Skip to main content

MIŠA BRKIĆ: Hapšenje članova UO Plantaže, pogled iz Beograda

Jugoslavija 12. јул 2022.
3 min čitanja

Ide li crnogorski premijer utabanim stopama i u istim cipelama srpskog vlastodršca?

Sudeći po gromoglasno objavljenom hapšenju članova Upravnog odbora (Odbora direktora) državne kompanije ”13. jul Plantaže“ mogao bi se dati potvrdan odgovor.

Da bi pobedio na parlamentarim izborima 2012. godine Aleksandar Vučić poslušao je savet američkih stručnjaka za izborne kampanje i uhapsio Miroslava Miškovića za raznorazne ”privredne marifetluke“ – od privatizacije putarskih preduzeća do utaje poreza u tom postupku. Svetina željna tajkunske krvi urlala je i aplaudirala početku nove ”bune na dahije”. Vučić je nadmoćno pobedio na parlamentarnim izborima, formirao vladu i za sebe prigrabio kompletan represivni državni aparat.

Mišković je protivustavno ležao u istražnom zatvoru 227 dana. Specijalizovana američka kompanija za finansijsku forenziku „Kroll“ tri meseca je analizirala optužnicu i utvrdila da je – budalaština. Deset godina kasnije najviša sudska instanca u Srbiji saglasila se s tom ocenom i Miškovića proglasila nevinim. Država je Miškoviću morala da plati 30 miliona dolara odštete, ali tu nije kraj, moraće da plati mnogo više.

Hapšenje grupe nekadašnjih članova Upravnog odbora kompanije ”13. jul Plantaže“ i buka koju je podigao crnogorski premijer Abazović neodoljivo podseća na slučaj u Srbiji od pre deset godina. Tehnika manipulacije je identična. Stiče se utisak da premijer nije pre neki dan dolazio u Beograd samo zbog Temeljnog ugovora i nekih privatnih dilova nego i da uzme ”pelcer za borbu protiv korupcije”.

Otuda ne čudi da se mastilo na saopštenju o privođenju još nije ni osušilo a Abazović i njegov pokret URA počeli su da se deru ”ura, ura” i da ohrabruju (!!!) tužilaštvo da istraje u ovom poslu. Čuj da istraje. I umesto da tu stane, premijer nije mogao da se susdrži pa se izlanuo: ”Politički procesi nemaju veze sa Temeljnim ugovorom nego sa pravdom. Iza svake nacionalne histerije krije se korupcija”. Jok, baš se vidi da nema veze s Temeljnim sporazumom sa Srpskom pravoslavnom crkvom i glasanjem u Parlamentu o poverenju Abazovićevoj vladi. A o korupciji (i o tome kako je u nju umešan crnogorski premijer) bruje društvene mreže i mediji u Beogradu.

Treba prepustiti pravnoj državi da ovaj slučaj dovede do kraja. Ne sumnjam da hoće.

Ali neke činjenice ukazuju da nije baš sve stalo u ”osnovanu sumnju da su uhapšeni učinili krivično djelo zloupotreba položaja u privrednom poslovanju”.

Bode oči, na primer, trenutak izabran za tužilačko-policijsku akciju. Ovakav spektakl dobro dođe vlastima da narod zaboravi Temeljni ugovor, da se zabašuri izvestan pad vlade ali i frapantno odustvo priprema za predstojeću (energetski) neizvesnu krizu i zimu. Utisak je da se i ovo hapšenje uklapa u već formiran vladajući trend kojim se montiranim aferama pokušava ocrniti deo poslovne zajednice Crne Gore. U jednom trenutku na tapetu vlasti je Veselin Pejović s Kombinatom aluminijuma a u drugom trenutku Dragan Bokan s bananama filovanim kokainom u magacinu Volija. Naravno, u oba slučaja – pucanj u prazno.

Broj privedenih članova Upravnog odbora (Odbora direktora) ostavlja impresivan utisak za obične ljude a težinu celom slučaju daju dva člana univerzitetske zajednice. Nema dileme da je ključna meta akcije politički, ekonomski i intelektualni kapitalac – nekadašnji predsednik Uprave ”Plantaža” profesor Veselin Vukotić. On nije slučajno odabran. Njegovim privođenjem premijer računa da će obezbediti homogenizaciju dela javnosti (protivnika) bar na dve teme u kojima je profesor Vukotić imao ključnu ulogu. Prva je privatizacija kao temeljni tranzicioni proces u Crnoj Gori. I danas ima radikalnih protivnika koji smatraju da je privatizacija (i profesor Vukotić) uništila crnogorsku privredu. Njih nikad i niko neće moći da ubedi da je crnogorska privreda izdahnula i pre privatizacije i da je to bio jedini način da država preživi. Protivnici (zajedno s premijerom) veruju da je došao trenutak za konačni obračun s privatizacijom i za povratak privrede pod državnu kontrolu. Druga tema je uloga profesora Vukotića u osmišljavanju ekonomske podloge za državnost Crne Gore. Doprinos profesora Vukotića i njegovog Instituta za strateške studije i prognoze osamostaljivanju bio je nemerljiv a njegove zasluge za oba procesa daleko su iznad Đukanovićevih, koji je (istina) morao iza njih politički da zalegne, ponekad i nerado.

Protivnici i privatizacije i državnosti sada mogu da likuju i tapšu Abazovića po ramenu. On je uradio ono što niko do sada nije hteo ni da pomisli – da hapšenjem profesora Vukotića makar i simbolički (i kao prvi korak) označi povratak Crne Gore u praistorijsko doba. ”Evropa traži rezultate”, pokušao je da zabašuri premijer povodom hapšenja grupe bivših rukovodilaca Plantaža i prikrije odsustvo bilo kakvih rezultata svoje vladavine.

Nema sumnje da će se i crnogorska (kao i svojevremeno srpska) svetina naslađivati lisicama i rešetkama za profesora Vukotića i za ostale privedene bivše članove Upravnog odbora „Plantaža“. Taj slučaj biće izvesno vreme i vetar u jedra opasnom populisti koji je zajahao premijersku fotelju i veruje da će u njoj opstati prosipajući maglu i demagogiju, sve bežeći od glasanja o poverenju u Parlamentu.

Svako ko se iole razume u korporativno upravljanje i poslovanje zna da se Upravni odbori ne bave operativnim poslovima, zato u kompanijama postoje izvršni direktori (menadžeri), kao što je to slučaj i u „Plantažama“. Upravni odbor može da donese odluku (kao što je to uradio i u konkretnom slučaju, koji se inkriminiše), ali je ta odluka pripremljena u operativnim strukturama kompanije i članovi Upravnog odbora (Odbora direktora) retko kada imaju razlog da sumnjaju u predlog menadžmenta. Ali, o tome će sigurno biti više reči u istražnom postupku.

(Antena M, Foto: Pixabay)