Skip to main content

Monopolisti uništavaju paore

Izdvajamo 05. авг 2010.
3 min čitanja

Nikome monopol u Srbiji, prevashodno Vojvodini, nije došao glave kao poljoprivrednicima. Zbog najgore sorte u srpskom agraru, najvećih špekulanata – prerađivačke industrije (mlekara, klaničara, mlinara, uljara), sve su grane poljoprivrede zaglibile u blato, a stočari će se, izgleda, najteže iščupati.
Dok velike mlekare, a kolo vodi “Salford” (pod čijom je kapom najviše ovdašnjih mlečnih industrija i mlekarskih pogona), diže cene svojih proizvoda u radnjama, ne pada im ni na pamet da valjano plate mleko koje od seljaka uzmu. Poznato je, doduše, da plaćaju dobro samo kada moraju, ali bilo je za očekivati da sada, kada im škripi kao nikada jer im drastično opada prodaja, a sirovog mleka nemaju dovoljno, počnu razumno da se ponašaju. To naročito važi za “Salford”, u čijem su sastavu najveće mlekare: “Imlek” i, uz njega, “Novosadska”, “Subotička”, “Zaječarska”…
Da je ovaj investicioni fond u Srbiji u golemim problemima, barem kada je njegov mlekarski deo u pitanju, jasno je odavno jer mu nije pošlo za rukom da ostvari svoj ovdašnji cilj – da jeftino kupi mlekare, dobro ih proda i pokupi se iz zemlje, što mu zapravo i jeste mandat. Jedino je uspeo u tome da naše farmere plati najslabije – u odnosu na ostale mlekare i sada daje poljoprivrednicima u Srbiji manje po litru otkupljenog mleka nego u zemljama u okruženju, gde plaća dva do četiri evrocenta više. Elem, otkupnu cenu nije menjao dve godine, a sada, umesto 35 dinara, koliko farmeri traže, nudi sramnih 28,5. A za propast farmera krivi državu jer ne im daje dovoljne subvencije (deo od toga se, naravno, njemu prelije), a zapravo, lobirajući za te podsticaje, pokušava da uveća zaradu u godišnjem bilansu kako bi se uvećala i vrednost kompanije na tržištu i kako bi se bolje prodala. Država sada pere ruke, ali i ona je veliki krivac što je do propasti došlo i što je, zbog ucenjivačkih, niskih otkupnih cena u Srbiji u proteklih par godina poklano 200.000 krava i uništeno farmi i farmi.
Naime, kada je “Salford”, kojem je kasnije i dokazan monopol u otkupu mleka (za šta nikada nije platio kaznu), kupovao mlekare po Srbiji država je ćutala. Setimo se, baš nekako pre toga, hrvatski je tajkun Luka Rajić prodavao svoje mlečno carstvo francuskoj multinacionalnoj kompaniji “Laktalis”, a na noge se digla cela Hrvatska, predsednik države, premijer i Vlada. Kod nas niko. Valjda je ćutnja deo filozofije po kojoj gazda ima pravo da sa svojom imovinom radi šta hoće, ali kada je u pitanju hrana i sudbina nekoliko stotina hiljada farmera, onda nije smela sedeti skršenih šaka i dozvoliti čist monopol i bezobrazluk. Prvo je dopušteno da jednoj kompaniji u ruke pripadne 60 odsto mlečne industrije, zatim je naopako pokušavano da se uvede red u mlekarstvu, što nije uspelo da uradi pet ministara poljoprivrede, a sada svi ćute. Pomenimo, “Salford”, tj. “Denjub fuds”, gazduje velikim mlekarama ali i malim pogonima u Vršcu, Šidu, Čačku… “Imlek” je kupio 2003. godine i krenuo u ekspanziju. Ušavši u srpske mlekare, “Salford” je uradio ono što je i nameravao. Vrednost firmi je duplirao već 2007. godine ali, kako sada stvari stoje, neće uspeti to da i valorizuje jer kupca, u ovim kriznim vremenima, nema. Prema procenama, pre dokapitalizacije mlekare su vredele između 200 i 250 miliona evra, a već četvrte godine između 400 i 500 miliona. Sada? Niko ne zna, ali očito se kontroverznom ruskom tajkunu Borisu Berezovskom, koji, berem delimično, stoji iza “Salforda” žuri da ih se ratosilja.
Ništa bolje nisu prošli ni proizvođači svinja. Klanica, doduše, u Srbiji ima preko hiljadu, pa im je to izgovor da nema ni govora o zloupotrebi dominantne pozicije na tržištu, ali zna se da cenu i uslove otkupa diktira nekoliko najvećih. Videlo se i pre par dana: lako im je bilo i da onog trenutka kada je kukuruz dogurao do 17 dinara obore cenu tovljenika na 90 za kilogram, a kilogram svinjskog buta u radnjama sada ide na 400 dinara. Jednako je i sa živinarima. Potpuna propast. A zna se ko kapu kroji uzgajivačima pilića. U Vojvodini kolo vodi najveći ovdašnji mesar, “Matijević”.
Šta je s ratarima? Ovih dana smo ponovo gledali predstavu “Otkup pšenice” u kojoj je lako bilo provaliti šta se krije iza zapleta. Mlinari (a država kaže da nisu monpolisti) su najpre ponudili seljacima cenu od 8,5dinara. Pre toga su ucenjivali, spinovali, poturali poluinformacije da hlebno žito neće biti na ceni, a znali su, naravno, da tako biti neće. Za koji dan pšenica će premašiti 16 dinara. Nije u pitanju razlika u ceni od deset ili 20 odsto već duplo. Malo je reći da nisu fer igrači – i to je čist bezobrazluk.
I opet se u te mahinacije upetljala država, odnosno njene potpuno besmislene i neefikasne Robne rezerve, koje su paorima davale 12 dinara po kilogramu pšenice i dovele ih u potpunu zabludu. Sreća, ovog puta ih nije mnogo naselo.

Ljubica Blitva – Trošić