Štafete, sletovi, omladina su i dalje najčešće asocijacije na 25. maj, koji se u socijalizmu obilježavao kao Dan mladosti i Titov rođendan. Istina, on je rođen nešto ranije u mjesecu, 7. maja 1892., ali je 25. maja 1944. preživio Desant na Drvar, čiji cilj je bilo njegovo zarobljavnje ili eliminacija, kao i uništenje vrhovne komande NOB-a.

Nacistički desant, potpomognut četnicima i ustašama, završio je neslavno, s velikim gubicima po njemačke desantne grupe sa skoro 80 posto žrtava (mrtvih, ranjenih i nestalih). Strateški, bila je to jedna od odlučujućih partizanskih pobjeda i pobjeda koja je učvrstila vezu NOB-a sa Saveznicima.

Pedeset jednu godinu kasnije, 25. maja 1995., u poznom periodu rata u Bosni i Hercegovini dogodio se Masakr na Kapiji ili Zločin nad tuzlanskom mladošću, kada je bačena granata na djecu i mlade koja je ubila 71 i ranila 150 osoba.

Obje te strane prošlosti – slava partizanskog otpora nacistima, poslijeratna obnova i blagostanje naspram ratnog razaranja i masovnih zločina nepojmljive surovosti – naslijeđe su sa kojim se nosi milenijalska generacija kojoj pripadam, posljednja rođena u Jugoslaviji. Generacija koja se u ovom trenutku nalazi na rubu između mladosti i sredovječja.

S tog ruba gledamo na sljedeću generaciju Z, koja se ne čini toliko opterećena jugoslovenskim naslijeđem. Većina ih je i rođena nakon devedesetih, pa srećom nisu ni imali direktno ili blisko iskustvo rata kao djeca. Cijeli život proveli su u nacionalnim državama i za njih nikada nije ni bilo druge opcije ili s državnošću povezane krize identiteta.

Ako i čuju za neku popularnu jugoslovensku referencu, za njih je to samo zanimljivost zbog globalnog trenda masovnog prodavanja nostalgije. Što se tiče istorije ovdašnjeg antifašizma, tu vrstu obrazovanja već ni milenijalci nisu dobili, kamoli gen Z.

Ipak, upravo gen Z već duže od pola godine u Srbiji i, kratko, u Crnoj Gori i Makedoniji, odlučuje da se masovno organizuje za pravednije društvo. Kroz to praktično organizovanje “odozdo” oni otkrivaju prethodne omladinske pokrete – nosi se zastava sa likom Žarka Marinovića (studenta i člana KPJ koji je ubijen 4. aprila 1936. tokom studentskog štrajka), oslobađa se Studentski kulturni centar (prostor ustupljen studentima posle protesta iz 1968.), prave se paralele s građanskim i studentskim protestima iz 1996/97., pominju se studentske blokade iz 2009., 2011…

Bilo bi krajnje uprošćeno i istorijski netačno ideološki ili organizaciono staviti znake jednakosti između svih ovih omladinskih protesta. Ali ono što ih ipak povezuje jesu mladost i masovnost te jaka želja usmjerena na borbu za nešto bolje od postojećeg. Sada su opet dani mladosti – možemo li se nadati oslobođenju i kakvo će ono biti?

(Portal Novosti)