čekati da se dogodi fizičko nasilje kako bi intervenisala, a to je čest odgovor koji žrtve dobiju kad se obrate policiji. Policija i centri za socijalni rad i sami priznaju da moraju još puno naučiti o psihičkom nasilju, a ponegdje postoji i otvoren otpor institucija prema napretku u ovom području. 

„Treba biti pošten pa priznati da smo u posljednjih desetak godina u određenim područjima degradirali. Otkako se puno više govori o nasilju, senzibilizacija je slabija i institucije, naročito sudovi, ponekad smatraju da žrtve prave „od muhe slona“. Zato na institucijama žrtve nerijetko doživljavaju hladan tuš kad čuju: „Dogovorite se.“ Stvar je uvijek jako jednostavna: ne razumiju razliku između nasilja i konflikta“, zaključuje Podreka.

Psihičko nasilje i njegova razornost nisu shvaćeni ni u institucijama Srbije, dodaje Biljana Stepanov, premda je psihičko nasilje neodvojiv „sastavni dio“ svakog drugog oblika nasilja prema ženama i najveći razlog zašto žrtva ne ode, a podaci Ministarstva unutrašnjih poslova RS govore da se od prijavljenih ukupno 85.498 događaja u vezi s nasiljem u porodici između 2018. i 2020. godine u čak 59,7 posto radilo upravo o psihičkom nasilju.

„Ni država Srbija nema odgovor na psihičko nasilje. Kod nas na nasilje ne reaguju dok ne postane fizičko“, potvrđuje Stepanov.

FEMICID KAO POSEBAN PRAVNI TERMIN

U zakonodavnim okvirima Republike Srbije, krivično djelo femicida nije prepoznato kao poseban pravni termin. To u praksi znači da sudovi femicid najčešće tretiraju kao tzv. obično ubistvo, a njihove pokušaje kao pokušaje tzv. običnog ubistva, pokazalo je istraživanje Iskorenjivanje i sprečavanje femicida u Srbiji. Istraživanjem je utvrđeno i da sudovi često mijenjaju pravnu kvalifikaciju krivičnog djela iz optužnice od težeg ka lakšem, što dovodi do blažeg kažnjavanja, pri čemu ni praksa sudova u tumačenju propisa nije ujednačena.

Pravnica Kosana Beker, ekspertkinja za rodnu ravnopravnost i programska direktorka udruženja građanki FemPlatz koje je provodilo istraživanje, zato smatra da bi za Srbiju bilo korisno uvođenje definicije femicida u pravne spise. „Mi već duže vreme zagovaramo da se u naše krivično zakonodavstvo uvede krivično delo femicida. To može da se uradi na različite načine, ali bitno je da se ovo delo prepozna i razlikuje od drugih ubistava, imajući u vidu da je femicid rodno zasnovano ubistvo“, pojašnjava ona za VOICE.

Kosana Beker (Foto: FemPlatz)

Potpredsjednica Vlade Srbije i predsjednica Koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost Zorana Mihajlović je prije dva mjeseca i sama pokrenula inicijativu za uvođenje pojma femicida u krivično zakonodavstvo. U Koordinacionom telu navode kako očekuju da će nakon formiranja nove Vlade, Ministarstvo pravde prepoznati važnost ove inicijative i podržati njeno uvođenje u krivično zakonodavstvo RS. Planirana je i izmjena Krivičnog zakonika po pitanju uvođenja pojma femicida.

Pitanje uvođenja definicije femicida u zakone važno je pitanje prvenstveno u državama čije sudske prakse pokazuju da su počinioci femicida dobijali blaže kazne jer su se femicidi smatrali ubistvima iz strasti, kao što su to recimo Italija i Indija. Jasna Podreka, međutim, upozorava da posebna definicija femicida u zakonu ne pomaže pretjerano u preventivi femicida.

„Lično sam mišljenja da nam recimo u Sloveniji jasnije definisanje femicida u krivičnom zakonu ne bi donijelo pretjerano velike društvene promjene“, navodi Podreka i kao optimalan model sistemskog suočavanja s problemom femicida navodi zakonska rješenja Španije. Naime, Španija je 2004. godine, kao prva u Evropi, usvojila Zakon o rodno zasnovanom nasilju u kojem je definisano i krivično djelo femicida, a broj femicida u ovoj evropskoj zemlji otada je prepolovljen.

„Španija, recimo, ima u zakonu definiciju femicida, ali su se nasilja prema ženama prihvatili cjelovito, posvećujući se istovremeno programima prevencije i edukacije. U praksi imaju i mjeru elektronskog nadzora nad počiniocima nasilja u porodici, koja se pokazala učinkovitom“, navodi Podreka.

Kosana Beker i sama navodi da se Španija može pohvaliti relativno dobrom primjenom zakona kad je u pitanju nasilje prema ženama. „Španija ima neka zakonska rešenja koja ne bi bilo loše preuzeti kao primer dobre prakse: npr. praćenje nasilnika koji ima izrečene hitne mere, sud na kome se obezbeđuje zaštita od nasilja prema ženama i nasilja u porodici – kombinaciju krivičnog i porodičnog suda. Još bliže u komšiluku, u Hrvatskoj, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova prati femicide, pa bi i odatle ponešto moglo da se nauči i primeni i kod nas“, navodi Beker, dodajući da Srbiju ništa ne sprečava ni da sama osmisli kako će se suočavati s društvenim problemom femicida:

„Ima mnogo stvari koje bi mogle i koje bi trebalo da se urade u Srbiji da bi se smanjilo nasilje prema ženama uopšte, a samim tim i femicid. S obzirom da smo sve svesne da su se zakoni poboljšali, kao i da imamo dobre strategije, vreme je da nadležni koji primenjuju zakone budu pozvani na odgovornost ukoliko se pokaže da nisu adekvatno – ili nisu uopšte – primenjivali zakone. Potrebno je da se mediji više bave ovim temama, ali ne senzacionalistički i ne tabloidno, kao što je danas uglavnom slučaj. Potrebno je da celo društvo prestane da „okreće glavu“ kada vidi ili čuje nasilje, da prestanemo svi zajedno da nasilje prema ženama i nasilje u porodici tretiramo kao „privatne i/ili porodične“ stvari u koje niko neće da se meša.“

Tamara Zablocki (VOICE, naslovna fotografija: Lidija Antonović/Novinarke protiv nasilja )